Mučna priča o liječniku koji je zaboravio tko je

Bio je lijep i sunčan, ali prohladan dan kad smo dr. Gorana Jusupanazvali da se spusti u kafić uz Zrmanju, da porazgovaramo. Javila se Veronika Pellocaj (25), nije nam dala razgovarati s doktorom, ali je sama stigla na razgovor. Nevoljko, odmjeravajući nas, pozvala ga je telefonski. Sišao je za nekoliko minuta, baš prije svoje popodnevne smjene rada u Domu zdravlja Obrovac, nekoliko stotina metara udaljenog od stana. Visok, blaga hoda, valovite crne duge kose i dvodnevne prosijede bradice, još markantan, iako blizu 60-ih, sjeo je za stol do “zaručnice” i preko prljavih stakala naočala škicao te procjenjivao koliko toga će nam otkriti.

Poprilično sliči na nekoga glumca, možda na tamniju verziju Iana McKellena iz “Gospodara prstenova”, u svakom slučaju dojmljiva prilika. Malo ga je štrecnulo kad se Veronika Pellocaj predstavila kao Veronika Jusup, ali tad nije ništa kazao. Tek kasnije ogradio se od nje.

Dr. Goran Jusup, što nije tajna, boluje od autoimune bolesti. Odbija se liječiti. Kaže  da je ta bolest neizlječiva. Tvrdoglav je i tko god ga je pokušao nagovoriti na liječenje dobio je salvu psovki u lice i oštro odbijanje. Doktor je raščupan, prljave kose, a liječnička kuta mu se crni na mjestima oko džepova. Povremeno djeluje pogubljeno, ali zadržava stav. Na stolu ispred njega pepeljare i čašice od jogurta krcate opušcima, a on pali jednu za drugom. Od tri kutije cigareta, jedna popušena, dvije valjda za rezervu.

“Ja svima kažem da to pušenje nije zdravo. Pa nek’ svak sebi procijeni koliko je ko lud, koliko zbunjen, koliko ga to smiruje, hoće li pušiti ili neće”,  kaže.

Rođen je 1965. u Starigradu Paklenici. Školski kolege pamte ga kao izvrsnog i pametnog učenika i dobrog prijatelja. I dan danas ga zovu Gogo ili Jupe, kako tko. Studirao je u Zagrebu, nakon čega je, kako nam je kazao, radio u Traumatološkoj klinici u Draškovićevoj. Dodao je da je u to vrijeme igrao u NK Zagrebu te Velikoj i Maloj Mlaki. Prepričao nam je jednu nogometnu zgodu.

“Sjećam se, igrao sam protiv Gračana, tamo su bila dva brata Fiolića. Ovaj mlađi je  sve lomio ispred sebe. Kaže mi trener: ‘Gogo, daj molim te pričuvaj njihovu desetku’. ‘A ko je desetka’, pitam ja. Kad ono taj  Fiolić, mlađi. Pustim ja njemu dvije akcije. Nakon toga vidim da on ne smije primiti loptu. Krenem ‘ulaziti u njega’, start, moja butina bez mesa, jedan start, drugi start,  treći start… Publika divlja, psuju na mene. Vidim ja, to je neko društvo divljaka, ulijeću u travnjak, svi šprintom prema meni, psuju mi sve po spisku, nemaš što nego se povlačiti. A iza gola stari dida kaže: ‘Sinko, stani!’. On stade ispred divljaka, digne ruke i samo ih smiri – ispričao nam je dr. Jusup žaleći što nikad nije pitao tko je hrabri dida.

Onda je došao i rat. Dr. Jusupa pamte kao čovjeka koji je davao i više nego što je trebalo.

“Krpao mi je nogu kad sam bio ranjen nakon što smo izveli napad na Obrovac 1991. godine”, rekao nam je B. S. (38), dragovoljac Domovinskog rata. 

“Bio je hrabar. Tad nismo imali lijekova, nismo imali ni anestezije. Pri medicinskim intervencijama ranjenici bi zagrizli drvo omotano krpom i popili pola litre rakije, a on bi čistio gelere i obrađivao rane”, rekao nam je obrovački branitelj. Pitali smo dr. Jusupa i o tome. Teško se snalazi s memorijom. Gubi se u priči, ali se sjeća važnijih događaja. Anesteziranje rakijom, kao u scenama iz partizanskih filmova?

