Proučavanje rukopisa pokazalo – Shakespeare je bio žena?

Nijedna žena u renesansnoj Engleskoj nije pisala za kazalište jer je to bilo suprotno tadašnjim pravila. Žene su u to vrijeme smjele samo prevoditi i pisati religiozne tekstove. Imale su “drame u ormaru”, namijenjene samo za privatno čitanje, no pozornica im je bila zabranjena.

Znanstvenici su nedavno zaključili da su žene ipak bile uključene u rad kazališta, kao dioničarke, posuđivale su svoju odjeću za kostime i prikupljale novac od ulaznica.

Zanimljiv je podatak da su čak 80 posto predstava tiskanih u to vrijeme napisali anonimni autori.

Pisac i književni kritičar Gabriel Harvey još se 1593. godine osvrnuo na “nježnu ženu” koja je napisala tri soneta i jednu komediju.

“Ne usuđujem se pisati o njezinom izgledu”, napisao je.

Bio je pun pohvala za njezin rad.

Nedavno se počeli tražiti dokazi da je Shakespeare bio žena

“Sva njezina taština obasjana je svjetlom razuma; svi njezini govori uljepšani su susretljivošću … U njezinom se umu nalazi nebeska logika; u njezinom jezikom i peru božanska retorika… Usudim se reći da će sve što je ona napisala ostati kao besmrtno djelo i da će na ovom svijetu ostaviti vječno sjećanje te da će je se sjećati i najveća gamad koja se upoznala s njezinim prelijepim stilom, koliko genijalnim, toliko i elegantnim”, napisao je.

Nikada nije otkriveno tko je žena koja je napisala “besmrtne radove”, zanimljivo je iste godine kada se u novinama prvi puta pojavilo Shakespeareovo ime, a nakon što je napisao poemu “Venera i Adonis”, skandaloznu parodiju muškog zavođenja u kojoj se žena agresivno baca na muškarca.

Ortodoksni su Antistratfordijanci (Shakespeareovi protivnici), međutim, gotovo u potpunosti ignorirali Harveya i njegov opis “nježne žene”. Sve do nedavno, dok se nisu počeli tražiti dokazi za to da je Shakespeare bio žena.

Jedna od žena za koju se smatra da bi se mogla kriti iza imena Shakespeare je grofica Mary Sidney, sestra slavnog pjesnika Philipa Sidneyja. Sidney je bila jedna od najobrazovanijih žena tog vremena, bila je prevoditeljica i pjesnikinja i jako poštovana.

Ona i njezin suprug bili su među prvim pokroviteljima jednog od prvih kazališta koje je izvodilo Shakespeareove drame. Je li ime Shakespeare bila samo kamuflaža da Sidney objavi ono što inače ne bi mogla objaviti? O tome se može samo nagađati.

Druga žena koja bi se mogla kriti iza imena je Emilia Bassano. Bassano je rođena u Londonu 1569. godine u obitelji imigranata iz Venecije. Bila je jedna od prvih žena koja je objavila knjigu poezije (knjiga je bila vjerskog sadržaja, ali i zapanjujuće feministička).

Godine 1973. otkrio ju je britanski povjesničar i pisac A. L Rowse, koji je posumnjao da je Bassano bila Shakespeareova ljubavnica i tzv. “crna dama” iz njegovih soneta.

Danas postoji velika skupina utjecajnih ljudi (akademika, pisaca, glumaca, sudaca…) koji smatraju da Shakespeare nije napisao sva djela koja mu se pripisuju. No i ranije kroz povijest postojao je niz poznatih osoba koje u to nisu vjerovale, od Ralph Walda Emersona, Walta Whitmana, Marka Twaina, Henryja Jamesa, Sigmund Freuda, Helen Keller do Charlie Chaplina.

Nedostaju dokazi za stvarno autorstvo

Shakespeareov život bio je začuđujuće dobro poznat za ono vrijeme, no ne postoji ni jedan dokaz koji bi ga poistovjetio s ulogom pisca. U više od 70 dokumenata koji postoje o njegovom životu, opisuje ga se kao glumca, dioničara kazališta, pozajmljivača novca i investitora u nekretnine. No, nema niti jednog dokaza da je Shakespeare bio pisac. Ni za jednog drugog pisca iz tog vremena ne postoji takva nepoznanica.

Nekoliko predstava koje se pripisuju Shakespeareu prvo su bile objavljene anonimno. No, kritičari tog vremena oslovljavali su ga imenom. Pisali su “Shakespeare s ustima punim meda”. Činjenica je, međutim, da to još uvijek ne dokazuje njegovo stvarno autorstvo.

