U zatvoru su najgore prolazili svećenici i odani kršćani, koje su svako jutro ‘krstili’ urinom i fekalijama
Ono što se događalo u Rumunjskoj između 1949. i 1951. godine bilo je toliko strašno da su se okretali želuci i najčvršćim sovjetskim činovnicima. Bio je to zloglasni zatvor Pitesti u kojem su se provodili eksperimenti ‘ponovnog obrazovanja’.
Glavni šefovi ovih eksperimenata bili su Ana Pauker i Eugen Turcanu. Njihov dvoje bili su skroz različiti, ona iz ortodoksne židovske obitelji, dugogodišnja ljevičarka, i bivši član Socijaldemokratske partije Rumunjske i Socijalističke stranke Rumunjske. Turcanu je bio bivši zatvorenik i bivši pripadnik antisemitske Željezne garde.
Zatvor Pitesti bio im je laboratorij u kojem su gradili nove komuniste na pepelu stare Rumunjske.
Oni na kojima su vršili eksperimente bili su bivši članovi režima Iona Antonescua, članovi Željezne garde, zemljoposjednici, diplomati, pravoslavni i katolički svećenici, intelektualci, Židovi optuženi da su “cionisti” i drugi članovi buržoazije. Te zatvorenike nazivali su “neprijateljima naroda”, a Turcanu, Pauker i njihovi podanici su ih mučili piše Listverse.
Prisiljavali su zatvorenike koji se nisu odrekli svoje kršćanske vjere da prihvate “zajedništvo” koje se sastoji od fekalne materije, prisiljavajući zatvorenike koji nisu priznavali antikomunističke aktivnosti, da stave svoje ruke u komore s mokraćom, da pljuju u usta osumnjičenih špijuna i slično.
Preživjeli kažu da je Turcanu bio posebno kreativan sa svećenicima i odanim kršćanima. Svakog jutra ovi su zatvorenici bili “kršteni” urinom i fekalijama, a njihove glave bile bi uronjene u kante pune truleži gotovo do utapanja.
Cilj tih strašnih eksperimenata je bio natjerati ljude da priznaju da zaslužuju tu kaznu zbog svojih prošlih anti komunističkih aktivnosti, a još im je namjera bila uništiti bilo kakav individualizam kod zatvorenika. Kako bi to postigli, fizičko kažnjavanje pratili su dugački periodi boravka u samici.
Preminuo nakon što su danima skakali po njegovim prsima i trbuhu
Mučenje koje su često provodili i ostali zatvorenici, većina od kojih su bili studenti koji su završili u zatvoru jer su bili članovi ne komunističkih stranaka, uključivalo je i prisiljavanje zatvorenika da jedu klečeći s rukama zavezanima na leđima.
A često su ih prisiljavali da jednu izmet drugih zatvorenika. Na uskršnje jutro 1950. godine bili su prisiljeni poljubiti papir za odbijanje insekata u obliku falusa, dok su ih drugih dana poticali da počine samoubojstvo.
Tu aktivnost najčešće bi prekinuli čuvari, koji su željeli i produžiti mučenje zatvorenika. Jedan zatvorenik, bivši prijatelj Turcana Bogdanovic, umro je nakon što su drugi zatvorenici skakali po njegovom trbuhu i prsima danima, i tako zdrobili njegove unutarnje organe.
Eksperimenti su završeni kada je Gheorghe Gheorghiu-Dej, generalni tajnik rumunjske komunističke partije uspješno lobirao kod Staljina da očisti komunističku partiju od Ane Pauker i njezinih pristaša. Optužili su je da je “cionist” i da ima “nacionalistički” stav prema židovskoj imigraciji u Izraelu.
Bio je to jedinstvene eksperiment, složit će se znanstvenici danas. Bio je to jedinstven zatvor ne samo zato što su metode mučenja prelazile sve granice onog što možete zamisliti, već zato što su i te ‘odgojne metode’ uključivale različite stadije u kojima su zatvorenici ili bili žrtve ili agresori svojih vlastitih supatnika. A nekada su mučeni i do smrti.
