Slijedom nove kolekcije eseja ‘Free Women, Free Men’ razgovarali smo s akademičarkom i pro-sex feministicom Camilleom Pagliom, neokrunjenom kraljicom polemike i kontroverzi te, nažalost, samo jednom od deset žena koje je ugledni Foreign Policy smjestio na visoko 20. mjesto 100 najistaknutijih svjetskih intelektualaca. U jeku problema na američkim kampusima razgovarali smo o pasivnosti američke ljevice, konzekvencama političke korektnosti i kako se feminizam transformirao u kičastu razonodu srednje klase.
‘Free Women, Free Men’ ustvari je siže koji obuhvaća dobar dio vaših refleksija o spolu, rodu i, povrh svega, feminizmu. Vaše se razilaženje s dominantnom strujom feminizma dogodilo već na početku vaše karijere, rekli ste da vam je još 70-ih Rita Mae Brown (američka književnica, aktivistica i feministica, op. a.) rekla da je razlika između vas i nje ta da je vaša želja spasiti sveučilišta, a njena spaliti ih. Dakle, rano ste se definirali kao disidentno krilo feminizma. Što obuhvaća tu definiciju?
– Mislim da je glavni razlog onaj tehničke prirode mojih sukoba i konflikta s feminizmom taj što sam ja feminizmu postala privržena mnogo prije rođenja feminizma drugog vala. Dakle, za rođenje drugog vala feminizma uzimamo 1966. godinu, kada je Betty Friedan osnovala National Organization for Women koja je, doduše, s ozbiljnim radom krenula tek 1977. godine. Ja sam bila ‘obilježena’ već ranih 60-ih godina, direktno sam se suprotstavila opresivnim konvencijama koje su limitirale žene tijekom 50-ih, koje su ih tjerale da budu girly, da budu ženstvene, nismo bile u mogućnosti nositi hlače, cipelice u kojima smo hodale bile su užasne, ja sam se u tom periodu osjećala kao da sam u tamnici, fizički i spiritualno. No onda sam 1961., u to sam vrijeme imala 14 godina, u jednom magazinu nabasala na tekst u kojem je novinar opisivao okolnosti nestanka Amelije Earhart…
Bili ste opsjednuti Amelijom Earhart…
– Opsjednuta! Tri sam se pune godine opsesivno angažirala na istraživačkom projektu, što me obvezalo da prikupim sve moguće detalje o Ameliji Earhart. Napokon sam 1963. poslala protestno pismo magazinu Newsweek, koje je Newsweek i objavio, na naslovnici je stajao golemi portret Amelije Earhart uz moje priloženo pismo. Bila sam ogorčena, napisala sam da je godina na izmaku upravo dala prvu ženu u svemiru, rusku kozmonautkinju Valentinu Tereškovu koja se u svemir vinula na 35. obljetnicu nestanka Amelije Earhart, a da američka vlada i NASA još uvijek ženama brane sudjelovanje u američkom svemirskom programu, napisala sam da je sasvim očigledno da rat za jednake mogućnosti koji je neustrašivo povela Amelija Earhart američke žene tek trebaju dobiti! Imala sam 16. godina.
Identitetske politike, u to vrijeme, nisu aktualne u američkom društvu, nisu zastupljene na američkim sveučilištima, njihova primjena nije institucionalizirana. U kojim je okolnostima došlo do ekspanzije pokreta?
– Dakle, te su se politike danas pokazale kao katastrofa, no u ono vrijeme, one su bile nužne. Da i hoću ne mogu preuveličati kada govorim o kulturnoj hegemoniji koja se, naročito tijekom 50-ih, represivno i histerično propagirala unutar američkog društva. Ja sam Italoamerikanka, portret Italoamerikanca u javnom imidžu mogao je eventualno biti dvojak – ili se radilo o debelom pizza chefu ili, u slučaju žene, golemoj, glasnoj, sisatoj majčinskoj figuri. Kada sam dobila svoj prvi posao na sveučilištu, na koledžu Bennington u Vermontu, identitetske politike već su bile debelo institucionalizirane i otprilike tada počinje tiranija čiji smo svjedoci i danas!
