Iza kulisa pregovora: Kako su Srbi predali Kosovo

Ovim aktom okončan je rat, ali i počeo novi čin kosovske drame. Pobjeda bez trijumfa, poraz bez kapitulacije, ustvrdit će ovih dana Kurir, rezultat je ovog dokumenta. Međutim, isti tekst nastavit će dalje pohvalom na račun mira. Prekid stradanja i razaranja već izmučene države nesumnjivo je najveća vrijednost, a isti taj sporazum sačuvao je suverenitet SRJ nad Kosovom i nadležnost UN nad njegovom upravom.

Povlačenje srpskih snaga, ulazak NATO-a i novi egzodus Srba za mnoge je dokaz da je u ljeto 1999. u Kumanovu formaliziran vojni, a prije svega politički poraz Jugoslavije u ratu s NATO-m.

Vojno-tehnički sporazum iz Kumanova nosi uteg ključnog dokumenta koji i danas utječe na situaciju na Kosovu. Javnosti su, međutim, i dalje nedovoljno poznati detalji njegovog stvaranja. Činjenice kažu ovako: prekid rata i novu sigurnosnu arhitekturu na Kosovu potpisali su 9. lipnja uvečer general Svetozar Marjanović, u ime Vojske Jugoslavije, Obrad Stevanović u ime MUP-a Srbije i britanski general Michael David Jackson koji je pregovarao u ime NATO-a.

Potpisi na dokument pod nazivom “Sporazum o vojno-tehničkoj suradnji VJ i KFOR-a”, stavljeni su u 23:45, kad su počeli teći rokovi za njegovu primjenu. Isti akt su nekoliko trenutaka kasnije potvrdili i Vijeću NATO-a čime su se stekli uvjeti za sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a. Iste večeri su Marjanović i Jackson dali izjave okupljenim novinarima.

Član srpske delegacije, u to vrijeme pukovnik, a kasnije general Dragan Paskaš prisjeća se da su se najveće borbe za pregovaračkim stolom u Kumanovu vodile za vrijeme i sigurnost vojnika i naroda.

“Na pregovore smo krenuli 5. lipnja, automobilima iz Beograda, a radnu verziju sporazuma, napisanu u Bruxellesu, dobili smo pred Nišem. Naša kolona, uz osiguranje vojne policije, cijelo vrijeme bila je pod satelitskim promatranjem. Baza nam je bila u Vranjskoj banji, odakle smo svakog jutra išli na kumanovski aerodrom. Tamo nas je dočekao ogromni klimatizirani šator, hladni i nadobudni general Jackson, mučna atmosfera nepovjerenja i izuzetno nepovoljan radni dokument”.

DEPARTMENT OF DEFENSE

Razgovori su bili koncipirani tako da u ime Vojske pregovara Marjanović, u ime MUP-a Stevanović, a ključnu diplomatsku i političku ulogu imao je službenik ministarstva vanjskih poslova Nebojša Vujović. On je bio i glavna veza s državnim vrhom. S druge strane stola sjedio je general Jackson sa suradnicima. Kurir tvrdi da je problem bio to što Jackson nije imao pune pregovaračke ovlasti, već je za svaki ustupak morao tražiti odobrenje od nadređenih.

“On je pregovore u ime NATO-a vodio samo tehnički. Pri ruci je imao satelitski telefon i poslije svakog našeg prijedloga napuštao je šator i pozivao je nekoga, vjerojatno zapovjedništvo u Bruxellesu koje je odlučivalo”, tvrdi Paskaš.

Pomalo je zaboravljeno da je inicijalni sastanak dviju delegacija održan u makedonskom mjestu Balce, nedaleko od graničnog prijelaza Đeneral Janković. Kao mjesto sastanka NATO je izabrao obližnji kafić simboličnog naziva Europa koju je u to vrijeme držao lokalni ugostitelj Izair Sadiku. Kako je put kroz Kačaničku klisuru bio težak i rizičan za komunikaciju, pregovori su ubrzo izmješteni u Kumanovo na sportski aerodrom, koji je dugo prije toga dobio obrise vojne baze Saveza.

NATO, usprkos tehnološkoj superiornosti, nije imao ni približne procjene o broju naših vojnika i tehnike na Kosovu, uvjeren je Paskaš. “To je bilo jasno iz rokova za povlačenje jedinica iz Pokrajine, nije bilo šanse da tako brzo izvučemo ljudstvo i naoružanje. Kada smo tražili više vremena i obrazložili svoj zahtjev, NATO generali su se nijemo pogledali, a Jackson se uhvatio za svoj telefon”, priča Paskaš.

DEPARTMENT OF DEFENSE

Tu je on prešutio i drugu mogućnost. Da su iz NATO-a namjerno postavili nerealne uvjete za povlačenje kao početne točke u pregovorima i kasnije radili ustupke da bi udovoljili zahtjevima srpske strane.

Čak i tekst Kurira u nastavku donosi tijek pregovora o povlačenju. Prvo je NATO postavio uvjet od pet dana za povlačenje, a u Kumanovu je ispregovarano najprije sedam, pa ukupno 11 dana za povlačenje.

Prema ratnom dnevniku generala Nebojše Pavkovića, samo Treća armija sa podčinjenim sastavima na Kosovu je u tom trenutku imala 130.000 časnika i vojnika, 400 tenkova, 409 oklopnih transportera, 446 protuoklopnih raketa i 335 artiljerijskih oružja.

Početni dokument tražio je i da Kopnena zona sigurnosti uz administrativnu granicu s Kosovom bude 25 kilometara, što je za stolom smanjeno na pet, uz zonu zabrane leta od 25 kilometara.

