Nikad se nije vratio kući – 30 godina ne zna se kako je umro

Kada su 6. rujna 1992. godine lovci na losose u blizini nacionalnog park Denali primijetili stari autobus, nisu se zabrinuli. Bio je on tu već godinama i postao poznato mjesto na kojem su se odmarali putnici i turisti. No iznenadilo ih je ono što su našli na vratima autobusa, poruku rukom napisanu na stranici iz novele Nikolaja Gogolja, piše express.hr.

“Pažnja posjetitelji. S.O.S. Trebam pomoć. Ozlijeđen sam, umirem, i preslab sam da bi se mogao penjati. Potpuno sam sam, ovo nije šala. U ime Boga spasite me. U blizini sam skupljam bobice i vratit ću se navečer. Hvala vam”, pisalo je.

Poruka je potpisana sa Chris McCandless, a umjesto datuma bio je upitnik i samo naziv mjeseca, kolovoza.

U autobusu je pronađen upravo autor te poruke Chris McCandless, koji je bio već mrtav. Umro je 19 dana prije nego su ga pronašli lovci. Njegova smrt pokrenula je dugogodišnju istragu o njegovom životu i biografsku priču objavljenu u knjizi Jona Krakauera  Into The Wild.

O njegovim posljednjim trenucima može se saznati iz dnevnika kojeg je vodio, no kako je postajao slabiji tako su i informacije koje je upisivao u dnevnik bile sve besmislenije. Veći dio mozaika njegove aljaške avanture poznat je, no dio putovanja i dalje ostaje misterija.

Poznata je činjenica kako je McCandless u travnju 1992. godine stopirao od Carthagea, u Južnoj Dakoti do Fairbanksa na Aljaski. Lokalni električar Jim Gallien vozio ga je i ostavio ispred staze 28. travnja. Rekao mu je kako želi planinariti nacionalnim parkom.

Gallien je sumnjao može li preživjeti u jako oštroj aljaškoj divljini. McCandless nije imao dobru opremu za takav pothvat, no govorio je kako će se snaći i kako da će biti dobro. Kako je tada pričao njegov vozač, McCandless je imao samo manji ruksak, oskudne obroke, pištolj i čizme, koje mu je dao Gallien.

Zapravo nitko ne zna što se točno dogodilo, što ga je natjeralo da svoje putovanje završi u blizini starog autobusa, gotovo na samom početku puta. Taj mu je autobus služio kao utočište pa je podigao kamp i počeo kovati plan kako propješačiti do Beringovog mora. U tom je busu živio 113 dana, preživljavao od malo riže koju je ponio, lokalnog bilja i malih ulova poput vjeverica i gusaka. U jednom trenutku uspio je ubiti losa, koji je istrunuo prije nego ga je pojeo cijelog.

Po zapisima u dnevniku čini se kako mu je dobro išlo, no posljednjih mjesec dana stanje se promijenilo.

Nakon tri mjeseca odlučio se vratiti u civilizaciju. Spremio je svoj kamp i krenuo nazad. Put kojim se planirao vratiti poplavio je snijeg koji se otapao sa obližnjih planina, pa se ipak vratio opet do busa. Od tada nije toliko često zapisivao bilješke u dnevnik. Posljednji put pisao je tjedan dana prije smrti i zapisao samo “Beautiful Blue Berries”. Od tada do 113 dana, do smrti, upisivao je samo dane označene kosim crtama.

132 dana nakon što su ga posljednji put vidjeli živog, lovci su pronašli njegovo tijelo. Jedan od njih ušao je u autobus i pronašao, kako je tada mislio, vreću za spavanje prepunu trule hrane. No to je zapravo bilo tijelo Chris McCandlessa. O razlozima njegove smrti i danas se raspravlja. Prva pretpostavka, a možda i jedna od najsnažnijih, je da je umro od gladi. Kad je iscrpio zalihe hrane postao je slabiji pa nije mogao ići u lov i na kraju je, jednostavno izdahnuo. 

Novinar Jon Krakauer, koji je i napisao knjigu, došao je do drugog zaključka. Smatra kako je možda pojeo otrovne Hedysarum alpinum sjemenke. Ove sjemenke nisu opasne za zdrave osobe, jer se taj toksin u njima otapa zahvaljujući želučanim kiselinama, no možda je njegov probavni sustav bio preslab da bi se s tim otrovom mogao boriti.

Jedan od njegovih posljednjih zapisa ukazuje upravo to.

Pretpostavlja se i da ga je možda ubila plijesan. Moguće je da je otrovno sjemenje bilo loše uskladišteno u vlažnom okruženju i da su ga na kraju i uz dosta bolova ubile sjemenke koje je pojeo. Lovci koji su pronašli njegovo tijelo pronašli su i kameru sa dosta fotografija koje je snimio na svom putovanju, a između ostalog i portreta. Upravo ti tragovi još su veći dokaz misterije bez odgovora.

Na njima je vidljivo njegovo fizičko propadanje, iako nije vidljiva namjera. Unatoč tome što mu se događalo on je i dalje nastavio život u samoći i tek u posljednjem trenutku ostavio je poruku, taj poziv upomoć. Postavlja se pitanje zašto je uopće otišao na taj put bez imalo iskustva, i bez ikakve pomoći?