Ministar financija Zdravko Marić zadnja tri tjedna proživljava pravu noćnu moru. A što je najgore, svjestan je da najgore tek dolazi i za državni proračun i za ekonomiju. Ako je itko osjetio što znači biti između čekića i nakovnja, onda je to trenutačno inače staloženi ministar financija.
S jedne strane zahtjevi za ulijevanje milijardi u gospodarstvo, s druge pritisak sindikata da ne reže plaće, s treće zahtjevi lokalnih gradonačelnika bez kojih nema većine da im isplati sve što gube otpisima poreza na dohodak, s četvrte balansiranje između zdravlja i ekonomije jer s ovakvim restriktivnim mjerama gospodarstvo propada, s pete traženje novca i lobiranje za pomoć Europske komisije…
Da spomenemo samo neke. Ne treba biti nobelovac iz područja javne ekonomije kako bi se shvatilo zašto Mariću nije dobro.
Usmjeren je na dnevno okončanje poslovanja državne riznice, relativno siguran u pogledu prikupljanja ponuda za najavljeni kredit države, no vidi se da ga hladan znoj oblijeva kad pomisli što će biti dalje. Jer on nije taj koji drži volan u rukama. On je mehaničar čiji je zadatak da mašina radi i nitko ga ne pita kako – važno je da radi i da u spremniku ima benzina. Podrazumijeva se da mora biti tako; oduvijek je bilo tako! Svi smo mi isti – pretpostavljamo da su neke stvari uvijek tu, struja, zrak, sloboda, javni prijevoz, a sad vidimo kako to preko noći – nestane. S novcem je slično, vrlo slikovito je Marićevu poziciju opisao ekonomski analitičar Velimir Šonje.
Marića su stisnuli poduzetnici da dodijeli sve više pomoći, što je i odobreno u novom paketu pomoći u travnju. S prvim je ukupno težak 45 milijardi kuna. To je trećina cijelog godišnjeg proračuna. I tu nije kraj, trošak će ići do 75 milijardi kuna. Samo do srpnja. To je trošak koji Marić nije predvidio jer nitko početkom prosinca prošle godine nije mogao znati kakve će posljedice imati neki virus koji se upravo pojavio u Kini.
Dok stiže pritisak izvana od poduzetnika, stišću ga unutar koalicije i Vlade. Nitko ne bi baš volio štedjeti, svaki ministar želi da ga njegovi korisnici doživljavaju kao spasitelja. A postoji jedna kritika koja Mariću najviše smeta. Više puta je ponovljena u neformalnim razgovorima čak i od onih koji inače cijene Marića: on je dobar kao knjigovođa, pazi na novac, ali sad nije vrijeme za to, on ne razumije da mora spasiti gospodarstvo i ne razumije kako ono funkcionira.Te kritike su utjecale i na ministra. Saznajemo da je on bio protiv tromjesečnog otpisa doprinosa i poreza, smatrao je da prije treba odgoda, pa otpisi u budućnosti. Ono što je dodatno popustio pod pritiskom je da naplata PDV-a ide za sve tek kad se naplate računi. Donesen je ambiciozan plan pomoći, a Marić je morao popustiti pod pritiskom. A sad je njemu ostavljeno da nađe kako će to financirati.
Pritisci stižu sa svih strana. Svi sad misle da će država pomoći, svi sjede doma, a kad pogledate zahtjeve koji dnevno pristižu od raznih sektora, očekuje se da država financira sve. Da potpuno karikiram, uskoro će “performer” tražiti i naknadu jer ne može nastupiti na ulici. Nitko ne misli koliko to stoji, kakve su brojke i da je sve to nemoguće financirati, kaže nam sugovornik upoznat s time kako su se donosili planovi pomoći i blizak ministru.
Marić priznaje u razgovorima sa suradnicima da je razapet, ali ističe kako uspijeva držati konce u rukama jer je i u dobroj psihofizičkoj formi. I ponavlja: ne smijemo gubiti glavu. Moramo osigurati ovo i da imamo najesen zdravije temelje za proizvodnju i gospodarstvo. Očekuje i od kolega da povuku više, da ne ostane na vjetrometini. Također, Marić je svjestan i da cijeli rast BDP-a ovisi i o potrošnji građana, a nje nema.
Država je osigurala 4000 kuna pomoći po radniku, što je iznos viši od prvotno danih 3250 kuna, ali za više od 560.000 radnika to znači pad plaće. To što nitko ne ide nigdje i ne troši, dobro je za kućne budžete, ali ne za ekonomiju i državni proračun.
– Građani su ključni. Oni su generator potrošnje i njihovo financijsko zdravlje mora biti sačuvano i za sutra. Jer kad ovo prođe, oni su ključni za oporavak. Zato se i priprema novi paket mjera za njih, što je najavio i sam Marić – kaže nam drugi sugovornik.