Jedan od najvažnijih zahtjeva srpske strane bio je i prekid bombardiranja.

“Za mene kao zapovjednika nije prihvatljivo da naš tim potpiše sporazum bez donošenja rezolucije UN koja će regulirati prekid bombardiranja, pa tek zatim početak povlačenja. Povlačenje pod bombama ne dolazi u obzir. Nijedno takvo naređenje neću izvršiti, pa tko god ga izdao. To neka znaju Jackson i Clarke, ali i Ojdanić i Milošević”, naveo je Pavković u svom ratnom dnevniku.

Kompromis je postignut u odredbi da će bombardiranje prestati kad prva srpska jedinica u rangu bataljuna napusti Kosovo. Bombe je tako zaustavila jedna artiljerijska jedinica sa sjevera Kosova koja je prva upućena ka Kosovu.

Za Vojsku i Policiju uslijedili su dramatični dani napuštanja položaja, marševa, zauzimanja porušenih vojarni u garnizonima Vranje, Niš, Prokuplje, Kuršumlija, Raška…

“Dogovor u Kumanovu donio je mir, što je tada bilo najvažnije. Vojska Jugoslavije, vojnički gledano, nije poražena 1999. godine. Vojnici znaju što znači poraz i kapitulacija, što je u ovom slučaju izostalo. Sporazum je jamčio suverenitet SRJ, što je bio jedan od naših ciljeva rata i oslanjao se na UN kao na faktor daljeg upravljanja ovim prostorom. On je osigurao uvjete za dalju političku borbu za očuvanje KiM, što je bio jedan od njegovih najvećih dometa. Pitanje je, međutim, da li su njegove mogućnosti u dovoljnoj mjeri iskorištene”, naglašava general Paskaš.

Rusija je tada zahtijevala pridružiti se vojnicima NATO-a na Kosovu, ali je odbijala na bilo koji način biti pod kontrolom NATO-ovih generala. Putin, novoimenovani šef Vijeća sigurnosti, sudjelovao je u pregovorima kako bi pomogao razriješiti problem slijepe ulice u kojoj su se našli u vezi s mirovnom misijom. “Zapanjila me njegova sposobnost da održi samokontrolu i samouvjerenost na skroman i blag način”, rekao je Strobe Talbott, tadašnji zamjenik državnog tajnika, koji je pisao o svojem prvom susretu s Putinom 11. lipnja, dan prije nego što su NATO-ovi mirovnjacitrebali krenuti na Kosovo iz Albanije i Makedonije.

“Bio je fizički manji od muškaraca s vrha – nizak, mršav, u dobroj formi, dok su svi drugi bili viši, a većina ih je bila kršna i gojazna.” Putin se pripremio za sastanak s Amerikancem, u razgovoru se često pozivajući na pjesnike koje je Talbott izučavao kao student, Fjodora Tjučeva i Vladimira Majakovskoga. Očito je bio pročitao Talbottov obavještajni profil. Tijekom sastanka Amerikanci su zaprimili obavijest da Rusija prijeti poslati svoje mirovnjake na Kosovo bez NATO-ove koordinacije. Putin je rekao Talbottu, umirujući ga, kako se ništa nije promijenilo u ugovorima koje su sklopili te da se “ništa neprikladno” neće dogoditi. Nešto se ipak jest dogodilo, a Talbott je počeo vjerovati kako je Putin cijelo vrijeme znao da će do toga doći.

Te se noći ruska padobranska jedinica koja je bila stacionirana u Bosni – dio prethodnog, sada očito tek prividnog znaka postsovjetske suradnje s NATO-om – ukrcala i odvezla iz svoje baze do aerodroma u kosovskom glavnom gradu Prištini. Kada su britanske postrojbe stigle na aerodrom 12. lipnja ujutro pod velikim pljuskom, otprilike dvije stotine Rusa već se nalazilo ondje u oklopnim vozilima. Kada se general Michael Jackson, novoimenovani britanski zapovjednik mirovnih snaga, prizemljio ondje pripremivši se najaviti uspješan početak misije, jedno od ruskih vozila protutnjalo je kroz njegovu tiskovnu konferenciju na asfaltu. Ruski zapovjednik stajao je vireći do pola iz kupole, s očitim podsmijehom na licu.

DEPARTMENT OF DEFENSE

NATO-ov glavni zapovjednik general Wesley Clark preklinjao je Jacksona da nekako blokira ruski pokret, no Jackson je odbio. “Gospodine”, Jackson je rekao Clarku, “ne namjeravam početi treći svjetski rat za vas.”

U Rusiji je reakcija na pokret bila sasvim pozitivna, no improvizirana intervencija na aerodromu svejedno je pokazivala neusklađenost državnih civilnih i vojnih zapovjedništava. Putin, koji je dan prije bio rekao kako se ništa neće dogoditi, ponašao se kao da se doista ništa nije dogodilo kada se ponovno sastao s Talbottom sljedeći dan. Rekao je kako uopće nije znao za preventivni napad na Prištinu, ali objasnio je “polako, tiho, glasom koji je u nekim trenucima bio jedva čujan” da je državna “predizborna borba” uzrokovala sukobe između jastreba i golubica. Putin je rekao kako je to možda bila pogreška, no operacija je svejedno uzdigla predsjednika kod kuće. “Nitko u Rusiji”, Putin je rekao Talbottu, “ne bi trebao predsjednika Jeljcina moći zvati NATO-ovom marionetom.”