Moj djed nije bio ustaša. Nije bio ni partizan. Kad je mobiliziran u domobrane, mudar kakav je bio, a ponajprije blage naravi, pošten i marljiv, vratio se kući. Zaključit će neki – dezertirao je, pobjegao pred dužnošću „borbe za svoju domovinu“. No, ja sam uvijek bio ponosan na tu odluku djeda Ivana. Zašto? Zato što je moj djed bio potpuno u pravu kad je „pobjegao“ od borbe i vjerojatne smrti za nečiju tuđu domovinu i državu, jer „Nezavisna Država Hrvatska“ (NDH) nije bila niti je mogla biti njegova domovina i država. NDH-a je bila obična kvislinška tvorevina – niti nezavisna, niti država, niti hrvatska.
A ustaše su bili samo izvršitelji tuđinskih interesa, ponajprije njemačkih i talijanskih, nacističkih i fašističkih okupatora. Tvrditi suprotno danas 2019. godine, opravdavati NDH i ustaše nekakvim „kontekstima“ je protiv zdravog razuma, a ponajprije protiv istine i protiv dobra za nas sada i budućnost naše djece, države i domovine.
Da, tada kada je NDH-a uspostavljena, mnogi su pomislili da se ostvaruje toliko željeno sanjani san o vlastitoj državi i oslobođenju iz jugoslavenskog totalitarističkog režima koji je bio prožet velikosrpskom fašističkom ideologijom, no isto tako mnogi su ubrzo uvidjeli cijenu tog „oslobođenja“, upozoravala na nju i borili se protiv nje na način na koji su to u onim prilikama i ovisno o svojim mogućnostima mogli.
Pogotovo naš narod u Istri i Dalmaciji gdje ga je talijanski fašizam često u suradnji s četničkim pokretom htio zatrti. Doslovno zatrti. Fizički – masovnim i pojedinačnim egzekucijama i duhovno – oduzimajući našem narodu pravo na hrvatsko ime i hrvatski jezik. Tko to ne vidi, danas 2019. godine taj ne želi dobro niti sebi, niti Hrvatskoj.
Da, istina, mnogi su ostajali u službi NDH do kraja. Među njima velika većina, siguran sam, nije bila upućena u svo zlo „države“ za koju su se borili. Nadali su se, vjerovali su da čine ispravnu stvar i da će možda ta „država“ jednom postati država u pravom smislu te riječi. Mnogi su istina i vidjeli zlo te „države“, ali su zbog „viših interesa“ žmirili, šutjeli.
Za to svoje naivno i slijepo vjerovanje platili su najveću moguću cijenu po završetku rata kada ih je komunistička vrhuška na čelu s Josipom Brozom Titom odlučila eliminirati. Iz osvete i iz hladne pragmatike – da ne smetaju uspostavi komunističke diktature i totalitarizma. Poubijani su i bačeni u više stotina jama gdje su istrunuli kao životinje. Mnogi od njih s križnih putova bili su bez ikakve krivnje koja bi zaslužila ikakvu kaznu, a najmanje smrtnu.
Opravdavati zločinačke postupke masovnih egzekucija od Bleiburga diljem tadašnje Jugoslavije koje je naredila komunistička vrhuška na čelu s Titom, danas 2019. godine također jednako znači kao i u slučaju opravdavanja ustaških zločina – ne željeti dobro ni sebi ni svom narodu niti budućnosti naše djece, domovine i države.
Kao što su njemački nacizam, talijanski fašizam te ustaška vrhuška na čelu s Pavelićem zloupotrijebili hrvatski narod za svoje zločinačke ideje i ciljeve, tako je i komunistička vrhuška na čelu s Titom zloupotrijebila antifašistički otpor hrvatskog naroda za svoje zločinačke, boljševičke ciljeve. Opravdavati jedne ili druge, danas 2019. godine, jednaki je zločin protiv dobre i uspješne budućnosti nas, našeg naroda, države i domovine.
