Svakodnevni život u BiH je uvelike obilježen “konstitutivnošću”. Riječ je o političkom terminu, kojim se obilježavaju tri službena naroda ili etničke skupine, koje zajedno dijele Bosnu i Hercegovinu. Bošnjaci, Hrvati i Srbi imaju tu čast u BiH. Posve je drugi par rukava što princip političke konstitutivnosti ima velike nedemokratske implikacije, koje idu na štetu “nekonstitutivnih naroda”.
Sam pojam konstitutivnost dolazi od latinskog glagola constituo, 3., što znači: “postaviti, utemeljiti, odlučiti, zadužiti”. Pojam “konstitutivan” odnosi se na nešto što je određujuće, osnovno, temeljno, sastavno. No jesu li Hrvati, Srbi i Bošnjaci zaista konstitutivan element Bosne i Hercegovine? Smatram da nisu.
Lako je u praksi dokazati da je u Bosni i Hercegovini konstitutivan jedino utjecaj tri države (Hrvatska, Srbija i Turska), koje, uz monitoring Međunarodne zajednice, transsuverenim mehanizmima nadasve uspješno operiraju u Bosni i Hercegovini. Poznate su težnje Hrvatske i Srbije za njihovom aktivnom prisutnosti u BiH, što zbog susjedstva, što zbog činjenice da je BiH jedina država na svijetu, gdje su njihovi narodi “konstitutivni”. S druge strane, Turska se otvoreno deklarira kao politička sila koja polaže pravo na Bosnu (!) i bosanske (!) muslimane, što bošnjačkom mainstreamu, predvođenom bošnjačkim nacionalnim političkim partijama, očito ne smeta. Zahvaljujući ovim težnjama i željama, ove su države zapravo konstitutivni elementi opstojnosti Bosne i Hercegovine, dok su tzv. “konstitutivni narodi” zapravo samo “konstitutivni pijuni”.
Turska i Erdogan
Bošnjačka fascinacija Turskom i turskim predsjednikom Erdoganom je za promatranja. Petsto godina kolonizacije i kulturno-ekonomsko-religijskih saveza je očito učinilo svoje.
Erdogan sa svojom Turskom igra važnu geo-političku ulogu na ovim prostorima. Zahvaljujući enormnim investicijama u izgradnji religijskog i kulturnog bošnjačkog identiteta, Erdoganova Turska je postala jedna od najmoćnijih i najutjecajnijih država u Bosni i Hercegovini (pogotovo u njenom federalnom dijelu). Erdogan i kreator neo otomanske politike Davutoglu dolaze u Bosnu i Hercegovinu kao u vlastitu kuću, a politički BiH vrh ih tako i tretira.
Sam Erdogan je nevjerojatno zanimljiva politička figura. Riječ je o osobi zbog koje se vjerojatno Mustafa Kemal-paša Atatürk okreće u grobu i koji je poništio mnoge tekovine, kojima je Atatürk pretvorio Tursku u modernu sekularnu državu. Atatürkova Turska se u međuvremenu nevjerojatno promijenila. Političkim izborom je nestalo praktične sekularnosti. Erdogan je uklonio stari zapovjedni kadar i postavio svoje ljude. Najjači osigurač civilnog društva u Turskoj je vojska, koja je, usput rečeno, koncipirana po Erdoganovoj mjeri. Novinarska sloboda je ozbiljno ugrožena, politički disidenti i buntovni studenti se nesmiljeno progone, a kultura je u službi režima. S druge strane, zahvaljujući snažnim saveznicima u NATO-u, turska ekonomija munjevitom brzinom napreduje.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, Erdogan se ponosi nasljeđem Otomanskog Carstva u Europi i smatra ga rješenjem balkanske (ne)stabilnosti. Erdogan, dodatno učvršćen na vlasti na izvanrednim izborima prošle godine, sve otvorenije koketira i s različitim islamističkim pokretima te je investicijama, kulturom i političkim prijateljstvima spreman za nova osvajanja. Umjereni diktator i antisekularni državnik Erdogan, kojem je Izetbegović ostavio BiH u amanet, nastavlja puniti svoje kazamate političkim neistomišljenicima, dok Zapad zatvara oči pred terorom koji Erdogan provodi, u najboljoj otomanskoj tradiciji, ne samo nad sirijskim, iračkim i kurdskim narodom, nego i nad vlastitim turskim narodom, koji odbija plesati njegovim ritmom.
No nije Turska s Erdoganom usamljena. U cijeloj je Europi trenutno u modi jedna vrsta političkog egoizma, koji, uz dobru dozu populizma, nacionalizma i kvazi-religijskih parola, stječe sve veći broj poklonika. No to se događa kad u društvu pobijede i politički počnu dominirati sirove strasti u kombinaciji s neznanjem, a građani se sklone u stranu i zašute.
Turski premijer u ostavci Ahmet Davutoglu bio je glavna figura na svečanosti otvaranja banjalučke džamije Ferhadije, koja je većim dijelom obnovljena turskim donacijama. Ferhadija je inače sagrađena 1579., a srušena u ratu 1993. Davutogluov dolazak u Bosnu i Hercegovinu je tim više zanimljiv, što je on dao ostavku na mjesto premijera i predsjednika AKP-a prije par dana. Turski mediji pišu da je razlog ovakvoj odluci Erdoganovo nezadovoljstvo Davutogluovim djelovanjem u posljednje vrijeme.
Davutoglu je inače islamistički ideolog, koji priželjkuje stvaranje panislamističkog lebensrauma. Riječ je o čovjeku koji je kritizirao turski neoosmanizam kao “previše zapadnjački”. Ostaje otvoreno pitanje jesu li ga njegovi stavovi, koji su Erdoganu i pomogli da se dočepa vlasti u Turskoj, koštali Erdoganova povjerenja koji se pak nastoji približiti “zapadnjačkoj EU”. Erdogan je, dakle, spreman odreći se svog glavnog ideologa zbog što boljih veza u Europskoj uniji.
Naivnost Konstitutivnih
Zanimljivo je da upravo one države koje bi trebale biti garancija opstojnosti Bosne i Hercegovine rade na raspadu Bosne i Hercegovine i to sve uz (ne)svjesnu podršku 90% stanovništva Bosne i Hercegovine.
Smeta mi selektivnost većine nominalno konstitutivnih Bošnjaka kojima, s jedne strane, smeta jedan redikul kao što je Vojislav Šešelj, dok, s druge strane, raširenih ruku iščekuju puno opasnijeg političara kao što je Davotoglu, koji pak smatra da Turska još uvijek nema svoje definirane granice.
Ostaje otvoreno: koja će konstitutivna matica (Hrvatska, Srbija, Turska) bolje unovčiti svoje “konstitutivne” pijune? Za sada vodi Turska. No ne treba odbaciti mogućnost da će Turska ostaviti na cjedilu upravo one koji je sad veličaju zbog što boljeg pole-positiona u trci za EU. Kako god, Bošnjaci bi zbog svoje naivnosti mogli nastradati.
Gdje su ostali “konstitutivni” narodi? Iako Srbe većinom ne zanima Bosna i Hercegovina, otvoreno je pitanje zaslužuju li bh. Hrvati zbog nedostatka političke svijesti uopće veći stupanj autonomije od ovog sada?