Krvi i smrti žedni i gladni,
ljudi ko ljudi urlaju: “Padni!”
Pokušavaš ostati na distanci. Svim silama. Na razumnoj udaljenosti od očaja. Uljuljati se u ponuđenu kolotečinu života kojom bezbrižno plove nezainteresirana lica. Nedotaknuta ničim. Trudiš se biti jedan od njih. Onaj koji ignorira. Kojem je svejedno. Skroz se trudiš. Mantraš u sebi onu pjesmicu olvejz luk on d brajt sajd of lajf. Nosiš rozu majicu. Vjeruješ u mir, onako Lennonovski. Probaš zatvoriti oči. Otplovit do Alise, do Dorothy, u bilo koju zemlju čuda. Gdje su vještice sasvim blagi zlikavci naspram ovih svakodnevnih.
Prokletstvo! Ne uspijevaš.
Jedna od mojih novogodišnjih odluka bila je crnu kroniku zamijeniti s onom vedrom – žutom kronikom. Lica s osmrtnica sa kojekakvim samoprozvanim zvjezdicama tipa Žanamari ili Maje Šuput. Obećala sam sebi da će me početi fascinirati istražna djela oko nove svađe u Jolie-Pitt bašči. Da ću dati sve od sebe da pratim koga će naći ucviljena Banfićka nakon bračnog brodoloma. Da ću uvijek biti u žiži novih silikona, novih torbica i okoprčnih stilista. Uzalud. Njihovi isprazni životi još uvijek mi nisu toliko intrigantni kao životi nesretnika koji pune stupce izazivajući tugu, bol, gnjev, nemir…
Upravo je nevjerojatna činjenica da živimo u društvu gdje se ljubavne veze prekidaju bombama. Gdje bračne svađe završavaju rafalima. Gdje se neki tamo prekooceanski dijasporići tuku i izgovaraju jezive parole. Potukli se Hrvati i Srbi. Na ulicama spokojnog, luksuznog Melbournea. Heroji! Ma dođite živjeti na ulice Balkana, pa da vam ja dam bitku. Al’ onu za život. Za goli život s ispucalim rukama umornim od prevara, političara, ratova, bijede.
Stvarnost na ovim prostorima ponekad paralizira od straha. A samo jedna obična mala bombica paralizirala je djevojku kad je živeći svoj uobičajeni ritam kobnog jutra došla na posao. Egzekutor je tipični frajer današnjice s motom : „kad me nećeš voljeti, radije ću te ubiti!“.
Čovječe…Pa gdje su kulerski tipovi ovih godina, gdje je ponos pravog muškarca…Sve neke plačipizde koje u svojim tridesetima godinama ne mogu podnijeti najobičniji prekid veze. A problem sankcioniraju profinjenom artiljerijom.
Sve češći ovakvi i slični scenariji dovode nas do istine da i danas, godinama nakon ratnih vihora, većina obiteljskih domova leži na ilegalnom oružju, a njeni likovi samo čekaju sitnicu koja će preliti čašu da bi mogli upotrijebiti svoju hrabrost sabranu u eksplozivima. Nikad lakše ubiti čovjeka nego danas. Dovoljan je samo krivi pogled. Pogrešna riječ. Osilio se ološ. Ubijaju se djeca, žene, starci, prijatelji. Motivi poznati samo manijakalnim krivcima. Koje će na sudu izvući Onaj Sindrom Zbog Kojeg Od Svoje Žene Vide Četnika Iz 93′. Ma da. Prečesto ponovljen film da ne bismo znali njegov kraj.
Kamo to idemo ovakvi kakvi jesmo? Što to očekujemo od života? I kakva je to vlast i država u kojoj pogiba više ljudi sad u okrilju mira nego u najtežim vojnim operacijama?! Idiotska vlast. Idiotska država. Roditelji koji idu u vrtiće ispravljati pravdu za svoju djecu. Učiti pameti nekog klinca šamarima od 4 godine samo zato što je podapeo njegova mezimca. A svom mezimcu od malih nogu servirati lekciju pravde. Koja se provodi šakama, a kasnije oružjem. I sad se sjećam svog tate kojem sam jednom u prvom razredu došla uplakana jer mi je neki malac bacio torbu kroz prozor, pa smo se potukli. Htjela sam da mu moj tata kao i drugi tate ipak malo bolje pokaže kako se sa mnom nije dobro zezati. Tata me je samo pogledao i mirno rekao :“Ako se ne znaš braniti sama, ne trebaš ni ići u školu…“
Tako je ostalo do ovog trenutka. Naučila sam živjeti i boriti se za svoje snove i ciljeve. Boriti se za sebe. Bez mafijaških obračuna. Naučila sam birati ljude koji će me okruživati. A to definitivno nisu tatini sinovi koji ženama otkidaju noge u nemogućnosti prihvaćanja istine.
Eh…
„Đavo će raditi u tri smjene kad mu naiđe ova generacija…“
Martina Mlinarević l poskok.info