Zašto ovo pišem? Potaknuo me na ovo zapisivanje misli koje su desetljećima u meni, sada povijesni govor zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića koji je izgovorio u četvrtak 24. siječnja ove godine prigodom Molitveno-komemorativnog susreta ispred zagrebačke katedrale u povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta.
U tom govoru Kardinal je osudio zlo ideologija koje su dovele do Holokausta. Kao i njihove sluge. Ovdje ne mislim davati analizu govora. Treba ga svatko pročitati i za nadati se je da će mnogima otvoriti oči. Da će istina probiti mnogobrojne zastore laži navučene na oči pojedinaca, ali i skupina i institucija u našem hrvatskom društvu zbog kojih jesmo tu gdje jesmo – razapeti između trauma prošlosti i iluzija budućnosti.
Bez jasnog, nepodijeljenog, hrabrog suočavanja s istinom naše prošlosti kao narod nećemo nikad uspjeti izraziti sve svoje potencijale koje imamo, niti će naša država ikad postati zdrava, demokratska, uspješna zajednica u kojoj institucije počivaju na temeljima istine i dobra, a njezini se članovi mogu ostvariti u svoj punini svog čovještva i potencijala.
To suočavanje s prošlošću je bolno. I ne mogu ga predvoditi i njime moderirati „političari“ inficirani ideologijama prošlosti ili interesima pojedinih interesnih skupina kojima nikako nije do istine. Isto tako ne mogu taj proces suočavanja i izlječenja moderirati „povjesničari“ i „intelektualci“ zaraženi otrovom ideologija prošlosti, nego političari i intelektualci kojima su na prvom mjestu istina i dobro našeg naroda, njegove budućnosti i budućnosti hrvatske države.
Velik je to izazov, ali neotklonjiv ako želimo imati zdravu budućnost, a uslijed brzih promjena u suvremenom svijetu, budućnost uopće. U tom smislu, neodložno je istražiti povijest 20. stoljeća na našim prostorima i otkloniti sve manipulacije tom poviješću koje truju našu sadašnjost i usmjeravaju budućnost. To posve neovisno i nepristrano istraživanje mora imati svu moguću potporu svih institucija države, ma koliko koštalo i koliko vremena trebalo.
Neodložno je prihvatiti istinu ma kako ona bolna bila i tamo gdje traži zahvalnost, kajanje i zadovoljštinu pružiti jasno i čvrsto svjedočanstvo opredijeljenosti za istinu. Na svaki za to potreban način bez ikakvog kompromisa, jer kod istine nema prostora za bilo kakav kompromis. Tamo gdje postoji kompromis, tamo je velika vjerojatnost da će laž baciti svoje sjeme i isklijati u neiskorjenjivi korov koji će htjeti pokoriti istinu i nametnuti svoju viziju prošlosti, a još važnije budućnosti gušeći svaki rast plemenitosti, pravednosti, inovativnosti, poštenja, dobrote, istine, solidarnosti…
Na kraju vraćam se svom djedu Ivanu. Ponosan sam na njega što je ostao izvan ludila rata. Imao je na to svako pravo. On koji je na svojoj koži dobro osjetio što to znači boriti se za tuđu državu i za interese tuđinaca. On koji je ostao ratno siroče izgubivši oca na talijanskom bojištu I. svjetskog rata.
Da za moga života ponovno izbije rat na ovim prostorima, a što nije nemoguće s obzirom na „političare“ i „elite“ koje paradiraju i vode države na ovim prostorima, postupio bih isto kao i moj djed Ivan – odbio bih ratovati za ovu hrvatsku državu kakvom su je učinili vlastodršci koji njome upravljaju pljujući i gazeći po čistoj i junačkoj žrtvi Hrvatskih Branitelja u Domovinskom ratu.
Autorov pradjed Andrija Franc (stoji treći s desna) poginuo je na talijanskom bojištu u Prvom svjetskom ratu
Foto: privatni album
*autor radi u Tiskovnom uredu Zagrebačke nadbiskupije