Dobro, dobro, working, working, onda pivo, pivo! – kaže nam lički pastir Khan Mehboob Noor Akhtar Noor, a njegovi prijatelji Ramsingh Ramsingh i Dinesh Chand Azamgarh se nasmijaše. To jedino Mehboob zna reći bez Google prevoditelja s kojime inače ovi Indijci komuniciraju s kolegama s posla, međutim, jučer ujutro na Udbinu se spustila magluština i otjerala signale svih mreža. Doduše, Mehboobu to ne pomaže previše jer je ionako nepismen, pa više koristi ruke nego modernu tehniku.
Njihov kolega s posla, Albanac Ardit Paja s ocem Kujtimom tu je već dvije godine, pa hrvatski govori skoro kao i materinji, a uskoro bi mogao savladati i Hindi. Iskusni su i sami drže jedno stado, isto kao Yuliia i njezin suprug Oleksandar Ilinykih iz Ukrajine. Oni vole intimu, pa su od objektiva našeg fotoaparata s nekoliko pasa ovčara brzo zamakli za ličkim kršem.
Strogi propisi zbog zaštite
Makedonca Borisa Dimitrova nismo upoznali jer je pazio na stado s druge farme. Šteta, čuli smo o njemu sve najbolje, pa i to da radi za trojicu. Da ne ispadne da su svi stranci, ima tu i domaćih ljudi, dobro, iz Bosne su, Hrvat Štefan Bilić, Srbin Radenko Pejović te Bošnjaci Tahir Zahirović, Esnaf Lendo i Enver Dadić. Na kraju, što ima veze odakle su, kad svi sjede za istim stolom, makar ne dijele istu zdjelu. Ova vesela družina koja na prvu izgleda kao kakva alanfordovska Grupa TNT zaslužna je za očuvanje jednog od najpoznatijih i autohtonih domaćih proizvoda – ličke janjetine. Zaposlenici su Bioploda Lika, koji drži jednu od najvećih farmi Ličke pramenke na svojih desetak farmi na području Krbavskog polja i trenutno imaju 3500 grla. Šefica im je Marina Korpar, rođena Varaždinka i magistra ekološke poljoprivrede i agroturizma.
Lička janjetina dodana je, nema tome ni godina, EU registru zaštićenih izvornosti te oznaka zemljopisnog porijekla, poput recimo pršuta s Krka i Istre, maslinovog ulja s Cresa, baranjskog kulena i neretvanske mandarine. Da njihova autohtona vrsta, Lička pramenka uđe u ovaj elitni klub, Ličani su morali čekati više od tri i pol godine, jer su procedure stroge, a uvjeti zahtjevni. Na primjer, propisano je da janjad za klanje mora biti staro između 90 i 160 dana, teško od 22 do 36 kilograma žive vage, a 12 do 18 kg očišćeno te dužine od 80 cm. Navodi se da delikatnu strukturu mišića mora pratiti specifična boja mesa od jasne do jarkocrvene sa žućkastim naslagama masnoće, s intenzivnom mirisom ovčetine, ali ne prevladavajućim. Propisuje se još štošta, od načina ispaše i kemijskih elemenata koji pritom ulaze u tijelo životinje, pa sve do sastojaka koji iz mesa isparavaju tijekom pripreme na žaru, aldehida, alkohola i ketona. Igrom slučaja, nije određeno da ličku pramenku moraju uzgajati sami Ličani – jer ih nema. Dokazuje to i slučaj s ove farme, jedna je od najvećih i najreprezentativnijih u Lici. Svih njihovih 15 pastira došlo je sa svih strana svijeta.
Bioplod je svoju proizvodnju započeo prije deset godina na Komičkom polju, Krbavskom polju i Bjelopolju s čak 10 farmi i kapacitetom od 4000 ovaca. U Slunju su kupili postrojenje za preradu vune u izomaterijal, u Donjem Lapcu siranu, a u Boričevcu klaonicu. Oko 50 uloženih milijuna očekuju povrat kroz proizvodnju mesa, mlijeka, vune, kože i gnojiva. Njihovi janjci završavaju na stolovima najfinijih zagrebačkih i jadranskih restorana. Direktor Milovan Opalić sustavom upravlja iz Zagreba, a posao na terenu povjerio je 29-godišnjoj Varaždinki Marini, koja se u Lici našla igrom slučaja.
Domaći nisu zadovoljili
– U Jošanima smo prije šest godina kupili kuću, a uvijek sam više voljela Liku nego more, pa sam tu provodila slobodno vrijeme. Kako se i doma bavimo poljoprivredom, uzgojem krumpira, tako smo proširili proizvodnju i ovdje, nešto malo krumpira, imamo šljivik od 150 stabala i 60 aronija. Roditelji dođu pomoći kad stignu, ja sam tu uglavnom sama – kaže nam Marina, koja je posao na imanju stavila u drugi plan, nakon što je prije dvije godine prihvatila ponudu da vodi farmu ovaca. Tada je u pastirskoj ekipi imala i domaćih ljudi. Većini je, priznaje, morala dati otkaz, a nove ne može naći.
