Svi kukaju kako Hrvatska izumire, a djeca se ne rađaju. Mislite da je drugdje bolje? E, nije!

Odakle dolaze djeca? Mislio sam da je to apsolvirano, ma koliko nam spolni odgoj u državi bio manjkav, i da samo najmlađe vrtićke grupe još misle da djecu donose rode.
Ali, eto, zadnjih dana, čitajući hrvatske portale, čovjek bi zaključio da djecu donose političari. Kao da su neki super-bumbari koji bi trebali lebdjeti uokolo u svojim odijelima, bijelim košuljama i kravatama i oprašivati svoje birače, samo da hotelijerima ne ponestane sobarica, restoranima kuhara, vrtlarima berača jagoda i konobama konobara.

I svi su krivi što nema ljudi: i HDZ, i SDP, i HNS, i porezi, i politika, i to što je kriza, i to što nema dječjih doplataka, i rodni studiji. U udžbeniku moje kćeri piše da je u Hrvatskoj natalitet nizak jer je zemlja siromašna. Nije to jedina laž koja se uči u školi, ali na nju se svi izvlače. Pogledajte popis zemalja s najmanjim brojem rođene djece u svijetu: Švicarska (1,56 dijete po ženi), Portugal (1,53), Španjolska (1,50), San Marino (1,50), Austrija (1,47), Njemačka (1,45), Italija (1,44), Japan (1,41), Južna Koreja, (1,26), Hong Kong (1,19), Tajvan (1,13), Macao (0,95) i Singapur (0,83).
Sve sirotinja, majke ti mile.

A ovo su zemlje gdje žene rađaju 5, pa čak i 6 djece: Niger, Angola, Mali, Burundi, Somalija, Uganda, Burkina Faso, Zambija, Malavi…
Pa ne želim valjda nešto tako užasno? Čopor musave djece, žena bez diplome i zaposlenja, nitko ne ide u školu, a nisu valjda ni cijepljeni…
Da, to su naše predodžbe o brojnim obiteljima. Dječurlija je dobra za Istok i Jug, a kod nas samo još za najzaostalije, Vlaje i Hercegovce koji ne znaju ni kako im se djeca zovu, toliko ih imaju – kako se nedavno jedan nagrađivani kolumnist rugao brojnim obiteljima. Čitam i blog jedne mlade žene (30+) u kojem piše ovo: ‘Rađanje nije potreba ili nužda, već vlastiti odabir u kombinaciji s mogućnostima u kojima se neka osoba nalazi.’
Postmodernizam je zbilja učinio veliku štetu. Ne mogu drugačije objasniti kako školovana i kulturna osoba – i nadasve rođena – misli da će društvo postojati ako se ljudi ne rađaju. Tko će joj održavati server na kojem stoji njen blog?

U čemu je razlika između toga da nosimo majice i tenisice koje netko proizvodi u ropskim uvjetima od toga da im uzimamo ljude u koje su uložili svoj život i novac? Za neoliberale mi je jasno da izrabljivanje Trećeg svijeta – u radu, sirovinama ili ljudima – vide kao poželjnu nuspojavu globalizacije. Ali zar nema nikoga s ljevice da u tome prepozna eksploataciju čovjeka po čovjeku, samo sada je taj višak rada oduzet iz južnoameričkih, afričkih i azijskih obitelji?
Hrvatska je oduvijek bila na tom mjestu Juga i Istoka: išlo se u Sjevernu i Južnu Ameriku, išlo se u Njemačku, Kanadu i Australiju, sada se ide u Irsku, Britaniju i Nizozemsku. Europska unija lijepo je zamislila slobodan protok novca, ljudi, roba i usluga – ali ljudi se kreću samo u jednom smjeru, s istoka na zapad. Onamo gdje su još prije nas shvatili da rađanje nije potreba ili nužda, već vlastiti odabir u kombinaciji s mogućnostima u kojima se neka osoba nalazi – nikoga se, doista, ne može prisiliti da rađa djecu. Pa onda uvoze već gotovu djecu, odraslu i spremnu za rad.

