Vijest da će vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić u sarajevskoj katedrali 16. svibnja 2020. godine predvoditi misu zadušnicu za ubijene vojnike i civile zarobljene na Bleiburgu, izazvala je u BiH mnoštvo burnih reakcija. Tako je, između ostalih, i grupa bosanskohercegovačkih glumaca i redatelja snimila i objavila video uradak s porukom: Svima koji pokušavaju rehabilitirati ustaške zločine želimo danas reći: #neceproci.
Ivan Vukoja l Dnevnik.ba
Odmah na početku savjet autorima: prije nego vas ponese revolucionarni zanos provjerite malo značenje pojmova koje koristite. Rehabilitirati se, naime, mogu samo zločinci, ne i zločini.
Osim navedene pojmovne zbrke, u samoj poruci nema ništa sporno. Osuda fašističkih i ustaških zločina je neupitna civilizacijska norma i stvar elementarne moralnosti i ljudskosti svakog čovjeka. Svoj stav o ustašama i ustaškom režimu iznosio sam i svjedočio javno više puta. Pa tako i u okviru javne Diskusije o inicijativi i peticiji za promjenu naziva spornih ulica u Mostaru koja se održala u Gradskoj vijećnici u Mostaru 21. ožujka 2019. godine u okviru projekta PRO-Budućnost. Kao jedan od uvodničara u diskusiju, između ostalog sam tada izjavio: Bezuvjetna osuda stvarnog povijesnog fašizma i nacizma Musolinijeva, Hitlerova ili Pavelićeva tipa je civilizacijska norma i etički/moralni imperativ. Vrijednosti, politike i prakse tih režima bile su duboko anticivilizacijske i nemoralne. Stoga se u liberalno-demokratskim društvima predstavnici i simboli tih režima ne smiju veličati niti slaviti na bilo koji način. Te, kao svojevrsni zaključak kazao: Treba poduzeti sve dopuštene mjere kako bi se ukinuli nazivi ulica Budaka i Francetića. O tome ne bi trebalo voditi rasprave niti to bilo čime uvjetovati. To, naprosto, treba izmijeniti. I točka. Tek kada se izjasnimo i legitimiramo glede tog fenomena stječemo moralno pravo govoriti o različitim vrstama antifašizma, kao i očitim manipulacijama i zloupotrebama tog pojma i pokreta.
U inicijativi i diskusiji sudjelovali su i Ljubo Bešlić, Martin Raguž, Ivan Šušnjar, Vuk Bačanović, Vehid Šehić i Sead Đulić. Tiče se teme ovog teksta, a zanimljivo je i spomenuti, kako je, na primjer, sarajevski news portal Klix.ba objavio fotografije i prenio izjave svih sudionika diskusije, osim Šušnjarove i moje fotografije i izjave.
Kao što rekoh, sadržaj same poruke videa „Neće proći“, kao takav, nije uopće sporan. Ali je i te kako sporan i problematičan kontekst i videa i poruke, kao i značenja i motivi koji se iz tog konteksta iščitavaju u spomenutom uratku. No, prije toga, želim spomenuti još nešto bitno za razumijevanje cijele ove priče, mojih motiva za reakciju, kao i pozicije iz koje ovo pišem.
Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru, čiji sam ravnatelj od 2014. godine, u sezoni 2017./2018. premijerno je izvelo predstavu Dragana Komadine „Logorilijada“, u režiji Ivana Lea Leme. Tekst je napisan prema memoarskoj prozi Ilije Jakovljevića “Konclogor na Savi” i zbirci pjesama “Lirika nevremena” te motivima “Grobnice za Borisa Davidoviča” Danila Kiša. Smatrajući predstavu vrlo važnom, osvrnuo sam se na nju i u tekstu koji sam kao ravnatelj pisao za monografiju „25 godina HNK Mostar“.
