Kada se govori o BIH i ljubavi prema njoj, pravo na određivanje razine ljubavi prema BIH je okupirano i odvedeno u Sarajevo. Nekakvi sejmeni, lovci na ljubav prema domovini odredili su da samo oni mogu kazivati tko koliko voli BIH. BIH je tako isto što i političko Sarajevo. A ljubav prema BIH ogleda se kroz količinu razumijevanja i uvažavavanja sarajevske istine, i sarajevskog političkog pogleda na BIH.
No BIH nije Sarajevo. Sarajevo je mali gradić koji se smjestio ispod Trebevića i uz rijeku Miljacku poznat po multietničkoj naravi svojih turista, i problemima s vodom.
Sarajevo ne može biti BIH jer je BIH daleko veća nego Sarajevo. Recimo Republika Srpska koja je izabrala Dodika puno je veća od Sarajeva. U njoj je Dodik omiljen. To znači da 49% BIH voli Dodika. I on voli njih. Pošto RS jeste dio BIH kako se onda može tvrditi da Dodik mrzi BIH?
On je nekoliko puta ponovio da prihvaća daytonski okvir BIH, no ako se taj okvir ruši i on ruši BIH i naziva je nemogućom državom.
Osim RS-a postoji znatan dio BIH koji poštuje i voli Dodika. Radi se o teritoriji UZP-a na kojoj žive zločinački narod Hrvati. Narod od 450.000 goropadnih Ustaša koji svako jutro kad se ustanu prvo što čine je da otpjevaju jednu ustašku budnicu, potom izmole krunicu za Pavelića a onda idu u Ckrvu platiti misu za dobro zdravlje i dug život Miloardu Dodiku.
I taj dio BIH – UZP voli Dodika. I taj dio je također dio BIH. Možete ga mrziti, možete ga voljeti. Al to je tako. To znači da će Dodik, kada preuzme ulogu Predsjednika u BIH biti prvi predsjednik u BIH koji će biti poštovan i cijenjen i van svoje biračke baze. Dakle minimalno na 75% teritorija BIH. Taj teritorij poštuje Dodika a i on poštuje njih. Radi se dakle o 75% BIH. Prema tome, kako oni koji tvrde da Dodik mrzi BIH to tvrde i s kojim argumentima?
Ako se uzme da je BIH samo Sarajevo, i samo bošnjački politički pogled na BIH onda su u pravu. No BIH to nije. Ni po stvarnosti ni po Ustavu.
Radije se zapitajmo , zašto čovjek kojeg poštuju dva od tri naroda u BIH i koji se slobodno i opušteno kreće na 75% BIH ima problem kretanja po Sarajevu? Da nije možda problem u Sarajevu?
Kada bi se u BIH birao jedan predsjednik, klasičnim građanskim modelom jedan čovjek, jedan glas, što mislite tko bi pobjedio u drugom krugu? I kolike bi Dodikove bile šanse? Je li to znači da većina građana BIH mrzi BIH? Ako je odgovor Sarajeva na to pitanje potvrdan, jesu li svjesni što poručuju?
S druge strane nikada nitko nije kazao da Komšić recimo mrzi BIH. Jer on je omiljen u Sarajevu, iz kojeg ne izlazi, a podršku je dobio tek u dva kantona FBiH. Omražen je kao političar na 75% teritorija BIH.
Takvi, koji su omraženi na većem dijelu teritorija svoje zemlje našli su se drugim popovati o ljubavi prema BIH. Recimo Saša Magazinović. Je li on voli BIH? Voli li BIH njega? Ako smatra da voli neka SDP skupove održava van Sarajeva. Nek čuje što misli većina građana BIH o SDP-u. Pa će mu fraza o ljubavi prema BIH biti jasnija.
Socijaldemokracija koja nema snagu izići dva kantona i van jednog nacionalnog i nacionalističkog narativa i nije socijaldemokracija.
Poanta ovog teksta je da bošnjačka ljevica, priča gluposti. Što je , kako vidimo, i lako dokazivo.
BIH nije ono što oni tvrde da jest. Kritizirati političko Sarajevo ne znači mrziti BIH. Niti to znači mrziti Bošnjake. Ako smatraš da je Nikšić, u političkom smislu idiot, zašto bi to značilo da mrziš Bošnjake? Ako smatraš da je Bakir Izetbegović loš političara kakve to ima veze s tvojim odnosom prema Bošnjacima zaboga?
Dodik živi daleko dublje BIH i bolje razumije njenu suštinu nego iti jedan sarajevski ljevičar. Oni su naprosto nedorasli vremenu u kojem žive. I žive autarkiju. Samodostatnost. Tvrde da su za cjelovitu BIH a nikada nisu niti pokušali čuti ostatak BIH. Dodik je uradio što oni nisu. Izišao je iz jednonacionalne matrice. Možda ga zato mrze? U tom smislu on jest i veći nacionalist ali i veći socdemokrat od njih.
Bošnjačka ljevica, kako se i sama odnedavno zove, ne samo da je izdala socijaldemokraciju. Izdali su i BIH. Jer je ne žele razumjeti. Njenu trojnost. Njene boli i frustracije. Njene različite poglede od regije do regije. Oni žive BIH na način da Sarajevo mjeri suze, ljubav, i bol, dok se ostali tome trebaju prilagoditi. Pa čak i Bošnjaci koji ne misle kao Sarajevo.
Gledano ustavnopravno da postane predsjednik države, Dodik bi bio prvi predsjednik u povijesti BIH koji bi prilikom ulaganja predsjedničkog veta, koji je vrlo važna predsjednička ovlast imao podršku dva od tri kluba naroda u državnom domu naroda.
Komšić nije imao podršku niti kluba naroda vlastitog oca. Što sve govori o njegovoj legitimnosti. A i o ljubavi i prema svom narodu i svojoj zemlji.
Upravo tako jak Dodik, na čelu države, prijetnja je samom sebi. Njegov legitimitet je prejak da bi velike sile dopustile njegovo imenovanje. On bi mogao BIH gurnuti naprijed, dati joj realan tok. U konačnici to znači kraj njihovih apanaža u BIH. Što se naravno ne smije dogoditi. I u tom zaključku leži pitanje Dodikove kandidature.
On nema problem s izborom za predsjednika. On , da bi postao predsjednik, mora pobjediti najopasnijeg neprijatelja u BIH. Stotine međunarodnih sinekura i apanaža, uljuljkanih u sarajevsku dokolicu, koje ne žele iz BIH a svoje vlade već dva desetljeća dezinformiraju o tome tko je tko u BIH. Oni će učiniti sve da ga zaustave i prije formalne kandidature.
wpDiscuz