100 dana plutanja na ‘seks splavi’ – skoro su se pobili

Prije pop-kulturnog i sociološkog fenomena “Big Brother”, i mnogo, mnogo prije hormonima nabijenog “Big Brotherovog” mlađeg brata, “Love Island” 11 je ljudi, još sedamdesetih (1973.) prisiljeno da žive zajedno na lađi koja se nalazi izolirana usred oceana više od 100 dana.

Tamo je, naime, bio u pitanju sociološki eksperiment, a ne reality show, a na brodu se nalazio antropolog Santiago Genovés koji je to sve organizirao te koji je svojom 16-milimetarskom kamerom snimao djeliće zbivanja, te pokušao, koliko je mogao, navoditi zbivanja i “vodu” na svoj mlin, a sada je o svemu tome nagrađivani dokumentarac snimio Marcus Lindeen.

Originalno ime projekta bilo je “projekt mira”, ali je vrlo brzo u medijima prekršten “seks splavom”. Acali eksperiment na isto je mjesto “zatočio” petero muškaraca i šest žena različitih religija, rasa, nacionalnosti i socijalnih pozadina, i to na 101 dan.

“Posve sam slučajno pročitao njemačku znanstvenu knjigu o 100 najbizarnijih znanstvenih eksperimenata svih vremena, a jedan se od njih zvao “seks splav”, o Acali eksperimentu”, rekao je Lindeen o početku svog projekta.

“Počeo sam kopati i shvatio da je osoba koju je Genovés stavio da bude kapetan, tj. kapetanica splava bila – Šveđanka. To me još dodatno zaintrigiralo. Uskoro sam shvatio da je to nevjerojatno zanimljiva avanturistička priča”, rekao je Lindeen.

Santiago Genovés bio je meksički antropolog s kompleksom boga, piše Independent, koji je umro 2013., nedugo nakon što je Lindeen započeo svoje istraživanje, piše Independent.

“Njegov me sin vrlo pristojno i gostoljubivo pozvao da dođem u njihov dom i prođem arhive njegovog oca”, rekao je filmaš, koji kao temelj priče koristi dnevnik kojeg je vodio Genovés.

“Imao sam dovoljno sreće da je moj avion na putu za Kubu otet”, piše Genovés kod kojeg je upravo to potaknulo da se bavi temom što to gura ljude da budu agresivni i svađaju se u kriznim situacijama.

Za razliku od producenata “običnih realityja” koji žude za seksom i konfliktom, a onda se zgroženi prave kako to nije ono što su htjeli, Genovés je odmah otvoreno rekao da žudi za agresivnim i seksualnim ponašanjem kako bi ga mogao promatrati.

“Odabrao sam sudionike koji su seksualno atraktivni, i stavio među njih katoličkog svećenika”, objašnjava znanstvenik na koji je sve način htio “dizati” tenzije. Neki su sudionici bili udani/oženjeni, a ženama su dodijeljena sva najvažnija mjesta i funkcije, što je trebalo razljutiti muškarce.

“Možemo li živjeti bez rata” pitanje je koje se 1973., usred ere Vijetnama, nameće na “seks splavi”, ali nekako se dobiva dojam da je riječ o čovjeku koji, više od ičega, želi inicirati sukobe, i gledati posljedice.

Lindeen je, za potrebe dokumentarca, ujedinio sve preostale članove Acali eksperimenta za ovaj film.

“Bilo je to poprilično teško jer nisam imao njihova imena, Santiago je u dokumentima koristio pseudonime”, kaže Lindeen koji je za potrebe snimanja sagradio drvenu repliku na koju ih je pozvao radi intervjuiranja.

S obzirom da nisu imali knjige, televiziju ili mjesta “za bijeg” prvo su pjevali pjesme i pričali priče kako bi se zabavili, sve dok ih oko 22. po redu dana nije uhvatio očaj od dosade, pa je vrlo skoro krenuo seks. 

Kada su ih pitali s koliko su sudionika spavali dok na moru, jedna je sudionica rekla “s mnogo, mnogo…svima”.