U kontekstu identitetskih i ideoloških prijepora kako unutar Hrvata kao zasebne društvene zajednice, tako i na razini BiH kao društva i države, iznimno značajnom i referentnom smatramo predstavu Logorilijada koja govori o životu i smrti Ilije Jakovljevića. Pored toga što je bio pravnik, novinar i pjesnik, ovaj rođeni Mostarac bio je izravna žrtva oba totalitarna režima koja su u prošlome stoljeću ugrožavala ne samo pojedince, narode, društvene klase i države nego i svijet u cjelini. Neslaganje s Pavelićevim endehazijskim režimom odvelo je Iliju Jakovljevića u koncentracijski logor Stara Gradiška. Nakon izlaska iz logora, 1943. godine odlazi u partizane. Početno oduševljenje narodnooslobodilačkom borbom i antifašističkom pokretom biva ugašeno uvidom u funkcioniranje kasnijeg komunističkog režima. Zbog moralne nepotkupljivosti i slobodarskog duha ponovno završava u zatvoru, ovaj put komunističkom u kojem 1948. godine, izravno ili neizravno, biva ubijen. Stoga su upravo lik i djelo Ilije Jakovljevića simbol i metafora onih moralnih i svjetonazorskih vrijednosti koje smatramo referentnim okvirom poželjnog pozicioniranja HNK kao društveno odgovorne javne ustanove, kao kulturne institucije od šireg društvenog značaja. Ne želimo, pri tom, upasti u zamku relativiziranja niti izjednačavanja dva totalitarizma, ali, isto tako, ne želimo pristati ni na svojevrsnu moralnu ucjenu – bez obzira dolazi li s lijeve ili desne strane, je li crno ili crveno obojena – koja traži da protivljenje jednom totalitarizmu podrazumijeva prihvaćanje onog drugog. Ili trećeg, četvrtog, svejedno.
Na samome kraju predstave Logorilijada naveden je slijedeći podatak: Samo u Ilijinoj Hercegovini, u razdoblju od 1945. do 1948., komunističke vlasti su pobile oko 16.000 ljudi. Partijac je održao riječ.
Ideološkim puritancima i samoproglašenim antifašistima iz kazališnih i inih krugova, kojima je spomenuta moralna ucjena toliko srasla s karakterom da je mnogi od njih nisu ni svjesni, jako su zasmetali podaci s kraja Logorilijade. Bez obzira na to što predstava svojim najvećim dijelom vrlo eksplicitno govori i svjedoči o ustaškim zločinima, bilo kakvo spominjanje komunističkih i partizanskih zločina iz njihove perspektive smatra se „revizionizmom, rehabilitacijom i veličanjem ustaštva“. U ideološkom imaginariju antifašističkih moralnih ucjenjivača, prihvaća se i primjenjuje samo parola „naše žrtve i njihovi zločinci“. Stoga se oni s pravom boje svakog spominjanja zločina na svojoj, odnosno pragmatično odabranoj strani i žrtava na onoj drugoj. Jer ono na čemu zasnivaju svoje ucjene i iznude je osjećaj i pozicija moralne i civilizacijske superiornosti, i kao pojedinaca i kao (ideološke) zajednice kojoj pripadaju. Suočavanje sa zločinima vlastite (ideološke) strane i njihovo priznavanje urušilo bi poziciju njihove na lažima i ideologiji utemeljene moralne nadmoći, a s njom i cijeli sustav društvenog ucjenjivanja, iznuđivanja i uvjetovanja kojeg prakticiraju. Sustav iz kojeg crpe moć koja se materijalizira u novcu, ugledu, nagradama, pozicijama, utjecaju i raznim drugim privilegijama.
Kada ga se stavi u pripadajući kontekst, sasvim je razvidno kako je i video uradak „Neće proći“ sastavni dio ideologizacijskog diskursa moralne i civilizacijske superiornosti samoproglašenih i samodopadnih antifašista koji se u njemu pojavljuju. Prva razina tog konteksta, premda se sam tekst na njega izravno ne referira, očito je najava održavanja spomenute mise zadušnice u sarajevskoj katedrali za sve vojnike i civile koji su 1945. godine ubijeni u kolonama smrti (Križni put) od Bleiburga pa sve do grčke granice. Po procjenama profesionalnih povjesničara, riječ je o broju od najmanje 80.000 ljudi, od kojih je većina skončala u 1.700 masovnih grobišta, najviše u Hrvatskoj (850), zatim u Sloveniji (600), u Srbiji (180), te u Bosni i Hercegovini (90).