– Jednostavno nemaju radnih navika, morali smo nekima dati otkaz jer bi preko vikenda krali gorivo i neke druge stvari. Onda objavimo oglas na burzi da tražimo pastire, pa nam se javi nekoliko ljudi, ali ne da rade, već s molbom da, ako dođe kakva kontrola s burze, kažemo da su radili, ali da nisu zadovoljili, sve kako ne bi izgubili pravo na naknadu. Radije primaju razne naknade i socijalnu pomoć nego rade – kaže Marina, dodajući da se plaća kreće od 800 do 1000 eura mjesečno.
Zato su se okrenuli uvoznoj radnoj snazi. Do Indijaca su došli preko jedne agencije iz Samobora. S procedurom su krenuli u travnju, dok su ishodili vize i radne dozvole, prošla su dva mjeseca, ali iz Indije je stiglo pet radnika. Nijedan početak nije lagan, kako Marini s ovim strancima, tako i ovim Indijcima, bio je posebno težak. Prvo su se morali naviknuti da im je šefica – žena. Pričali su Marini kako kod njih žene ne rade i ne voze aute. No, ona je ubrzo uspostavila autoritet.
– Jednom sam malo povisila ton na jednoga i on se odmah rasplakao, možda se prestrašio da će morati kući u Indiju – kaže ona.
Onda su uslijedili problemi s okolinom.
– Čim su ih vidjeli mještani zvali su policiju jer su mislili da se radi o migrantima – govori Marina, koja ih zbog toga izbjegava puštati s farme.
Neke stvari morali su učiti od nule, da obavljaju nuždu na toaletu, a ne oko farme. Kada su ih uputili na WC morali su im pokazati kako se to radi, jer oni na školjci ne bi sjedili, već stajali. Hranu si spravljaju sami, uglavnom su to pogačice, riža i jako začinjeno povrće, meso još nisu okusili. Marina im je pribavila piletinu koju su tražili, ali su oni računali da će im iz trgovine donijeti živu kokoš. U početku su uokrug sjedili na podu, a sada s ostalima sjede za stolom, iako prekriženih nogu na sjedalici. Veliki su gurmani, pa bi, kaže ona, ujutro dva sata pripremali hranu, a uvečer do dugo u noć bili na internetu. No, za pastirski posao, valja se odreći tih zadovoljstava.
Osim nacija, na ličkoj farmi su zastupljene i najveće svjetske religije, Hrvat iz Bosne je katolik, isto kao i dvojica Albanaca, ukrajinski bračni par, bosanski Srbin i Makedonac su pravoslavci, Bošnjaci iz Bosne te dvojica Indijaca su muslimani, dok su preostala trojica Indijaca hinduisti. Ali, kako na nacionalnoj, nema tu problema ni na vjerskoj razini. Nema na farmi ni alkohola, jer bi on mogao stvarati probleme. Imali su slučaj pastira iz Rumunjske koji su se ponapijali i međusobno potukli, od tada je opijanje zabranjeno. Imali su i jednog branitelja iz Zagreba koji je s nožem za pojasom pokušao raditi red na međunacionalnoj razini, pa su se i njega morali riješiti, jer je unosio nemir svojim metodama. Ono čega se Marina pribojava jest lička zima. Indijci, naime u hladnijim ličkim ljetnim jutrima već stavljaju kape na glavu jer im je već i to neugodno, pa se boji da će njih otjerati hladnoća.
Na farmi u Poljicama jučer ih je bilo devetero, Marina ih je dan prije morala pripremiti na novinare, jer bi se inače prestrašili. Doduše, ukrajinski bračni par Yuliia i Oleksandar, bježao je od naše kamere, pa su sa svojim stadom otišli čim im je Marina dala mig da mogu.
– Dobri su radnici. Ona uglavnom posprema, znate kako je to kad je toliko muških na jednom mjestu, a ponekad sa suprugom ide za stadom. Spavaju odvojeno od drugih u kontejneru, tako da imaju svoju intimu. Na vrijeme smo ih odvikli od alkohola, tako da nema problema. Kada sam znala ići po namirnice, uz hranu i potrepštine znala mi je na popis dodati i litru vodke, no objasnila sam joj da nema alkohola na farmi. Popustila sam utoliko što im dozvoljavam jedno pivo tjedno. Jedan je liječeni alkoholičar, pa ne želim riskirati i dovoditi ga u iskušenje – kaže Marina.
Šalju novac obiteljima
Indijci strpljivo čekaju. Oko nogu im se mota dvadesetak pasa, najviše štenaca šarplaninaca, nekoliko turskih kangala i hrvatskih ovčara. Iz staja bleje preostale ovce, jer im je vrijeme za pašu. Štefan Bilić bi on mogao proći pod Ličanina jer je, kaže, već dugo na Udbini.
– Snašli su se, dobri su. Pričamo preko interneta. Ja kažem u njihov mobitel, pa to onda prevede na njihov jezik, i obrnuto. Najviše ih zanima kad će plaća. A ja kažem, prvog u mjesecu. Imaju malo veće potrebe što se tiče hrane, prave te pogačice. Probao sam i ja njihovo povrće, ali nisam navikao na tu ljutu hranu. Kad imamo feštu gazda okrene janjca, on razumije sve jezike – priča nam Štefan.