“Bilo je nevjerojatno komplicirano to izvesti. Nije bilo prostora i moralo se čekati da svi zaspu, ili se skrivati po nekim izbama i raditi to dok voziš brod, dakle s jednom rukom na kormilu”.

Genovés je bio razočaran što istraživanje nije dobivalo vrstu medijske popraćenostikakvu je on zamislio.

“Splav ljubavi na kojem je kapetanica u bikiniju” samo je jedan od niza naslova članaka o istraživanju.

“Mediji su strašno puno toga nadrobili u doba ekspedicije, nije do kraja točno niti to da je riječ o “seks splavi”. Da, bilo je seksa ali to nije bilo niti blizu onome što se opisuje u tabloidima”, kaže Lindeen.

Kada su se žene vratile na kopno, bile su šokirane naslovima. Genovés se, s druge strane, možda nadao ozbiljnijim tretmanom projekta, ali seksu se i nadao. A vrlo skoro putnici su udovoljili i njegovom apetitu za krvlju.

Jedan je maleni morski pas dovučen na splav i nepotrebno rasječen na smrt, dok jedan vrlo nervozan član ekipe sjekirom mahao i izrezao iz tijela srce životinje.

Uskoro je postalo jasno kako “Splav” nije toliko priča o tome kako se ljudi uvijek pretvore u agresivce već u dnevnik egoizma jedne jedine osobe. Grupa, seksualnim susretima i malim svađicama unatoč, funkcionira kao vrlo uspješna skupina tj. primjer “mikrodruštva”.

Upravo je zato Genovés na polovici putovanja odlučio malo “začiniti stvari”, od toga da odaje detalje o sudionicima, postavlja neugodna pitanja tipa “s kime bi najradije spavao/la” (što je temelj “Love Islanda”) i “inscenirava” svađe.

Ljude je zalijevao hladnom vodom i počeo se koristiti “gestapovskim” metodama, svi su shvatili da je njihov vodič postao diktator. To je pak uzrokovalo da posadu da se “pobuni”, počevši od švedske kapetanice. To je možda i najimpresivniji trenutak dokumentarca, kada se sudionici prisjećaju kako su planirali ubojstvo čovjeka koji ih je sve skupa spojio.

Jedni su inzistirali da ga se gurne preko ruba broda, drugi je plan uključivao iglu koju bi svi držali pa bi svi bili jednako krivi što bi osiguralo tišinu. Iako to tada nije snimljeno, u novom dokumentarcu priznaju da su o tome razmišljali.

“Drago mi je da nitko nije nastradao”, kaže Eisuke Yamaki, koji je bio odabran da “gurne” Genovésa preko ograde.

Ipak, do nasilja na kraju nije došlo, a prolivena je krv samo morskog psa. Ekipa je 101 dan nakon kretanja uspješno uplovila u luku u Meksiku.

Upravo te veze i odnose opisuje dokumentarac koji ruši “mit” o “seks splavi” koji su tako jako propagirali tabloidi iz vrlo ograničenih radijskih kontakata.

Iako je njihov lider možda zaboravio kako se znanstvenik treba ponašati te ih čak namjerno dovodio u opasnost (natjerao ih je da dođu blizu uraganu) – oni se ne vide kao žrtve. 

Dapače, sudionici ove preteče reality televizije nisu se predavali, okrenuli jedni protiv drugih ili bježali. Kapetanica Maria Björnstam rekla je kako je mogla “odraditi još tri ovakva mjeseca”.

Genovés je, zaista nehotice, bio osnivač žanra, posebno s obzirom da je meksička televizija djelomično financirala projekt.

“Kada bi Genovésa o tome kasnije pitali u intervjuima on bi se ljutio, jer se vidio kao ozbiljan znanstvenik”, rekao je Lindeen.

On je zaista bio zainteresiran za istraživanje ljudskog ponašanja kako bi “svijetu podario mir”. No, bio je i poeta, htio je da znanost bude više kao umjetnost. Eksperimentalna i hrabra.

Jasno je to iz dokumentarca koji kvalitativno opisuje avanturu, ali isto tako tvrdi kako se gotovo ništa pametno ne može iščitati iz Genovésovih podataka. 

“To je više bio umjetnički eksperiment negoli znanstveni”, rekao je Lindeen.