Zločini i represija komunističkog sustava, na žalost, time nisu bili završeni, niti u Hercegovini u kojoj je samo u razdoblju od 1945. do 1948. godine ubijeno 16.000 Hrvata, niti na području cijele tadašnje Jugoslavije; niti nad Hrvatima, niti nad pripadnicima svih ostalih naroda koje je Titova Jugoslavija proglasila neprijateljima režima. Bilo kakvo spominjanje ili istraživanje poslijeratnih zločina, ubojstava i masovnih likvidacija počinjenih od strane jugoslavenske vojske i komunističkog režima bilo je strogo zabranjeno i kažnjivo. Za većinu ubijenih nikad se nije točno utvrdilo gdje i kad su pogubljeni, niti u kojoj jami ili masovnoj grobnici su završili. Ako se i znalo gdje su im tijela, rodbini je 45 godina bilo strogo zabranjeno uopće ih javno spomenuti, a kamoli tražiti da se pokopaju u obiteljskim grobnicama i pod svojim imenom. A bili su to nečiji sinovi, kćeri, očevi, majke, bake, djedovi, stričevi, ujaci, sestre, braća,… koji nisu imali pravo ni na najobičniji sprovod i obilježen grob.
Siguran sam da su skoro svi sudionici videa „Neće proći“ čitali Sofoklovu Antigonu, a neki možda i glumili u njoj ili je režirali. Kako onda objasniti da u Bleiburškoj tragediji, a napose u njezinim posljedicama ne vide, ako ništa drugo, onda barem dramaturške elemente i središnju dilemu i motivaciju jednog od najznačajnijih djela svjetske dramske književnosti. Je li njihova nezainteresiranost za ono tragično u ovom događaju odraz njihovog neznanja i površnosti, ili ideologijom i osobnim interesima natopljene bešćutnosti?
Koji god odgovor bio, ne čudi onda što ne razumiju, ili ne žele razumjeti, kako spomenuta sarajevska misa zadušnica nije komemoracija zločinu ni zločincima, niti pokušaj rehabilitacije ustaških zločina kojem su oni u svom ideološkom kvazi antifašističkom zanosu, s pozicije lažne moralne i kulturne superiornosti, poručili kako „neće proći“, nego obredni čin sjećanja i molitve za pokojnike u čije ime i za čiju dušu se misa i služi. I bez posebnog predznanja, razvidno je to i iz samog naziva misa zadušnica. Glavna je misna nakana, pri tom, molitva da pokojnik ili pokojnici budu očišćeni od svojih grijeha i njihovih posljedica, koje god vrste oni bili.
Uvažavajući sve te činjenice, sasvim je legitimno bilo, i još uvijek je, javno ukazivati na mogućnost različitih političkih zloupotreba i ideoloških učitavanja u sam događaj i sve ono što ga prati, kako od strane svećenika i vjernika, tako i svih drugih zainteresiranih javnosti; kao i javno osuditi sve te pojave ako i kada do njih dođe. Ali, ideja da netko sebi daje pravo određivati gdje, kad i za koga kardinal Katoličke Crkve te katolički svećenici i vjernici u Sarajevu smiju u svojim crkvama slaviti mise zadušnice za preminule članove svoje Crkve, izraz je civilizacijskog i moralnog sunovrata.
II.
Stavimo li video „Neće proći“ u širi društveno-politički kontekst, izvan okvira referiranja na sarajevsku misu zadušnicu, možemo pronaći mnoštvo argumenata za tvrdnju kako je samoproglašeni antifašizam njegovih sudionika ne samo antiliberalan, nedemokratski i totalitaran, nego i nedosljedan, licemjeran i moralno korumpiran. Nazovimo tu vrstu antifašizma sarajevski halal antifašizam, a u nastavku teksta bit će razvidno zašto smo ga tako nazvali.
Načelno govoreći, može se kazati kako je sarajevski halal antifašizam samosvojna ili samonikla društveno-politička pojava. Nije reakcija na nešto, nego pojava sui generis. On se, naime, izvorno ne referira na fašizam, nego se fašizam određuje u odnosu na njega. Kao samoproglašeni i samosvojni antifašizam on je pojava prvoga reda, primarna stvarnost, on nije više anti on jest, on je izvorniji od fašizma. A sve ono, u političkom spektru, što on nije, sarajevski halal antifašizam proglašava fašizmom. Odnosno, još preciznije, sve one koji se ne slažu s njihovim mišljenjem i političkim narativom sarajevski halal antifašisti jednostavno proglase fašistima. Ne sumnjam da će i meni, nakon ovog teksta, pokušati nalijepiti etiketu fašista.