– Osim mene. Pa ja sam Zagorka, kod nas se ne jedu janjci – dodaje Marina, koja janjetinu pak nikada nije okusila jer joj ne odgovara miris.
U šest ustaju, u sedam kreću na pašu sve do večernjih sati, po velikim vrućinama imaju pauzu od četiri sata tijekom dana. No, to je doba dana koje Indijcima najviše odgovara.
– U po ljeta on jaknu navlači – kaže Štefan pogledavajući u Mehbooba.
Onda smo malo pričali s njim, ma što ga pitali, on je odgovarao: Dobro, Dobro. Uspjeli smo doznati da ima suprugu i troje djece te da živi u okolici Bombaja.
Albanac Ardit Paja samo se smijuljio. U domovini je radio kao električar za 300 eura, a onda je preko interneta vidio da bi u Lici kao pastir mogao zaraditi tri puta više, pa je stigao tu i poveo oca. Njih dvojica će sa svojim stadom na drugu stranu, dnevno naprave krug od po 16 kilometara. Njegov otac u dvije godine nije naučio ni riječi hrvatskog, ali zato ima najviše novca na bankovnom računu jer je najštedljiviji.
– Ali mu sin Ardit pokupi karticu prije nego ode na godišnji u Albaniju – kaže Marina.
– Ardit se opet nasmije, a otac mu isto, jer se on, kako ne zna pričati, smije na sve, ma što tko rekao.
Indijci će čistiti staje. Prije toga imaju kratki sastanak sa šeficom, koja će primiti njihove narudžbe za hranu te bankovne kartice kojima će to platiti.
– Kažem im, ako vidite da nešto trebate napraviti, napravite sami ili makar pospremite, ne moram vam ja to govoriti. Ali, ne ide, naprave samo ono što im se kaže. Za razliku od Kujtima, koji sam popravlja ogradu kada vidi da je treba popraviti. Ali, on je najstariji, ima 64 godine, pa ga ne opterećujemo težim fizičkim poslovima. Ni njegov sin Ardit nije baš prenagao – kaže kroz smijeh Marina.
Za Makedonca Borisa Dimitrova zato nema fizičkog posla koji ne može obaviti, pokazao je to tek nakon što je nekako prebolio što mu je šefica žena.
– Strašno tvrdoglav čovjek, ali nije svjestan svoje snage. Kopa rupe brže od bagera i nevjerojatno precizno. No, moguće se tu radi o profesionalnoj deformaciji, jer je prije toga u Makedoniji radio 20 godina kao grobar. Kada kažem da radi kao trojica drugih, ne pretjerujem ni malo – priča nam šefica.
Indijca Chhotelala Rajbhara Kushinagara zovu Mrgud, jer se uvijek izdvaja iz grupe, namršten je i pun nepovjerenja. Abdul Ghani Azamgarh je najbolji i najvredniji, te je prvi od njih kojemu su povjerili stado na čuvanje. Dinesh Chand Azamgarh među njima voli glumiti šefa, iako ga nitko ne shvaća ozbiljno zbog njegove krhke građe.
– Jednom je pokušao nešto raditi s lopatom, ali nije uspio, jer je alat bio gotovo teži od njega – kaže nam Marina.
Odlične radne navike
Ramsingh Ramsingh se po cijele dane samo smije, kao i kolega mu Khan Mehboob Noor Akhtar Noor, koji poput kakvog Zagorca, voli tjerati pravicu. Gleda tko je koliko napravio, pa šefici tuži ako je netko zabušavao više nego je to normalno po njegovim mjerilima. Kao i Indijci, Bosanci su priča za sebe, međutim, u drugoj krajnosti. S njima se nitko ne može mjeriti po radnim navikama.
– Radenko Pejović je iz Ifsara u Republici Srpskoj, odradi svoje i nema nikakvih problema, isto kao i Tahir Zahirović. Esnaf Lendo bi htio također malo glumiti šefa, ali ga baš ne prihvaćaju. Ima vozačku, zna voziti i traktor, pa nije koristan samo kao pastir. Probali smo prije nekoga od njih postaviti za šefa, ali se pokazalo da stvari ne funkcioniraju, jer dolazi do pobune ostalih. Ne daj bože da zaključe da nekoga preferiram. Svi se moraju osjećati jednako važnima – objašnjava Marina tajnu suživota na farmi.
Enver Dadić zna najviše o ovcama jer se s njima rodio, napominje Marina. On je, naime, čitav život bio pastir u Bosni, a slično je i sa Štefanom Bilićem. On živi na Udbini, pa se tri dana iživi po kafićima, a onda ostatak mjeseca vrijedno radi. Ostali ne, samo rade i štede, a tim novcem prehranjuju obitelji u svojim domovinama, jer nikome od njih supruga ne radi. Zato Marina mora za njih kupovati najjeftinije namirnice, ili samo one koje su na akcijama. Koliko nacionalnost i vjera čine razliku među ovim ljudima, njihova skromnost i poštenje ono je što ih spaja, piše novac.hr
wpDiscuz