Svog petogodišnjeg sina Rinasa posljednji put stavila je na spavanje večeri 24. ožujka 1999. godine. Lumnija Musaj i njezina obitelj živjeli su u selu Mojstir na zapadu Kosova.Te iste večeri počeli su zračni napadi na Jugoslaviju, a Musaj i njezin suprug nisu spavali cijelu noć. Sljedećeg jutra ona i drugi mještani napustili su svoje kuće, i krenuli prema Albaniji, na siguran teritorij. Putem su ih često zaustavljale srpske snage, a 5. travnja morali su se vratiti kući u Mojstir.
Na početku tih 78 dnevnih NATO napada, Slobodan Milošević nastavio je s progonom albanskih civila i nastavio provoditi svoju kampanju protiv Oslobodilačke vojske Kosova. 6. travnja jugoslavenska vojska opkolila je njihovo selo u kojem je prije rata živjelo albansko i srpsko stanovništvo, i granatirali su kuće u kojima su se sakrili Albanci koji su u selu ostali.
“Prva granata na licu mjesta ubila je mog svekra. Druga je granata pogodila mene i ostale. Vidjela sam eksploziju Rinasovog trbuha. Rekla sam svojoj svekrvi da pokupi drugu djecu i s njima pobjegne u planine. Ja sam odlučila umrijeti sa svojim sinom”, ispričala je Musaj za BIRN. Muškarci su pobjegli u planine, a vojnici su opkolili ranjene žene i djecu koji nisu uspjeli pobjeći.
“Rinas je vrištao Mama jako me boli, a ja sam mu govorila da će proći. Pokušala sam ga primiti u naručje, no nisam uspjela jer su ga granate jako ranile. Uz njega i našu dvadesetogodišnju susjedu Ganimete“, prisjeća se Musaj.
Pokušala je pobjeći sa sinom do planine, ali nije uspjela. Vojnici su stegnuli obruč oko njih, i nastavili sa granatiranjem sa svih strana. Ne sjeća se koliko puta je u toj noći 6. na 7. travnja izgubila svijest i budila se u agoniji. Sjeća se samo da je sin plakao i dozivao nju i oca. Govorio im je da ih više ne vidi.
“Nakon nekog vremena je utihnuo”, prisjeća se.
Jutro nakon vojnici su pokupili tijela troje poginulih, Rinasa, svekra i susjede, i stavili ih u jednu kuću. Ubrzo su otišli iz sela koje je bilo pod kontrolom policajaca i četiri naoružana stanovnika srpske nacionalnosti, koji su im se pridružili.
“Jedan od naših susjeda Srba, Obrad Bajnović svratio je popodne i odveo me u svoju kuću. Njegova supruga i majka pokušale su mi previti rane na nozi i ramenu. Bili su budni cijelu noć i brinuli o meni”, naglašava Musaj.
Sutradan je policija ušla u kuću u kojoj se skrivala.”Dva policajca vrištala su na susjeda Bajinovića zbog toga što mi je pružio utočište, meni Albanki. U jednom je trenutku jedan od njih zapucao na mene, a on je zgrabio pištolj pa su meci pogodili zid sobe. Rupe su još uvijek tamo”, rekla je.
Musaj je policiju molila da ne uzimaju mrtva tijela njenog sina, svekra i susjede.
“Nakon što sam ih nekoliko puta to zamolila rekli su mi da će ih ostaviti ako ih mogu pokopati u roku od sat vremena”, rekla je.
Musaj danas ima 48 godine i prisjeća se kako je tog sunčanog travanjskog jutra posljednji put primila ruku svog mrtvog sina.
“Bio je poput potrgane i zgužvane lutke, krv se skorila na njegovom tijelu i njegovoj odjeći”, prisjetila se ona.
Uz pomoć dvije žene njihova tijela pokopala je u njenom dvorištu.
“Druge dvije žene jedva su iskopale plitku jamu i prekrile njihova tijela granama i lišćem, više nego zemljom. Policija je tu stajala i brojala minute”, prisjeća se.
Iz sela nije mogla izaći sve dok se policija nije povukla. Šest dana nije se mogla pridružiti svom suprugu i djeci na planinama.”Pokopala sam sina i mislila sam da moj suprug i druga djeca nisu preživjeli. Htjela sam da policija ubije i mene”, kaže.
Nakon što je policija otišla iz sela, njen suprug i još petero susjeda došli su po ostale žene i odveli ih u planine.
Tijekom sljedeća tri dana jedva su se probijali teškim putem preko neravnog terena do Crne Gore i sigurnog teritorija. Oni su jedni od milijun Albanaca, tijekom rata raseljenih iz njihovih domova. Većina njih završila je u izbjegličkim kampovima u susjednoj Albaniji i Makedoniji. Ostali su sve do završetka rata u srpnju 1999. godine.
Osim sjećanja na ubojstvo sina koja nikada neće izblijediti, trajni podsjetnik na ratne strahote je i rupa na njezinoj lijevoj nozi. Četiri kirurške intervencije spasile su joj nogu od amputacije. Kada se u srpnju vratila u selo, njezina kuća bila je potpuno uništena. Tri zakopana tijela u dvorištu bila su tamo i sljedećih šest mjeseci. Tada su ih ekshumirali stručnjaci sa Međunarodnog suda za ratne zločine.
“Tužno je u dvorištu imati grob svog djeteta. Nešto vas svaki dan vuče u njega”, kaže.
Rat je završen u srpnju te godine, a NATO akcija prisilila je Miloševićeve snage na povlačenje.
Obitelj Musaj ime svog sina Rinasa održala je i dalje na životu, i po njemu nazvala sina koji se rodio dvije godine kasnije. Da je preživio Rinas bi u kolovozu ove godine napunio 25 godina.
“Najteže mi je za rođendan. Puno teže od njegove godišnjice smrti. Teško mi je gledati njegove vršnjake”, kaže Musaj.
Za te zločine do danas nitko nije osuđen, i nakon dva desetljeća pravde nema. Ljutnja je i dalje živa.
“Kada vidite svoje dijete rastrgano, nema toga što vam može ugasiti bijes i ljutnju”, kaže.
Ispred njihove kuće stoji spomenik sa slikama ubijenih, sina, svekra i susjede.
Pored slike malog Rinasa stoji samo jedno, dirljivo pitanje.
“Što je mali Rinas učinio da ga odvojite od njegovih igračaka?”.
wpDiscuz