S obzirom na oblik, količinu i intenzitet reakcija, čini se kako je sarajevskim halal antifašistima veći problem misa za žrtve Bleiburške tragedije u sarajevskoj katedrali nego činjenica da u Sarajevu imamo ulice i škole koje su nazive dobile po imenima sljedećih osoba:
- Mustafa Busuladžić, bavio se nacističkom propagandnom i zalagao se za progon Židova – osnovna škola i ulica u Sarajevu
- Sulejman ef. Pačariz, pukovnik i zapovjednik SS policijske pukovnije samozaštite Sandžaka – ulica u Sarajevu
- Osman ef. Rastoder, pripadnik i aktivist Muslimanske milicije Sandžaka
- Fehim ef. Spaho, Reis IZ koji je pozvao muslimane da pozdrave rađanje NDH – ulica u Sarajevu
- Muhamed ef. Pandža, jedan od najvećih zagovornika osnivanja 13. oružane gorske divizije SS-a, odn. Handžar divizije – ulica u Sarajevu
- Enver Čolaković, ataše za kulturu NDH u Mađarskoj – ulica u Sarajevu
Za bolje razumijevanje ove problematike korisno je znati podatak kako su ondašnji bosanskohercegovački Muslimani činili oko 30% ljudstva Ustaške vojnice i tek oko 2,5% ljudstva NOVJ-a.
Sarajevski halal antifašisti nisu vidjeli ništa sporno, niti im je smetalo kada je Željko Komšić, nelegitimni i nelegalni Hrvatski član Predsjedništva BiH kojeg Hrvati zbog toga nazivaju Sejdom Komšićem i drugim bošnjačkim članom Predsjedništva, u svom predsjedničkom uredu držao fotografiju krilnika Blaža Kraljevića. Za one koji ne znaju, krilnik je bio najviši čin u Ustaškoj vojnici NDH, a Blaž Kraljević zapovjednik HOS-a za Hercegovinu. Hrvatske obrambene snage (HOS) stranačka su vojska Hrvatske stranke prava (HSP) osnovana lipnja 1991. godine u Zagrebu (za RH) i Ljubuškom (za BiH). HOS se od srpnja 1992. službeno nalazio pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva RBiH. O kakvoj vojsci i stranci je riječ najbolje ilustrira podatak da je predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga, u suradnji s Blažom Kraljevićem i čelništvom stranke, 13. lipnja 1991. godine u Ljubuškom organizirao proglašenje „Lipanjske povelje o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru s istočnim granicama Subotica, Zemun, Drina, Sandžak i Boka Kotorska“. Po svjedočenjima očevidaca, bio je to bizaran skup stotinjak HSP-ovaca sakupljenih iz cijele BiH koji su lokalne vlasti doživjele kao provokaciju a građani Ljubuškog ignorirali. Za razliku od njih, Predsjedništvo RBiH na čelu s Alijom Izetbegovićem, godinu dana nakon spomenutog proglašenja o obnovi i uspostavi NDH, stavilo je HOS pod svoje zapovjedništvo, a Blaža Kraljevića obećalo imenovati general bojnikom Armije RBiH.
Ni činjenicu da je u uredu člana Predsjedništva BiH godinama stajala fotografija zapovjednika stranačke (para)vojske koja otvoreno baštini sveukupno političko i simboličko nasljeđe Ustaške vojnice i Pavelićeva režima, sarajevski halal antifašisti nisu doživjeli kao rehabilitaciju ustaštva i fašizam, ali su zato ponosno i odlučno, puni revolucionarnog zanosa i prkosa kardinalu Puljiću poručili kako misa zadušnica u sarajevskoj katedrali neće proći. No pasaran. Kako hrabro i antifašistički.
Nije im smetalo ni kada je HSP BiH, osnivač HOS-a, četiri godine bio dio nelegitimne i nelegalne platformaške Vlade FBiH. Ni to što je HSP, u vrijeme platformaške koalicije sa SDP-om i SDA, u svojim službenim stranačkim prostorijama držao bistu poglavnika Ante Pavelića i stranački kalendar s pozdravom „Za dom spremni“. Ništa navedeno nije problem ako dobijete antifašistički halal certifikat od sarajevskih halal antifašista i njihovih političkih i financijskih pokrovitelja iz SDA, SDP-a i Najdraže Ambasade u kojoj su sarajevski halal antifašisti posebno omiljeni i utjecajni, kao građani i antifašisti.