Radu Ciuceanu danas je predsjednik nacionalnog instituta za proučavanje totalitarizma. Nakon revolucije bavio se istraživanjem jer je htio znati istinu. Uhićen je u rujnu 1948. godine jer je pokrenuo i vodio anti komunističku organizaciju. Osuđen je na 15 godina u tamnici i prošao zatvore u Craiova, Pitesti, Jilava, Targsor, Gherla, Dej i Vacaresti.
“Igrali su nogomet s nama i to tako da bi nas skinuli do gola, stavili u krug i bacali s jedne na drugu stranu. Bili ste slobodni a oni su vas mlatili sa svih strana”, rekao je.”Bili smo samo kosturi, kosti na kojima je visila neka koža. Bilo je to ispiranje mozga”, kaže jedan od preživjelih Gheorghe Plop.
Cilj tog ispiranja mozga bio je izbaciti iz njih bilo kakve ideale, obitelj, prijatelje, i vjeru u boga. I trebali su im reći sve što tijekom istrage nisu i dati informacije s kojima su mogli uhititi nove.
Strpali ga u ćeliju bez svjetla i punu izmeta
Tisuće Rumunja uhićeno je tijekom 1948. godine jer su bili neprijatelji režima, a mnogi su bili studenti. Komunistička partija željela je eliminirati grupe otpora čije su ideja bile prisutne među ljudima. 1948. godine uhićeno je 3019 ljudi.
Gheorghe Pintilie, bio je voditelj službe legionarskog pokreta, koji je govorio o zatvorima kao centrima za rehabilitaciju u kojima su zatočenici mogli koristiti svoju komunističku ideologiju. Njegova ideja privukla je Suceava, i pala je na plodno tlo kod zatvorenika Eugena Turcanua, koji se ponudio da postane doušnik i propagira komunističke ideje u zatvoru.
Nakon što je osuđen na sedam godina zatvora Turcanu je prebačen u Pitesti 1949. godine sa grupom studenata, od kojih su neki bili spremni na ustupke kako bi izbjegli kaznu.
Tache Rodas je bio 17 godišnji student kada je prvi put uhićen jer je bio članBrotherhood of the Cross, omladinske organizacije Željezne garde. Pušten je nakon dvije godine 1944., no ponovo uhićen nekoliko mjeseci kasnije. 1945. godine pobjegao je iz kampa Slobozia, te ponovno uhićen 1948. godine i zatvoren u Pitestiju.
Gheorghe Plop već je bio u zatvoru kada su počeli stizati studenti, i bio je uhićen dva puta. Drugi put 1948. godine osuđen je na osam godina teške tamnice. U to je vrijeme stigao i Gheorghe Bagu, student osuđen na dvije godine zatvora. Prvog dana zatvora stavili su ga u veliku sobu bez svjetla prepuno izmeta.
“Na podu je bio samo izmet, nešto potpuno nezamislivo. Gurnuo me tamo u tamu, ništa nisam mogao vidjeti”, rekao je.
U zatvoru je upoznao Gelu Gheorghiu i Radu Ciuceanu.
Turcanu je u Pitestiju nastavio svoju obavještajnu aktivnost. Metode ‘preodgoja’ bile su one ruskog pedagoga Antona Makarenka, koji se oslanjao na kolektivni rad a manje ne udarce. 6. prosinca 1949. godine u sobi broj 4 u bolnici Turcanu je organizirao ‘druženje’ zatvorenika na koje su oni mogli izraziti što misle o novom režimu .”Rekao sam došli smo ovdje, svi smo bili u krivu, i sada smo preodgojeni”, prisjeća se Bagu.
No to nisu prihvatili. Jedan mladi student Berj počeo ga je tući, udarati po glavi, i potpuno ga unakazio.
“To je bio okidač velike tuče. Turcanove pristaše krenule su u napad i uz pomoć čuvara počeli sa premlaćivanjem. Došao je direktor i sve nas stavio na cement. On i Turcanu i tri čuvara tukli su sve dok pod nije bio prepun krvi. Oni su se smijuljili, a meni se duša tresla”, rekao je jedan preživjeli.
Nekoliko dana kasnije u sobi broj četiri svirale su se božićne pjesme, bio je Božić. U jednom je trenutku ušao Turcanu i naredio zatvorenicima da počnu ozljeđivati jedni druge. Dva dana je trajalo udaranje, a mnogi nakon toga nisu mogli hodati i nisu uopće znali što govore.
