Još su dva tjedna ostala do izbora u BIH. Ako se porede plakati i retorika bošnjačkih i srpskih lidera sa hrvatskima, dalo bi se zaključti sljedeće. Srbi i Bošnjaci u BIH žive u težem položaju od Hrvata. Hrvati žele nametnuti člana Predsjedništva Bošnjacima. Žele takvu državu da mogu upravljati nad malobrojnijim bošnjačkim i srpskim narodom.
Hrvatske poruke se paradne. Nasmiješena lica, počesto bezlična, s fratarskim, svečarskim govorima, kao da teče med i mlijeko, upućuju se bez neke naročite karakterne crte.
Dakako, da Hrvatima ne trebaju radikalni govori, niti strašenje naroda. I US ambasada primjetila je da jedino hrvatske stranke ne idu sa zapaljivom retorikom.
No ne samo da ne idu sa zapaljivom retorikom. Ne idu ni sa kakvom retorikom.
Hrvatski narod je u ratu prepolovljen. Protjeran i pobijen. 400.000 Hrvata danas živi van BIH.
I baš oni problem su onom nacionalizmu koji ih je protjerao zato što se spremaju izići na izbore.
Hrvati u BIH nemaju medije, plaćaju ogromnu cijenu u porezu Sarajevu, porez na komšiluk sa Sarajevom zato što je Sarajevo “njihov glavni grad”. Glavni grad bi morao biti grad koji služi svima nama a ne grad koji maltretira sve nas.
Herceg je utvrdio da je Mostar Sarajevu morao dati preko 240 milijuna maraka u zadnjih deset godina. Hoće li na idućim izborima kazati da je Mostar dao 280 milijuna maraka?
Hrvatska politička kasta pretvara se polako ali sigurno u političke eunuhe. Oni žele biti u politici, koristiti privilegije koje kao političari imaju, no ne žele se ponašati kao političari.
Političara krasi govorništvo, sklonost polemici, replici, neka vrsta stalnog aktivizma.
Hrvatski političari su na obiježavanjima, prigodnim polaganjima, susretima sa zajednicama, zaokupljenja slanjem “pozitivnih poruka”, druženjem sa “nazočnima”, matama bulićima, u ovom važnom vremenu.
Pri tome dok ih se sotonizira sa svih strana, odgovori koje ćete čuti od njih su defetistički. Mi nećemo odustati, nećemo dopustiti itd. I na tome se ostaje.
No iz godine u godinu, oni gledaju kako se narod ponižava, nisu u stanju obraniti sebe, kamo li narod.
Barem u kampanji, političar bi morao govoriti stvari koje inače ne govori.
S obzirom na sastav listi koje krase naše vrle hrvatske odgovore, pitanje je znaju li oni uopće što se događa? Ili ako znaju, znaju li to uopće artikulirati? Ako ne znaju to artikulirati, zašto nas žele zastupati?
Zamisli zubara koji ne zna obrusiti zub, a želi biti tvoj zubar, zamisli vojnika koji želi biti tvoj branitelj a boji se puške, zamisli doktora koji želi biti internist a misli da je bubreg negdje oko vratnih žila, zamisli političara koji želi biti tvoj zastupnik, a sve što zna reći je “kme, da tako je, i hvala vam”
Hrvatski političari u BIH, politički su eunusi. Beskarakterni nosači odijela. I neka nam je sretno s njima.
Čast izuzecima, no malo ih je.
wpDiscuz