“Rakija je bila divota, tko je moga naći mrvu rakije kad nemaš ništa”, prisjetio se dr. Goran tih vremena.

“Davno je to sve bilo. Znaš ono, dolaziš, a samo leže mrtvi. Neko tamo jaukne, a onda čuješ: ‘Doktore, brzo!’. Otiđeš tamo i vidiš da ne možeš ništa napraviti jer je slučaj za bolnicu. I sad, šalji ga u bolnicu dok avioni nadlijeću, a granate padaju po nama. To je užas, užas, užas. Ali tko te pita – nastavlja liječnik i dodaje kako je razočaran u državu za koju se borio. On kao da traži spas, a ne zna gdje da ga nađe.

Što se s ovim čovjekom dogodilo u međuvremenu? Gdje je nestao ambiciozni liječnik, obiteljski čovjek koji je htio za svoje dvoje djece stvoriti normalan život?

“Tad je bio uvijek sređen, ušminkan, naočit i kulturan čovjek. Sjećam ga se kao obiteljskog čovjeka s dvoje djece i suprugom, uslužnog i dobrog liječnika koji ljude nije dijelio po nacionalnosti ili imovinskom statusu. Karton mojeg punoljetnog sina još je kod njega”, kaže nam jedna gospođa iz Obrovca. Drugi, pak, tvrde da je bio nezamjenjiv na poslu, vrijedan gradski vijećnik HSLS-a. Kad je trebala pomoć, zvalo se njega. Jer naš dotur bi uvijek došao.

DINO STANIN/PIXSELL

A onda je došao slom čovjeka kojeg su svi poštovali. Prvo, polako gotovo neprimjetno…Kažu da mu je razvod jako teško pao, da su se naslagale tragedije s nekim drugim ženama koje je možda volio, ali sad o njima ne govori dobro. U tijeku su i dvije sudske tužbe. Svi su mu krivi i na sve psuje. Prvo značajnije upozorenje da nešto ne funkcionira bila je smrt njegove pacijentice i obiteljske prijateljice. Ugrizao ju je poskok. On je došao na intervenciju, ali je tek u Zadru pokojna dobila osam doza protuotrova. Bilo je, naravno, kasno. Razgovarali smo s unukom umrle. On to doktoru ne može zaboraviti.

“Moj se otac zakleo da će ga istući na prvi dan penzije, jer to, kao aktivni policajac, nije smio. Nažalost, umro je prije mjesec dana”, počeo je priču mještanin Ivan Miljanić (25).

“Doktor Jusup došao je vrlo brzo, za svega 10-15 minuta. Ali se jedva vukao iz vozila. Susjeda mu je rekla da požuri, a on je pitao je li baku zmija ugrizla za vrat. Kad je čuo da nije, odgovorio je da nema žurbe. I da tko je tu doktor, on ili mi? Ali joj nije dao protuotrov i to je sam kasnije priznao. Ni u bolesničku sobu nas nije pustio. Samo nam je rekao: ‘Bit će to OK. Za mjesec i pol bit će ona na nogama’. Umrla je prije devet sati ujutro drugog dana”, prisjeća se svojeg užasa  Miljanić. Kaže i da je njegova obitelj, kao i još 900 pacijenata, digla kartone i prešla kod druge liječnice.

Bilo je i drugih incidenta. Kažu mještani da je, navodno, tijekom intervencija znao nakratko gubiti svijest. No svijet doktora Jusupa srušio se potpuno prošlog kolovoza, kad je otišla medicinska sestra Ružica Bašić. Ona je držala sve konce u rukama pa se nije toliko primjećivalo kako dr. Jusup to više nije u stanju.

Potražili smo i njegov dugogodišnji oslonac, sestru Ružicu, koja ga je najbolje poznavala. Nju je najviše psovao, pred svima i prilično glasno.

