Kada se izrugujete s hrvatskom himnom u srpskim “Novostima”, onda je to satira. Kada palite hrvatsku zastavu onda je to umjetnost, performans. Kada Ivana Pavla II. prikažete kao pedofila koji siluje dijete, onda je to kazalište. Kada ljudima nataknete svinjske glave i pobijete ih, onda su to umjetničke slobode.
Ali kada u sklopu poklada, gdje se sprda svak sa svakim, gdje nema “povlaštenih”, gdje nema cenzure, gdje se po cijelom svijetu pale kao krnje političari, suci, vjerski službenici… i nitko se ne buni jer su to poklade, koje je kolega sa Filozofskog u Splitu prof. Marko Dragić definirao pučkim, “folklornim kazalištem”, pobunit će se jedino homoseksualci i podnijeti kaznenu prijavu protiv Kaštelana, jer su spalili slikovnicu za djecu koja vrtićkoj djeci nudi brak kao zajednicu dva tate i dvije mame s djetetom.
E to onda nije satira, to nisu umjetničke slobode, to nije, kako definicija kaže, “pučko kazalište”, to nije pučka umjetnost, to je “govor mržnje”.
_____________piše: Ivica Šola I Slobodna Dalmacija
Možete, dakle, kao krnje spaljivati političare, suce, svećenike, možete spaljivati sve osim – homoseksualne propagande. Teror gay lobija ne odnosi se samo na pučki teatar, oni “s dvije tate i dvije mame” zlostavljaju i same homoseksualce koji to prikazuju kao nerazumno, licemjerno, protuprirodno.
Poruka Dolcea i Gabbane
Podsjećamo. Modni i poslovni duo Domenico Dolce i Stefano Gabbana, inače obojica homoseksualci koji su bili u vezi, izazvali su neviđenu agresiju gay lobija svojim izjavama kada su stali u obranu tradicionalne obitelji protiv dva tate i dvije mame i poručili kako “neke stvari nikada ne treba mijenjati… Obitelj nije nikakav hir.
U njoj postoji osjećaj pripadnosti koji je nadnaravne prirode”, rekao je Gabanna, a Dolce (Slatki) je dodao kako “prokreacija mora biti čin ljubavi… Djeca rođena metodom oplođivanja unajmljenih jajašaca, to su djeca kemije, sintetike. Maternice za iznajmljivanje, sperma odabrana iz kataloga…”, rekao je Dolce i zaključio: “Jedina prava obitelj je tradicionalna. Ona bez kemijskih potomaka i iznajmljenih maternica. Život ima svoj prirodan tijek i neke stvari ne treba mijenjati”.
Slično je u Francuskoj napravio Jean-Pier Delaume-Myard. I on je homoseksualac, aktivist koji se kao gay bori za pravo svakog djeteta da ima oca i majku. On tako preispituje djelovanje LGBT udruga i kaže da one ne predstavljaju ni njegove interese niti interese većine homoseksualaca koje pozna. Jasno kaže kako obiteljski život, kamoli posvajanje djece, nije ideal ogromne većine homoseksualaca.
U Hrvatskoj, jedan od ponajboljih novinara u kulturi, pisac Dražen Ilinčić, također je jasan: “Gay zajednica ne može biti ista kao i heteroseksualna već po svojim biološkim datostima… Nametanje u prvi plan gay brakova i sličnih pitanja, posvajanja djece i sličnoga, mislim da je i nepravedno prema velikom dijelu gay kulture koji uopće ne drži do tih vrijednosti.
Po tome ispada da se najveći broj gay ljudi želi oženiti, kupiti kućicu i imati dvoje posvojene djece. Pa to je glupost!” Dražen je prije svega dobar čovjek, iznimno duhovit i tolerantan, vrstan novinar i pisac. I, da, on je gay. I što s tim?
Draženovoj kolegici Hloverki Novak-Srzić često sam znao reći da je Dražen za mene fini gospodin homoseksualac, a ne peder. Pederi su za mene svi oni, bili homo ili hetero, koji su agresivni, ideološki zagriženi i licemjerni. Peder nije spolna orijentacija već karakterna osobina.
Pederi sve to jesu, agresivni, netolerantni, ideološki zagriženi i licemjerni.
“Bolesna institucija”
A kako su homoseksualci postali pederi? Na ovom mjestu već napisah kako su u vrijeme seksualne revolucije homoseksualci okupljeni oko pokreta ‘Stonewall’, tijekom svojih pionirskih “parada ponosa” u New Yorku govorili ovako: “Smisao seksualne revolucije jest ukidanje svih društvenih institucija”, pri čemu su prvenstveno mislili na najodvratniju od svih: obitelj.
Tako jedan gay manifest iz toga vremena piše: “Brak je bolesna i represivna institucija!” Martha Shelley, jedna od najpoznatijih lezbijki toga doba, 1972. godine piše: “Mi smo muškarci i žene koji su se od svojih prvih sjećanja pobunili protiv spolnih uloga i obitelji.”
Dakle, homoseksualci su postali licemjerni, agresivni i ideološki zadojeni pederi kada su, prezirući moral (heteroseksualne) većine, u zadnje vrijeme sami počeli tražiti da postanu dio njega, pa žele brak, tu “bolesnu instituciju”, kako rekoše, usvajanje djece, pa onda agresivno nasrću danas slikovnicama i na vrtiće.
Što se dogodilo u Kaštelima? Ništa, ljudi su se počeli sprdati s tom vrstom agresivnosti koja ni djecu u vrtićima ne ostavlja na miru. Kaštelani su zapravo branili homoseksualce od pedera, kao i Dolce i Gabbana, a na karnevalu su pokazali i zavidnu modnu osviještenost.
A što se tiče prijave za “govor mržnje”, valjda će im suditi ovogodišnji krnjo, sutkinja zvana “Sinkopa”. Ona se nije uvrijedila, kao ova LGBTQWSGFD… bića. Ona zna što su to umjetničke slobode i satira. Ona ih primjenjuje u svojoj sudskoj praksi na veselje cijele nacije.