Javnost uglavnom ne vidi te pozadinske drame koje se odigravaju na relaciji između ministara, a ponajviše u Ministarstvu financija. Jer spomenutih 45 milijardi kuna nije jedini novac koji treba osigurati. Još 20 milijardi treba za ono redovito financiranje i planirani dug. A priprema se i treći paket mjera kojima je cilj pomoći građanima.
On će biti težak barem deset milijardi kuna. Sveukupno to čini 75 milijardi kuna. Kojih zasad nema. Ne rade trgovine, osim prehrambenih i onih s higijenskim potrepštinama. Ne rade uslužne djelatnosti poput kafića i restorana. Samo u neprehrambenoj trgovini se dnevno radio promet od 100 milijuna kuna, od čega je država dobivala 20 milijuna kuna PDV-a.
Ekonomist Željko Lovrinčević ističe da je sa svim mjerama pomoći, redovnim troškovima države i refinanciranjem u prosjeku svaki dan potrebno osigurati 750 milijuna kuna. A pitanje je hoće li sve završiti do srpnja i koliko će još trebati novca.
– Sad smo došli u situaciju da su sve pozicije otvorene u proračunu i imam osjećaj da nitko ne shvaća o kolikom se problemu radi. Zato je nužno staviti te brojke na papir i što prije napraviti prvi rebalans proračuna kako bi se te pozicije zatvorile. Jer čak i da epidemija prođe do srpnja, život se nastavlja. Ne možemo računati ni u tom slučaju na prihod od turizma jer je ova godina izgubljena. A posljedice će biti vidljive u bilancama tek krajem godine, kad nas opet čeka ekonomska recesija. S ovim potrebnim zaduženjem javni dug će nam otići na 86-87 posto BDP-a, a ako će biti potrebni novi paketi pomoći i na 90 posto. Bit ćemo ponovno visoko zadužena zemlja i opet nas onda čeka štednja koja ograničava rast. Mi nismo u eurozoni, kao Italija koja diže svoj dug na 150 posto BDP-a. Mislim da bi toga svi trebali biti svjesni – kaže Lovrinčević.
Dakle, nakon srpnja bi država teško mogla izdržati ovu vrstu pomoći koju sad osigurava poduzetnicima i radnicima. Iako novci ne stižu, mirovine i dalje treba isplaćivati i one neće biti ugrožene. Vlada je najavila štednju, dala nalog da se zaustave sva zapošljavanja, prekinu javne nabave i ne raspisuju nove, da se svi troškovi svedu na minimum. I najavila otvaranje rezanja plaća zaposlenima u državnoj i javnoj upravi, što je naišlo na žestoki otpor.
Ali čak i uz sve to, Lovrinčević ističe da se mogu očekivati uštede od oko tri milijarde kuna na godišnjoj razini. Dakle, dug je neizbježan, a rezanje je više simbolično u odnosu na novac koji je potreban. Marić je uspio osigurati šest milijardi kuna u suradnji s HNB-om, koji je spustio pričuvu bankama pa se novac oslobodio kako bi se posudio državi.Kako saznajemo, HNB bi još jednom trebao spustiti pričuvu pa će tu biti dodane milijarde. Nadalje, očekuje se pomoć mirovinskih fondova. Ali ne da više od 100 milijardi kuna bude “nacionalizirano” ili da se obustave uplate zaposlenih u drugi mirovinski stup. Plan je da opet uskoči HNB i osigura novac mirovincima tako što će uzeti kao kolateral državne obveznice, a svježim novcem će mirovinci onda financirati državu.
Tu je i milijarda eura pomoći od EU, koji su sigurni. Ali neće ići bez zaduživanja na međunarodnom tržištu. A sve kako bi se financiralo funkcioniranje države do srpnja.
– Jasno je da s ovom razinom mjera protiv epidemije dolazi do raspada cijelog ekonomskog sustava. Zato će se one morati olabaviti. To je užasan izbor, riskirati s potencijalno većom smrtnošću pučanstva ili pustiti da se stvore ekonomski problemi i ljudi ostaju bez posla, a tvrtke propadaju, što znači dugoročni problem, iseljavanje, socijalne probleme… A opet je na Mariću da to sve objasni svojim kolegama – kaže nam još jedan sugovornik blizak ministru financija.
Ali ni sve navedeno nije kraj problema mladoga ministra. U nove mjere nisu ugrađeni neki osigurači protiv zlouporaba pomoći. Primjerice. da tvrtke koje su je dobile ne smiju isplaćivati dobit ili kupovati vlastite dionice. Odgađanje plaćanje PDV-a može uzrokovati i da neki umjetno prikazuju manje prihode kako bi dobili pomoć.
I na kraju, tu su gradovi i općine. Njima su Vlada i Marić također naložili štednju. Ali trebali bi kompenzirati sav nedostajući dohodak od poreza. Inače je Vlada u problemu jer pada većina. U Saboru većinu drži 20-ak načelnika i gradonačelnika, a Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba, traži da mu se ostavi, uz to, i dodatnih 900 milijuna kuna koje je inače uplaćivao za pomoć drugima. A taj novac opet treba osigurati Marić u proračunu.