“On je takav karakter, ne zna ništa tiho reći, ali se na to nisam ljutila. Dok sam ja bila tamo, uz omanje problemčiće kakvih ima svugdje gdje se radi, nije bilo ozbiljnijih problema. Njegova priroda je takva da sve šalje u onu stvar, ali ja na to nisam obraćala pažnju. Uvijek je ponavljao iste psovke, a ja bih iste sekunde zaboravila što je rekao”, rekla nam je Ružica Bašić (58), koja je otišla u prijevremenu mirovinu, ali zbog svojeg zdravstvenog stanja, a ne zbog grubosti šefa. Blaga je to žena. Zatekli smo je u Ribnici pri kuhanju ručka. Odlučila je ostati njegova pacijentica iz osobne lojalnosti. 

“Otišla sam lanjskog kolovoza, a nakon mene je došla mlada medicinska sestra koja nije dugo izdržala, tek do polovice studenog. Nije bila spremna na ono što smo mi starije sestre razumjele i naučile ‘ne skakati na svaku’. Jedino što me čudi kako on može od tada raditi bez medicinske sestre. To je protuzakonito, jer po zakonu mora imati medicinsku sestru na puno radno vrijeme, a za to je nadležan HZZO. Kad ste s nekim godinama u dobru i zlu, stvori se neka lojalnost. Ne želim mu govoriti loše stvari iza leđa, a njega sad tu nema. Za mene bi to bila izdaja. Koliko je kriv, toliko i nije, jer je obolio, a onda je netko drugi trebao reagirati. Bio je on jako dobar liječnik i nije bilo nikakvih incidenata, a pacijenti su bili zadovoljni. Bila sam mu oslonac, pazila na čistoću i na nabavku materijala. Pa i kad sam odlazila nabavila sam pun ormar svega i svačega što bi mu moglo zatrebati. Ali nakon mojeg odlaska nije se snašao, bili smo tandem. On je dobar čovjek, nije loš. Uvijek je vodio računa da plaća bude isplaćena na vrijeme. Zajedno smo radili od veljače 1997. godine. Došli smo oboje raditi ne poznavajući se prethodno i fino smo se slagali, odlazili na intervencije. Mislim da je on prvenstveno izgorio na poslu. Svi su imali njegov broj mobitela i izlazili smo na teren kad god bi bilo kome išta trebalo, tko god bi nazvao. Ljudi su ga pamtili po tome, svima je izlazio u susret i radio usluge. Nije znao odmoriti se, a i prema meni je imao isti stav. Govorio je da se odmaramo radeći jer pomažemo drugima. Nismo odlazili na godišnje odmore, ali nije mi to bilo teško jer sam imala slobodne nedjelje. Suprug mi je znao reći da sam više na poslu nego doma, a tako je i bilo. Gurali smo sve to na pozitivan način, a pacijenti su bili zahvalni i zadovoljni. I multipla skleroza je utjecala na njega, znao je reći da je bolesniji od onih što dolaze kod njega. Ali tvrdoglav je i neće prihvatiti pomoć, a njegova majka,  sestra, pa i ja želimo da mu bude bolje. On nas sasluša, ali radi po svome. Sjećam se kad je došao raditi, bio je prekrasan, tamnoput, tad kratke uredne kose i bradice, ali jako fin gospodin kojeg su pacijenti brzo zavoljeli. Šalio se na primjeren način, ali bolest i obiteljske tragedije uzdrmali su ga da nije ni svjestan koliko. Kasnije je govorio povišenim glasom i psovao, ali to je vid njegova obrambenog mehanizma, tako se on brani od svakog, i podređenog i nadređenog. Svima on skine svece i nikome se ne pokorava, ali nikad nikoga nije udario”, kaže Ružica Bašić.

Liječniku je HZZO otkazao ugovor s istekom travnja, a bliski prijatelji se boje da bi gubitak liječničkog poziva za njega mogao biti poguban, jer je to jedino čega se još drži. Boje se da bi mogao nauditi sebi. Jer liječnici, kao i svi drugi, mogu oboljeti i ne biti svjesni svoje bolesti, ali mora postojati mehanizam koji će spriječiti da bolesni liječnici liječe druge bolesnike.

Sad je dr. Goranu Jusupu potrebna pomoć. Navodno iz Liječničke komore uskoro dolaze u pomoć oboljelom kolegi, da vide može li sustav na koji način pomoći svojem zaposleniku, kad već na vrijeme nije detektirao da on više ne može pomagati drugima.