Takozvana ostavka Žaljka Komšića na sve dužnosti u Socijaldemokratskoj partiji (SDP) BiH mogla bi se ocijeniti u stilu narodne izreke – veliki promet a mala zarada. Prvobitno najaviti ostavku kao što je to učinio Komšić, a samo dan kasnije pomoriti se se odlukom Predsjedništva SDP-a BiH kojom se ta ostavka ne prihvaća paradoks je koji dovodi u pitanje elementarnu političku ozbiljnost aktera ovog igrokaza.
Piše: Pejo Gašparević, Dnevnik.ba
Komšić je takvom vratolomijom, odnosno političkim performansom „hoću-neću“ izrazio svoju sličnost sa (ne)odlučnošću Alije Izetbegovića koji je znao priznati kako do podne radi jedno a poslije podne drugo. Samo su naivni i neupućeni u čaršijski mentalitet mogli povjerovati u Komšićevu najavu podnošenja ostavki na sve dužnosti unutar SDP-a. Čaršija ne potiče marljivost, temeljitost niti vjerodostojnost, nego javnim „predstavama“ stvara nestvarnu sliku zbivanja i umanjuje mogućnosti samozatajnog napredovanja pojedinaca i društvene zajednice. Čaršija je tvornica za proizvodnju nedorečenosti. Nobelovac Ivo Andrić, koji je toliko bio privržen Bosni i Hercegovini, svoja je spisateljska dostignuća kreirao uglavnom izvan BiH, objasnivši to jednom prilikom riječima kako ne može raditi u čaršiji.
Željko Komšić je politički proizvod Zlatka Lagumdžije. Svoj politički uzlet za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, u koje je izabran većinom bošnjačkim glasovima, Komšić duguje Lagumdžiji. Takav scenarij „prodriblavanja“ Hrvata osmišljen je u Lagumdžijinoj političkoj radionici i pozadinski je dizajniran u Bošnjačkom institutu kojega je Lagumdžija jedan od čelnika. Komšić prije šest godina, kada ga se po prvi put predlagalao za člana Predsjedništva BiH, nije bi intelektualno formatiran za kreiranje takvih strategija, ali je upravo zbog limita intelektualnosti bio pogodan za nositelja provedbi takvih zamisli. Komšića su SDP-u skloni mediji veličali podupirući tako lažnu sliku o SDP-u kao tobože stvarno multietničkoj stranci, jer eto ta je stranka proizvela Hrvata Komšića za člana Predsjedništva BiH. No, Komšić kolikogod po rođenju bio Hrvat, istodobno je bio politički Bošnjak. Takvu ocjenu potkrijepljuje činjenica da u proteklih gotovo šest godina, koliko sjedi u Predsjedništvu BiH, nije pokrenuo niti jednu ozbiljniju političku akciju kojom bi makar skrenuo pozornost na neravnopravnost Hrvata u BiH. On se nikada nije sastao sa političkim predstavnicima Hrvata u BiH da bi s njima razmotrio položaj naroda kojem po rođenju pripada, a to mu je nedavno spočitnula i ministrica vanjskih poslova RH Vesna Pusić. I sada, kada je prvobitno najavljivao svoju ostavku na sve stranačke dužnosti, a i u pojašnjenjima nakon odustajanja od takve nakane, niti jednom riječju Komšić ne spominje poziciju Hrvata u BiH.
Komšić sada priznaje da je nezadovoljan stanjem u SDP-u. No, upravo u takav SDP Komšić godinama ugrađivao sebe i doprinosio je profilaciji baš takvog SDP-a koji mu sada ne paše. „Kriv sam što sam prešutio mnoge stvari i koje sam trebao reći“, pokajnički sada govori Komšić. Narodna izreka kaže – tko prizna, pola mu se prašta. I Komšić, nakon priznavanja vlastite krivnje, zaslužuje da mu se oprosti ta polovica. No, preostaje druga polovica s kojom se Komšiću preostaje Hrvat. On najavljuje svoju borbu za „principe socijaldemokracije“ te će se stoga , kako ističe, kandidirati i za predsjednika SDP-a BiH. Ta Komšićeva ambicija je znakovita i pobuđuje radoznalost. Jer, „principi demokracije“ ne idu ruku pod ruku sa portretom komunističkog diktatora Josipa Broza Tita kojeg Komšić drži u svojem uredu u Predsjedništvu BiH. „Principi socijaldemokracije“ zahtijevaju priznavanje i osudu partizansko-komunističkih zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata, a Komšić je o tomu do sada šutio kao zaliven. „Principi socijaldemokracije“ nisu navika posjećivati uglavnom ona područja u BiH gdje su većinski nastanjeni Bošnjaci, kao što je to Komšić prakticirao.
Zapravo, gledajući iz sadašnjeg trenutka posve je upitno koliko Komšić stvarno disciplinira svojeg stranačkog šefa Lagumdžiju. Jednako je tako nepoznanica u kojoj mjeri Komšić može u SDP BiH unijeti stvarno nove, a ne fingirajuće vibracije.
Golemo je i pitanje – je li netko iz međunarodnih struktura moći eventualno odaslao diskretni signal Komšiću za robusniji angažman unutar SDP-a BiH? Zapravo, je li „nevidljiva ruka“ odlučila promijeniti pravac gibanja SDP-a BiH?
Političari su nerijetko kao voda – poprimaju oblik posude u koju ih se ulijeva. Ne zaboravimo – u BiH osim domaćeg imamo i međunarodno političko-diplomatske suđe.
wpDiscuz