Emmanuel Macron je opet pokazao da je sjajan retoričar. I da razumije bit političke komunikacije: ljudi vole čelnike koji priznaju pogreške jer tada i oni djeluju kao ljudi. Ne griješe samo nekad bogomdani (Deo Gratia rex…) ili samostvoreni autoritarni vladari: Donald Trump stvarno iskreno vjeruje da je najbolji američki predsjednik ikad, Vladimir Putin više ne može pogriješiti kao ni sultan Recep Tayyip Erdoğan, tako oni misle.
Macron je pomno pripremao ovaj nastup i njegov je tim do u detalje razradio scenu: minimalizam u carskom granderu. Malo detalja – pribor za pisanje, tri knjige, iza leđa pogled kroz prozor u mrak – kako bi se fokus zadržao na licu i izgovorenom. Lice je bilo izuzetno mirno, bez gestikulacija, stameno, pokazujući tako svijest o ozbiljnosti trenutka. Gotovo napadno je ruke držao na stolu pokazujući da uspješno suspreže emocije. Da je racionalan, smiren, hladan, ali odlučan. Govor je bio kratak, 12 minuta (ranije je govorio sat pa i dulje): poruka je gotovo lapidarna. I ne gubi se u jezičnim finesama. A i rečenice su bile kratke. Da ostave što jači dojam.
Govor je sjajno osmišljen, počeo je s najavom budućnosti, a završio s tezom o povijesnom trenutku. U svih 12 minuta bavio se pitanjem opravdanog bijesa građana na koje vlada nije pravodobno reagirala preuzimajući svoj dio odgovornosti. I definirajući reformski plan koji mora postati tema svih tema javnog diskursa na svim razinama – dijaloga bez presedana, uključivanja svih razina vlasti, građana (sve što ste rekli na prosvjedima sada možete reći unutar sustava i slušat ću vas – važan moment personalizacije i izravnog pristupa svakom Francuzu). Žutim je prslucima dao ključne ustupke koje su tražili i vezao im ruke: ako sada nastave s prosvjedima i ako se nastave neredi i nasilje, tada je jasno da više nije riječ o opravdanom buntu nego o nedemokratskom pokretu. A to ih onda u potpunosti diskvalificira. Čime je Macron pokazao unutarnjopolitičku mudrost. Kakva mu je nedostajala tijekom ovog ljeta i jeseni.
Četiri ključna termina koji definiraju ovaj europski trenutak spomenuo je svaki samo jednom. Europa, jer mu spočitavaju da se previše fokusirao na EU i zanemario Francusku. Sada je Francuska bila u prvom planu. Samo Francuska. Klimatske promjene, koje su bile razlog za podizanje cijene goriva i francuski su vanjskopolitički imperativ. Sada su u prvom planu bili radnici s najnižim plaćama i ostale ranjive skupine. Samo ljudi. Imigracija, koju desnica tako zdušno zloupotrebljava: kratka poruka da vlada radi sve što je potrebno da je drži pod kontrolom. O tome ne treba ni raspravljati, pričamo o Republici. Samo građani. Identitet. Macron je otišao dalje i rekao da je potreban novi društveni dogovor na nacionalnoj razini. Nova Francuska, izliječena od 40-godišnje bolesti, ali bez radikalnih mjera. Samo nacija.
Iako to nije bio Macron na kakvog smo navikli, iako je nedostajalo žara i strasti u njegovim rečenicama, bio je to predsjednik koji razumije, koji prihvaća odgovornost i koji suosjeća. Jedan novi Macron. Racionalniji, staloženiji, pragmatičniji – mudriji. Možda je trebao takav postati i ranije. Ako na sličan način pristupi pitanju reforme EU s Angelom Merkel možda za Uniju još ima nade./JL/
wpDiscuz