Danas, na Dan ljudskih prava, prije točno 25 godina na Zapadnom kolodvoru u Zagrebu izdana je zapovijed: “Neka Konvoj krene!”. Potom je s istog mjesta ka opkoljenoj Lašvanskoj dolini krenulo više od 100 šlepera i ostalih vozila, s 15 ljudi iz vodstva, tehničkog osoblja, pet svećenika, 13 liječnika i zdravstvenih djelatnika.
Bilo je to vrijeme najžeščih hrvatsko-muslimanskih sukoba u Srednjoj Bosni, a da bi došao do svog cilja, Konvoj je nekoliko puta morao preći prvu crtu bojišnice. Tada je to bio najveći humanitarni konvoj u Europi organiziran nakon Drugog svjetskog rata, a o hrabrosti potrebnoj za njegov uspjeh dovoljno govori uspomena poznatog novinara Gorana Milića na njegov susret s pokojnim američkim predsjednikom Georgeom Bushom, u ljeto 1993. godine. Tada je predsjednik Bush, na konferenciji simbolički nazvanoj ”Živi pijesak Balkana”, rekao sljedeće: ”Samo za očuvanje sigurnosti humanitarnih konvoja u BiH bilo bi potrebno 200.000 američkih vojnika!”.
Konvoj je 12 dana od svoga polaska probio potpunu osmomjesečnu blokadu 80.000 Hrvata u Lašvanskoj dolini i donio im spas u prijeko potrebitoj hrani i medicinskim potrepštinama. Unatoč tome što su žitelji Nove Bile i Lašvanske regije tada već bili na rubu gladi, od samog tovara konvoja puno im je važnija bila činjenica da nisu sami u svojim stradanjima i da je cijeli hrvatski narod uz njih.
Zaista, Konvoj za Novu Bilu ne naziva se često bez razloga ”jednom od najsvijetlijih epizoda Domovinskog rata”, jer je on jedinstveni primjer duha hrvatskog zajedništva u teškim povijesnim trenucima. Nadalje, prema mišljenju mnogih stručnjaka i institucija, kako civilnih, političkih tako i vojnih, Konvoj je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni. Štoviše, Konvoj je širom otvorio i vrata pomirenju hrvatskog i muslimanskog naroda putem Daytonskih sporazuma.
Ipak, treba naglasiti da je poseban doprinos dala humanitarno-karitativna organizacija bosanskih franjevaca ”Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita, tada na čelu s fra Stipom Karajicom te humanitarna udruga ”Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, sa svojim čelnicima; prof.dr. Mirom Jakovljevićem, prof.dr. Filipom Čulom i prvim tajnikom Jurajom Bokunićem.
Prvu medijsku vijest o samom Konvoju u eter je pustila bivša premijerka Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija.
Žrtve za Domovinu
Konvoj je, nažalost, imao i svoje žrtve: tijekom povratka poginuo je vozač Ante Vlajić, a nekoliko sudionika Konvoja je ranjeno. Uz jedinstvenog doktora Langa ovozemaljski svijet su u ovih četvrt stoljeća napustili još neki sudionici Konvoja, od kojih treba spomenuti hrabrog vozača Milivoja Šnajdera koji se utopio nekoliko godina nakon završetka rata, spašavajući dvije malodobne djevojčice iz uzburkalog mora te poznatog fotoreportera Slobodne Dalmacije, Željka Maganića, autora mnogih fotografija koje čine povijest Konvoja. Nažalost, nedugo nakon samog Konvoja, Željko je poginuo u prometnoj nesreći.
Kaže se da narod koji ne štuje svoju povijest nema niti svoju budućnost.
Kako saznajemo, 19. prosinca ove godine u Novoj Biloj udruga ”Čuvarica tradicije”, navode, ”na poseban način želi zahvaliti svim dobrim ljudima iz RH i BiH, koji su na svoj način doprinjeli opstanku i opstojnosti hrvata u srcu Bosne”. Iako ova udruga sakuplja i donacijska sredstva za večer zahvale, na kojoj će biti i predstavnici najviših organa vlasti Republike Hrvatske te predstavnici hrvatskog naroda u tijelima BiH, nitko se na istu nije sjetio pozvati i zapovjednika Konvoja, Hermana Vukušića… Kako je to uopće moguće?
wpDiscuz