“Imao je oči ubojice”, tako su opisivali Turcanua.
U zatvoru je on imao poseban tretman, imao pristup svim ćelijama, određivao gdje će biti zatvorene pridošlice, a vodstvo i čuvari su ga štitili.
“Iznenadile su me njegove oči, boja njegovih očiju, imao je oči ubojice. Primijetio sam paranoično ponašanje”, rekao je Radu Ciuceanu.
Tehnike mučenja koje je izmislio nisu se koristile nigdje u svijetu, posebno klečanje s rukama zavezanima na leđima, uronjeni u izmet do trenutka gušenja. Morali su sjediti na rubu kreveta s pogledom u palce 16 sati, ako bi se pomaknuli udarali bi ih.
U zahodu su mogli biti samo 20 sekundi, spavali su na cementu, dok se 20 zatvorenika penjalo po njima. Morali su gledati žarulju 24 sata. A zatvorenici su se slagali jedan na drugog, i ubrzo više nisu imali snage za bilo kakvu reakciju. Život im se svodio na udaranje i pisanje izjava koje su se od njih tražile.
Morali su mučiti jedni druge, bili su slabi i izgladnjeli.
“Bilo vas je strah reći ono što ste znali pa su vas suočili s drugima. Tukli su vas po stopalima, stražnjici, po cijelom tijelu”, rekao je Gheorghiu.
Nakon što bi dali izjave o onima koji su bili na slobodi, ušli su u fazu dva. Interne demonstracije, koje su uključivale otkrivanje informacija od zatvorenika. Gelu Gheorghiu kaže da je za većinu ljudi najteže mučenje bilo gledati kako vise. On si je pokušao odrezati kosu, piše Efreenews.
Najstrašniji dio bio je razotkrivanje unutrašnjosti, tj. govorenje najstrašnijih stvari o obitelji, prijateljima ili vjeri. Svrha mu je bila da potpuno dehumanizira zatvorenika,koji bi se toga trebao stidjeti i tako čuvati tajnu onoga što se dogodilo.
Mučenje se nije sastojalo samo od udaraca, a ono što je ovaj eksperiment činilo jedinstvenim je to što su zatvorenici bili pod stalnim terorom, jer su žrtve bile stalno u istoj ćeliji kao i agresori i nisu imali ni trenutak mira. Mnogi su tako izmučeni i slomljeni postali agresori i sami, i tako došli do faze obrazovanja i konačno izbjeglimučenje.
Tache Rodas bio je jedan od onih koji je pretrpio veliko poniženje, podnosio je strahovito mučenje, no nije se predao. Tudor Stanescu prisjeća se kako su svi postajali agresori.
“Svi su izvukli remenje, palice i počeli nas tući i tako oko sat vremena. Krvi je bilo posvuda a morao sam biti na koljenima danima, tjednima”, rekao je.
Oko 100 ljudi mjesečno je ubijeno, i svi su pokopani u zajedničku grobnicu. Vintila Vaisuspio je nekako doći do partije, koja nije znala za te stravične zločine. A kako su se željeli priključiti UN-u, bilo je jasno da se moraju riješiti zatvora.
Vaisov prigovor potaknuo je istragu koja je dovela do ukidanja zatvora 1952. godine. Na suđenju se moglo čuti o stravičnim metodama mučenja, iglama, udarcima krevetima, i sl. Krivima je proglašen 21 zatvorenik i prebačeni su u Vacaresti zatvor, a morali su priznati da su radili na svoju ruku. Turcanu nije odustao i šest je mjeseci odbijao pričati. U studenom 1954. godine 20 studenata zatvorenika osuđeno je na “čin grupnog terora” i “zločin zavjere protiv republike Rumunjske”.
Deset dana kasnije pogubljeni su u Jilavi.
Turcanu i njegovoj straži suđeno je zbog zločina počinjenih 1954. godine, a sredinom prosinca je streljan. Nakon njihovih pogubljenja rumunjska komunistička partija tvrdila je da su oni krivi i odgovorni za sve zločine u Pitestiju, no stručnjaci danas vjeruju da je partija te eksperimente poticala, prenosi Express.hr
wpDiscuz