Kada bi cijela ova problematika u svezi s-h-a i video uratka „Neće proći“ ostajala u okvirima sitnosopstveničkih interesa, koji su, nesumnjivo, u velikoj mjeri zastupljeni kod njihovih kolovođa i dijela članova, mogli bismo ovu reakciju na njihov uradak završiti nekim prigodnim vicom ili kakvim duhovitim citatom. Ali, na žalost, stvari su, ipak, mnogo ozbiljnije. I opasnije.
Sarajevski halal antifašisti dio su projekta i procesa čiji je cilj ukidanje svih ustavnih i političkih prava koje Hrvati imaju kao konstitutivan narod u BiH. Ono što posebno zabrinjava je činjenica kako je taj proces ušao u fazu otvorenog i beskrupuloznog institucionalnog, političkog, medijskog i svakog drugog situacijskog nasilja nad Hrvatima u BiH. Politička platforma koja kao nevidljiva ruka upravlja svim tim procesima je bošnjačka unitaristička politička agenda, a njezini brojni podržavatelji, suradnici i izvršitelji nalaze se u gotovo svim segmentima i područjima društvenog, političkog, kulturnog, vjerskog, obrazovnog, medijskog i općenito javnoga prostora i života u FBiH, a u posebno velikom broju, u Sarajevu.
Stvari su otišle toliko daleko da se velika većina Hrvata u BiH slaže s ocjenom mostarskog politologa Martina Mikulića koji je ustvrdio kako je ova, po njegovim riječima, „potpuno neutemeljena masovna histerija nastala nakon najave svete mise za žrtve Bleiburga u Sarajevu, samo još jedan dokaz da nije pretjerivanje medijsko, političko i kulturno Sarajevo nazvati totalitarnom tvornicom mržnje i laži“.
Kao što sam spomenuo, oblici nasilja nad Hrvatima i njihovim konstitutivnim, a sve češće i njihovim individualnim ljudskim pravima, postaju otvoreniji i brutalniji, a kao takvi i relativno lako prepoznatljivi. No, ono što je malo teže shvatiti i prepoznati su javni narativi i diskursi koji služe kao psihološka priprema te moralna i ideološka legitimacija spomenutog nasilja, a koji čak mogu dovesti do toga da žrtva nije u potpunosti ni svjesna svih oblika i posljedica nasilja koje se nad njom vrši, ili ga čak jednim dijelom počinje doživljavati kao opravdano i prihvatljivo.
Modus operandi već je viđen i razrađen u totalitarističkim sustavima i režimima, kako u fašističkom tako i u komunističkom. Osnovni cilj je u što većoj mjeri dehumanizirati političkog neistomišljenika ili neprijatelja, prikazati ga kao nositelja opasne i nepopravljive ideološke i političke patologije za čije su obuzdavanje dopuštene sve mjere, od biranja političkih predstavnika preko zabrane vjerskih obreda do fizičkih likvidacija. Pored toga, nužno je „svojoj strani“ osigurati poziciju moralne, civilizacijske ili barem ideološko-političke superiornosti. Još uvijek, jedan je od najučinkovitijih modela dehumaniziranja političkog protivnika, prikazati ga kao fašista, a sebi osigurati moralno, ideološki i politički nadmoćnu poziciju antifašista. Tek u ovome okviru, moguće je sagledati potencijale i učinke fluidnog pokreta nazvanog sarajevski halal antifašizam, a onda i video uratka „Neće proći“.
III.
Javni narativi i diskursi koje proizvode, podržavaju i reproduciraju sarajevski halal antifašisti u izravnoj su funkciji psihološke pripreme i ideološkog opravdanja već spomenutog institucionalnog, političkog, medijskog i svakog drugog situacijskog nasilja nad Hrvatima u BiH. I kao takvi, bitna sastavnica bošnjačkih unitarističkih agendi i politika. Stoga smatram kako je, bez obzira na razlike u subjektivnim motivima, a u skladu s objektivnim posljedicama njihovog djelovanja, sasvim opravdano protagoniste video uratka „Neće proći“ svesti na zajednički imenitelj i okarakterizirati kao manekene sarajevskog halal antifašizma i korisne idiote bošnjačkog unitarizma.
wpDiscuz