Čak i ortodoksni Shakespeareovac, Stanley Wells, profesor emeritus na Shakespeareovom institutu Sveučilišta Birmingham, kaže kako bi “volio naći dokument koji bi pokazao da je William Shakespeare bio dramaturg iz Stratford-upon-Avona koji je pisao tijekom svog života” jer bi to “ušutkalo sve skeptike”.

Većina znanstvenika slaže se da je Shakespeareovo ime povezano s djelima koja nisu njegova. Godine 1951. poznati pisac Robert Greene pisao je o pjesnicima koji se potpišu na tuđi rad. Sljedeće godine upozorio je kolege dramaturge na “vranu koja se kiti tuđim perjem”, iako se smatra da je ona “jedini dramaturg u državi”.

Postavlja se i pitanje kako je netko tko je poput Shakespearea rođen u Stratfordu-upon-Avonu tako dobro poznavao život na dvoru, nadalje kako je mogao tako dobro poznavati više jezika, znati toliko o pravu, astronomiji, glazbi, vojsci i stranim zemljama, a posebice o gradovima na sjeveru Italije?

Tim više što je njegova jezična briljantnost najočitija u riječima i izrekama koje je koristio iz stranih vokabulara. U isto vrijeme poznato je da se Shakespeare nakon 13. godine života više nije obrazovao. Neki smatraju kako je moguće da je putovao, možda se pridružio vojsci, radio kao učitelj, ili sve odjednom, no za ništa od toga nema dokaza.

Nakon Shakespeareove smrti pronađena je i njegova oporuka. Shakespeare je bio pedantan u opisu kome će ostaviti svoje posjede i imovinu, no nije ostavio ni jednu knjigu, iako se njegove drame sastoje od stotine tekstova, na francuskom i talijanskom, od kojih neke još nisu ni prevedene na engleski jezik.

Također, nije ostavio ni jedan glazbeni instrument, iako se u njegovim dramama koristi najmanje 300 glazbenih pojmova te spominje 26 instrumenata. U njegovoj su oporuci spomenuta samo tri glumca iz njegove kompanije, no nitko od osoba iz književnih voda.

Najčudnija od svega jest to da nigdje nije spomenuo ni jedan svoj rukopis. Također, u oporuci se nije pobrinuo ni za obrazovanje svoje kćeri, što je dosta kontradiktorno u odnosu na ženske likove u njegovim dramama.

Teoriju da je Shakespeare bila Emilia Bassano najgorljivije zagovara Englez John Hudson koji je 2014. objavio knjigu pod nazivom “Shakespeare’s Dark Lady: Amelia Bassano Lanier, the Woman Behind Shakespeare’s Plays?”

Čude poveznice sa ženskim imenima obitelji Bassano

Hudson je za Bassano također saznao od povjesničara A. L. Rowsea, koji ju je otkrio u bilježnicama liječnika i astrologa Simona Formana.

Bila Bassano Shakespeareova ljubavnica ili ne, u njezinoj biografiji, za razliku od Shakespeareove, postoji čitav niz dokaz da je imala puno prilika dobro se obrazovati.

Zanimljiv je podatak i da se u Shakespeareovim djelima često spominju imena povezana s njezinom obitelji. Primjerice, samo je ime Emilia jedno od najčešćih ženskih imena u dramama. Također u tragediji „Titus Andronicus“ postoji lik po imenu Bassianus, što je bilo originalno rimsko ime za Bassano del Grappa, rodni grada obitelji Bassano u kojem su živjeli prije preseljenja u Veneciju.

U “Mletačkom trgovcu” pojavljuje se romantični junak Bassanio, rodom iz Venecije, što je znak da je autor možda znao za vezu Emilie Bassano i njezine obitelji s Venecijom.

Hudson upozorava kako poznati govor Emilie Bassano protiv nasilnih muževa nije bio dostupan sve do 1623. godine, dok nije objavljen u kasnijoj verziji u knjizi “First Folio”, u kojoj je bilo još nekoliko tekstova kojih nije bilo u ranijim izdanjima. Bassano je tada još bila živa i već je progovorila o problemima s muškarcima. U knjizi pjesama koju je izdala 1611. godine pisala je o muškarcima koji “poput zmija unakaze utrobe u kojima su se i sami razvili.”

Godine 1576., kada je umro njezin otac, Emilie Bassano, koja je tada imala sedam godina, udomila je Susan Bertie, grofica od Kenta. Njezin brat Peregrin Bertie, bio je slavni general. Živeći s groficom Bassano je dobila humanističko obrazovanje na čemu joj se zahvalila u knjizi poezije.

Moguće je da joj je i Peregrine Bertie također bio inspiracija. Naime, Bertie je 1582. godine bio imenovan veleposlanikom u Danskoj te je poslan na dvor Elsinore, mjesto radnje Hamleta. Postoje zapisi koji govore da je to putovanje uključivalo večere s Rosencrantzom i Guildensternom, čija se imena pojavljuju u drami.

