Posjeta Vučića pokazala je, u konačnici, kako Srbija ipak mora otvoriti kad-tad bolna pitanja o kojima se ne bi izjasnila. Šteta je što Vučić uvijek propušta priliku pružanja ruke Hrvatskoj, već za razlog srbijanske agresije uvijek izjednačava patnje, što se moglo iščitati i iz jučerašnjeg govora pred novinarima, izjavio je Pepić za Dnevnik.ba.
Ne vjerujem da će Hrvatska u Vučiću imati ono što je Francuska imala u Konrad Adenaueru, rekao je voditelj stručnog tima Instituta za društvena i politička pitanja (IDPI) iz Mostara Ivan Pepić.
U razgovoru za Dnevnik.ba Pepić je analizirao posjetu srbijanskog predsjednika Zagrebu kazavši kako se Vučićeva posjeta Hrvatskoj mora se analizirati iz nekoliko kutaka, na što često hrvatska ali i srpska javnost nije naviknuta. Prije svega, naglasio je, vrijedi istaknuti da se Hrvatska pokazala uglavnom zrelom demokracijom iz nekoliko razloga.
„Prvo, organizirani prosvjedi i jasno artikulirana stajališta kad su u pitanju ‘osjetljivi’ gosti nisu neobična stvar u demokracijama. U tom smislu, stav predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o tome da politike ne smiju krojiti ‘marginalne skupine’ apsolutno je nepotreban, a za njen rejting i štetan, jer prosvjed protiv Vučića ne znači ništa drugo nego izražavanje neslaganja s dosadašnjom neefikasnom hrvatskom politikom i neiskrenošću srbijanskog vrha u odnosu prema važnim pitanjima, poput sudbine skoro 2000 nestalih u Domovinskom ratu. Ne zaboravimo da se u toj ‘marginalnoj skupini’ pronašao i Josip Đakić, predsjednik odbora za ratne veterane u Hrvatskom saboru“, rekao je Pepić.
Bez tih prosvjeda, dodao je, koje su organizirale iste skupine koje neprestano tragaju za odgovorima, takva delikatna pitanja teško da bi našla mjesto na službenim agendama i Vlade i predsjednice, osobito zbog njihovog zanemarivanja za vrijeme hrvatskog europskog puta odnosno iznuđenih „dobrosusjedskih odnosa“ sa zemljama Zapadnog Balkana.
„Drugi razlog zrelosti hrvatske demokracije leži u konačnom zahtjevu za potpunom istinom i zatvaranjem poglavlja o Domovinskom ratu, što je najbolje artikulirao premijer Andrej Plenković. Hrvatska više nije u pretpristupnim pregovorima, pa je jasno da i njena vanjska politika ne mora više biti pasivna prema pitanjima iz prošlosti“, pojašnjava Pepić.
Nije prvi put, veli, da Plenković govori o posljedicama Miloševićeve agresije na Hrvatsku, o kojoj neprestano govori i u službenim međunarodnim posjetima.
„Prisjetimo se njegove posjete Berlinu, kad je na konferenciji poslije sastanka s Angelom Merkel u prosincu 2016. rješavanje posljedica Miloševićeve agresije pokušao integrirati u europski put Srbije, čime kancelarka nije bila oduševljena. S druge strane, očito Grabar Kitarović nije spremna pratiti Plenkovićev korak u tom smjeru, ali sigurno je da oboje imaju ambiciju ta pitanja riješiti, ali još bez konačnih pozitivnih rezultata za Hrvatsku“, ocijenio je voditelj stručnog tima IDPI-a.
Međutim, dodaje, to znači da se otvorila ponovo dimenzija kohabitacije Vlade i predsjednice kad je u pitanju hrvatska vanjska politika. Neusklađenost u iskazivanju stavova nije novina, ali je sigurno da ona nije najbolje rješenje za efikasnu vanjsku politiku.
„Vrijeme je, konačno, za reviziju onog što je ustavni pravnik Smiljko Sokol nazvao ‘četvrtpredsjednički sustav’. Posjeta Vučića pokazala je, u konačnici, kako Srbija ipak mora otvoriti kad-tad bolna pitanja o kojima se ne bi izjasnila. Šteta je što Vučić uvijek propušta priliku pružanja ruke Hrvatskoj, već za razlog srbijanske agresije uvijek izjednačava patnje, što se moglo iščitati i iz jučerašnjeg govora pred novinarima“, izjavio je Pepić.
Istaknuo je i kako ne vjeruje da će Hrvatska u Vučiću imati ono što je Francuska imala u Konrad Adenaueru, što je i sam dokazao rekavši da se neće poniziti i zanijekavši da je u svojim ratnim govorima 1995. godine govorio o Velikoj Srbiji.
„Usto, postoje bojazni da su pitanja srbijanskih novinara ‘naručena’ kako bi se od bivšeg agresora Vučić pretvorio u žrtvu. Međutim, pritisak na Srbiju je prevelik da bi se još nekoliko desetljeća šutjelo o pitanjima iz prošlosti. Kao što smo čuli, gospodarski odnosi između Srbije i Hrvatske se kroz mehanizme slobodnog tržišta samostalno regulira nabolje, i sigurno da djelomično doprinose razvoju dobrih odnosa. U slučaju srpsko-hrvatskih odnosa, međutim, konačna budućnost dviju nacija ovisi o rješavanju pitanja iz prošlosti“, rekao je Pepić za Dnevnik.ba.
J. Gudelj / Dnevnik.ba
wpDiscuz