Na zemljovidu “Ilirskih pokrajina” iz 1813. Turska Hrvatska se nalazi između Bihaća i Jajca (u samom središtu zemljovida obrubljena zelenom bojom)
Turska Hrvatska (njem. Türkisch Kroatien, tal. Croazia turca, fr. Croatie av Turc) je ime za okupirane krajeve srednjovjekovne hrvatske države koji danas obuhvaćaju prostor cjelokupne zapadne Bosne pod nazivom Bosanska Krajina i Cazinska krajina.
Prostor Turske Hrvatske obuhvaća tlo između rijeke Vrbas na istoku, zatim na sjeveru prostor južno od rijeke Save, i sve do planine Dinare na jugu, graničeći prema zapadu sa današnjim granicama Republike Hrvatske.
Nasilno otuđeno hrvatsko tlo
Taj otuđeni hrvatski prostor etnički su desetkovali agresori na BIH i Hrvatsku, Srbiju – Turci Otomani uz pomoć islamiziranih stanovnika sa svih strana svog carstva.
Nakon okupacije ovih krajeva nad preostalim dijelom kršćana nasilno je vršeno odnarođivanje, islamizacija ili su Hrvati zbog zabrane djelovanja Crkve bili prisiljavani prihvatiti tada privilegirano srodno pravoslavlje kako ne bi postajali muslimani, tako je odnarođen znatan dio preostalog hrvatskog puka.
Zbog položaja u pograničnim krajeva između slobodnih ostataka Hrvatske i islamizirane Turske Bosne krajevi turske Hrvatske bili su pod stalnim neposrednim ratnim i političkim pritiskom gotovo tri stoljeća.
Povijest turske Hrvatske
Hrvati su se naselili na područje Turske Hrvatske isto kao i na cjelokupnome hrvatskome tlu (u VII. st. ili oko 626. godine) te su bili pokršteni do IX. st.
Valja napomenuti da je srednjovjekovna ili prava Bosna obuhvaćala puno manje područje nego današnja i pružala se samo na užem području današnje središnje Bosne uz tok rijeke Bosne i istočno od njega. Najstarija biskupija na području današnje BiH je ona u Trebinju (Crvena Hrvatska), osnovana prije 1022. godine.
Bosanska biskupija koja je sigurno postojala već 1067. sa sjedištem kod današnjeg Sarajeva, od 13. st. je imala svoje sjedište u Đakovu u Slavoniji, izvan Bosne.
Za vrijeme turske okupacije, vlasti, biskupi iz Đakova i slobodnih dijelova Hrvatske nisu se uopće usuđivali doći u krajeve današnje Bosne jer bi bili pretvoreni u roblje. Veliki dijelovi današnje turske Hrvatske u BiH pravno i politički pripadali su biskupijama u današnjoj Hrvatskoj: Splitska nadbiskupija protezala se sve do Glamoča i Kupresa, Kninska biskupija protezala se do Unca i Oštrelja (Drvar), Krbava do Pastva (Bosanski Petrovac, Ključ, Jajce), Zagrebačka biskupija obuhvaćala je prostor od Usora i Žepče na istoku do Bihać, Cazin na zapadu i Banja Luka u središnjim predjelima.
Padom Bosne pod otomansku vlast (1463.) Hrvatska se našla na prvoj crti bojišnice prema Turskom carstvu, a na udaru su im bili najprije krajevi turske Hrvatske, započela su teška razaranja i stradanja Hrvata i Katoličke crkve na ovim prostorima, islamizacija, nestajanje mnogobrojnih župa i samostana, širenje islama, posljedično i pravoslavlja, a time i temeljita nasilna promjena vjerske i etničke slike Turske Hrvatske.
Zbog nemogućnosti biskupa i svećenika da pohode svoje biskupije i župe ili njihove dijelove koji su pali pod tursku vlast, godine 1735. Sveta je Stolica osnovala Apostolski vikarijat za katolike u Turskoj Hrvatskoj i Bosni te susjednim pokrajinama pod turskom vlašću.
On je 1846. podijeljen na Bosanski i Hercegovački apostolski vikarijat i tako je ostalo sve do 1881., kada je u BiH ponovno uspostavljena redovita hijerarhija. Te su godine osnovane biskupije u Banjoj Luci i Mostaru, te nadbiskupija i metropolija u Sarajevu, u sastav koje je ušla i Trebinjsko-mrkanska biskupija. Njome trajno upravlja mostarski biskup kao njezin apostolski upravitelj.
Prema starim hrvatskim toponimima (imena rijeka, naselja i gora) vidi se kako se ona velikom većinom nisu promijenila od srednjovjekovne Kraljevine Hrvatske zbog toga što je glavnina stanovnika ostala hrvatska starosjedilačka, mada većim dijelom odnarođena nasilnom islamizacijom i pravoslaviziranjem zbog straha da ne dignu ustanak u zaleđu granice Turskog carstva, zbog toga prema Hrvatima tih krajeva milosti nije bilo. Preostale oaze Hrvata oporavljaju se tek nakon oslobođenja Bosne i Hercegovine od Turaka 1878. godine.
Novo nasilje nad Hrvatima Turske Hrvatske započelo je još u Kraljevini Jugoslaviji političkim progonima, a raspadom Kraljevine Jugoslavije i nastankom ustaškom projekta NDH doživljava kulminaciju, kada Srbi u u ustanku čiste hrvatska naselja po turskoj Hrvatskoj prilikom čega su uništeni Krnjeuša, Oštrelj, Risovac i još mnoga druga hrvatska sela po krajevima turske Hrvatske.
Za vrijeme nove SFR Jugoslavije za Hrvate se stanje nije promijenilo na bolje jer su nastavljene političke torture prema njima koje su 1992. ponovno doživjele kulminaciju progonima, paljenjem i uništavanjem svega hrvatskog širom turske Hrvatske, prilikom čega su etnički očišćeni krajevi od Komušina i Kotor Varoši na istoku preko Ivanjske, Ljubije, Sasine i Mačkovca na zapadu.
Današnji položaj Hrvata u turskoj Hrvatskoj (BiH)
Danas Hrvate na prostoru turske Hrvatske objedinjuje Banjalučka biskupija kojoj je na čelu biskup Franjo Komarica. No kod njegovih istupa primjećujemo bipolarnost. Kada govori o stradanju Hrvata na području Turske Hrvatske koji je danas pod većinskom bošnjačkom kontrolom Komarica zapravo ne govori. Kada govori o stradanjima Hrvata pod srpskom kontrolom Komarica ih uspoređuje s Bleiburgom.
Izvori
- Jump up↑ (tal.) Slavi – La genesi del mondo, preuzeto 1. ožujka 2013.
- Jump up↑ Gregurović, Snježana; Mlinarić, Dubravka (prosinac 2011.). Kartografska vizualizacija i slika Drugoga na primjeru višestruko graničnih prostora, Migracijske i etničke teme. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, str. 354..
wpDiscuz