Nevolja je što je uvoze od nas. I iz Rumunjske, gdje je nestalo bolničara i njegovatelja pa se nema tko skrbiti za stare i nemoćne. Logično: ako su Londončani riješili dugogodišnji kronični problem nedostatka vodoinstalatera tako da su majstore uvezli iz Poljske, u domovini Chopena curit će pipe. U Hrvatskoj ne možete više naći građevinca, parketara ili keramičara.
Odakle da nam dođu djeca? U susjedstvu je ne možemo naći jer je situacija jednako loša, čak i gora. Nama bliske i slične zemlje kubure s natalitetom kao i mi: Ukrajina (1,54 djeteta po ženi), Albanija (1,51), Latvija (1,51), Bjelorusija (1,48), Bugarska (1,46), Češka (1,45), Mađarska (1,45) Srbija (1,44), Slovačka (1,41), Slovenija (1,36), Rumunjska (1,35), Poljska (1,35), BiH (1,30); Hrvatska (1,40).
Neobično je i neshvatljivo da mali i neuspješni imaju točno isto toliko djece kao i veliki i uspješni. Očito je riječ o globalnom fenomenu jer se prosječni natalitet u cijelom svijetu prepolovio zadnjih pedeset godina, s trendom daljeg smanjivanja. Dobra je vijest da neće doći do populacijske eksplozije kojom su nas plašili futuristi 70-ih. Loša je da neuspješne zemlje preuzimaju običaje uspješnih, a da nemaju njihove mogućnosti privlačenja stranaca.

U zadnje vrijeme moglo se uočiti da naši mediji bacaju oči prema Ukrajini, a i premijer nam tamo voli ići. Ukrajinaca ima 44 milijuna, i ako milijun dođe ovamo, misli si Hrvat, to tamo neće nitko primijetiti – a ljudi su simpatični, lako se sporazumijemo, čak ima i katolika, k tome su i odrasli u istom sistemu i, kao i mi, spajaju blagdane s vikendom.
Jer mi ne želimo bilo kakvu djecu, mi želimo da djeca budu poput nas. A ne da se desi kao s izbjeglicama s Bliskog istoka da nitko, ama baš nitko, ne želi učiti jezik Goethea i Schillera.
Hrvatska je u društvu zemalja s negativnim prirodnim prirastom, kao i Slovačka, Poljska, BiH, Bjelorusija, Crna Gora, Slovenija, Rumunjska, Ukrajina, Srbija, Estonija, Bugarska, Moldavija, Latvija, Litva, Mađarska.Te zemlje gube mogućnost funkcioniranja, a dijelom su je već i izgubile. Polja nema tko obrađivati, u tvornicama nema tko raditi, turiste nema tko posluživati. Nema tog političara, ma kako mu bile slatke riječi, koji će moći nadoknaditi nestanak ljudi.
Možda se još stigne novčano pomoći onima koji su još uvijek spremni imati djecu, kako to relativno uspješno rade Francuzi i Šveđani. Možda, kažem, jer možda je već kasno i možda ostaci ostataka više ne mogu održati postojanje hrvatskog naroda. U tom bi slučaju samo jedno bilo odgovorno, samo što se čini nezamislivo: priznati povijesni poraz, napraviti inventuru i organizirati predaju svojih nekretnina onima koji su na njima spremni živjeti i raditi.
Nije to nova ideja. Bertold Brecht je u ‘Kavkaskom krugu kredom’ postavio to isto pitanje: čiji je kolhoz, da li onih koji su ga napustili, ili onih koji su došli i obrađivali ga?
Hrvati su, kao i mnogi drugi europski narodi, svoju obalu bezvoljno napustili, da posudimo stih Arsena Dedića. Znamo zašto se to dogodilo: zaključili su da rađanje nije ni potrebno ni nužno. Ali ne ponašaju se u skladu s tim zaključkom, nego i dalje pišu svoju povijest, štite spomenike, imenuju ulice po velikanima, grade crkve, drže mitinge, biraju političare i stavljaju spomen-ploče.
Kao da će to ikome trebati.
tportal.hr