Postoji još jedan odgađaj koji to potvrđuje. Naime, Bertie je tijekom boravka u Danskoj upoznao i danskog astronoma Tycha Brahea, čija je astronomska teorija uvelike utjecala na radnju drame. Je li i Bassano bila na tom putu, nije poznato. Bertie je, naime, imao veliku pratnju, ali su se bilježila imena samo važnih osoba. U svakom slučaju, i da nije putovala s Bertijem u Dansku, Bassano je sigurno čula priče s tog putovanja.

Kasnije, kad je bila ljubavnica Henryja Careyja (koji je bio 43 godina stariji od nje i za koga se smatra da je bio sin engleskog kralja Henrika VIII.), Bassano je dobila potpuni uvid u kazališni svijet. Bassano je, kako je zapisao Forman, bila miljenica kraljice i mnogih plemića, što indicira da je imala dobar uvid u svijet aristokracije, dok se za Shakespearea to samo nagađa. Njegova trupa na dvoru nije nastupala sve do Božića 1594., a on je već prije toga o dvorskom životu napisao nekoliko drama.

Ključ je u Emiliji Bassano

Osim toga, Shakespeareove su predstave pisane iz perspektive vladajuće klase, iako nema dokaza za to da je bio insajder na nekom dvoru, a jasno je da kroz sam nastup na dvoru ne bi mogao dobiti takve informacije.

Krajem 1592. godine Bassano je (u dobio od 23 godine) nakon što je ostala trudna izbačena s dvora. Carey joj je dao novac i nakit i udao je za Alphonsa Laniera, dvorskog glazbenika. Bassano je rodila sina, a potom se zaposlila u plemićkoj obitelji, najvjerojatnije kao učiteljica glazbe. Desetak godina kasnije otvorila je svoju glazbenu školu.

Nije poznato je li Bassano pratila svoje rođake na njihovim putovanjima u sjevernu Italiju, ali njezina obiteljska povezanost s Italijom daje objašnjenje za jasan opis talijanske regije u Shakespeareovim dramama.

Primjerice, u Othellu, Iago u svom govoru precizno opisuje fresku koja se nalazi u Bassano del Grappi, na mjestu na kojem se nalazi trgovina čiji se vlasnik zove Giovanni Otello, po kojem je vjerojatno i sam lik dobio ime.

Obitelj Emilie Bassano bila je židovskog porijekla no predstavljali su se kao kršćani, što također objašnjava tipično židovske definicije koje su znanstvenici pronašli u dramama.

U “Mletačkom trgovcu”, primjerice, izriče se molba za jednakost i humanost nad Židovima, što je dosta čudno za to vrijeme. U “Snu Ivanjske noći” postoji odlomak iz Talmuda o bračnim zavjetima, a elemenata hebrejskog jezika ima i u komediji “Sve je dobro što se dobro svrši”.

Povijest obitelji Bassano ukazuje i na moguće razloge zašto se u sonetima spominju osobe crne boje kože. Postoji, naime, dokument iz 1584. godine o uhićenju dvojice članova obitelji Bassano u kojima ih se naziva crncima. Izraz se u to vrijeme koristio za sve koji su bili tamnije puti od svijetlog engleskog tena, što se moglo odnositi i na osobe s Mediterana.

Bassanin život ukazuje na još jednu temu koja se provlači Shakespeareovim djelima, a to je opsjednutost ženama koje su “zapele” u prisilnom braku ili braku bez ljubavi. Kada je Maya Angelou još kao dijete naišla na jednu Shakespeareovu pjesmu pomislila je da je Shakespeare vjerojatno bio crna djevojka koja je seksualno zlostavljana. “Kako bi inače mogao znati ono što ja znam”, pitala se.

Još je jedna drama napisana na temu muške okrutnosti. Riječ je o “Zimskoj priči” koja je dovršena 1611., iste godine kada je Bassano objavila knjigu poezije “Salve Deus Rex Judæorum”.

Znanstvenici su primijetili da Bassano u pjesmama brani Evu i općenito ženski rod. Pisala je da je pribijanje na križ, što je bio zločin muškaraca, veći zločin no Evin.

Poznati latinoamerički književnik Jorge Luis Borges izjavio je 1966. za Paris Review da je u Shakespeareovim djelima uvijek osjećao nešto talijansko i nešto židovsko. “Možda ga Englezi toliko obožavaju, jer im nije sličan”, rekao je.

Da bi trebalo bolje istražiti Emiliu Bassano smatra i David Scott Kastan, poznati istraživač Shakespeara na Yaleu, piše Express.hr

“Što više znamo o njoj i svijetu u kojem je živjela, bolje ćemo poznavati Shakespearea, tko god ona bila”, rekao je.