Ta je tiranija u pravilu bila administrirana od sveučilišnih aparatčika koji nisu raspolagali nikakvim iskustvom predavača, ti su ljudi gotovo preko noći stvorili imaginarne programe poput ženskih studija, afroameričkih studija, ti programi nisu bili u ničijem interesu, radilo se o nakaradnom marketinškom potezu sveučilišne administracije koja je najednom, kada se našla pod lupom medija koji su govorili ‘Gledajte, koliko malo žena vam drži kolegije!’ i ‘Gdje su vam crnci?’, posegnula za kozmetičkim trikom na koji je nasjela velika većina tzv. progresivnih krugova.
Namjerno vas pitam o identitetskim politikama zbog posljednjeg slučaja s Pitzer Collegea…
– Što se dogodilo na Pitzer Collegeu?
Dakle, studenti su zaprimili e-mail od sveučilišne administracije u kojem se od bijelih studentica traži da prestanu nositi velike kolutaste naušnice jer time pridonose kulturalnoj aproprijaciji, citiram ‘crnih i smeđih’ tijela. National Review je objavio čitav e-mail.
– (Smijeh) Vidiš o čemu pričam?!
Kako gledate na tu histeriju oko političke korektnosti, novih jezičnih kodova? Mislim, ‘crna i smeđa tijela’, je li dijalekt došao do točke gdje je u poziciji da neku etničku grupu iznova dehumanizira, ali s različite idejne osnove?
– Ovo čemu danas svjedočimo, naročito po pitanjima jezika, ta nova vulgarnost, artificijelan jedan diskurs koji je u cijelosti ispolitiziran, teorijski i praktično potpuno promašen… to je horor! Svjedoci smo nove mračne epohe, naš je razum u potpunosti ukroćen, nema dopuštenja da se kreće po vlastitom nahođenju, da kritizira slobodno.
Nadolazeći naraštaj proizvod je katastrofalnog javnog obrazovanja u kojem se više ne podučava ni svjetska historija niti geografija, javno je obrazovanje, recimo, u SAD-u kolabiralo, ono je isključivo podređeno indoktrinaciji liberalnog svjetonazora, jedino čemu je ta nakaradna mašinerija podučila te mlade ljude su ovakva, politički korektna govna. Ja sam liberal, no prezirem, apsolutno se odričem ove vrste ispolitizirane edukacije!
Što je s ljevicom? Zar nije ljevica bila opsjednuta standardizacijom obrazovanja?
– Američka ljevica nije imala ništa za reći! Apsolutno ništa! Koledžima se upravlja kao da je u pitanju biznis, studentima se obraća kao mušterijama, stopa školarina se napumpala do opscenih razmjera, studenti su robovi vlastitih kredita, to je skandal! Prosvjetni radnici nemaju nikakvu moć u ovoj zemlji, a ljevica šuti kao zalivena! Svi ti ljevičari na papiru, s Berkeleyja i Harvarda i Stanforda, laprdaju o Foucaultu, o nadzornom aparatu, nije ih bilo za čuti kada su ovi preuzeli sveučilište! Obični miševi!
Sloboda mišljenja, širina shvaćanja, ti su pojmovi mrtvi na američkim kampusima. Podržati retoriku koja će zaobići politički korektan dijalekt znači suočiti se s ozbiljnim tužbama! Došlo je do transformacije koledža u toj mjeri da se radi o najobičnijim kolonijama američke vlasti i establišmenta kojem odgovara takva fašistička forma misli.
Govoreći o ljevici, zabavila me vaša distinkcija između žena iz radničke klase koje znaju kako reći ‘ne!’, koje, dakle, instinktivno prigrle sukob, na dobacivanja ili flert odgovaraju britko i refleksno i bijelih buržujskih studentica koje na kampusu dresiraju povisiti glas.
– (Smijeh) Da! To je točno! Previše je feminističke retorike predicirano kako bi se očuvao buržujski lifestyle koje te djevojke u pravilu njeguju… s tim svojim sitnim, delikatnim glasićima, iskrsnule iz buržujskih stanova, interpretiraju svijet kao kulu od bjelokosti u kojoj se namještaju kao kraljice, sve u svijetu valja biti adaptirano na način da ne ugrozi senzitivnost tih buržujskih djevojaka. Te buržujske djevojčice pohađaju satove joge, upoznaju kulture, one džogiraju sa slušalicama u ušima, slušaju glazbu, grudi im pritom nekontrolirano skakuću, a ako im se netko usudi nešto dobaciti, nastupa zgražanje: ‘Ohhhh, kako mi možeš tako nešto kazati!’
U međuvremenu, djevojke koje viđam na ulicama Philadelphije koje ne udovoljavaju tom buržujskom patternu, žene iz radničke klase koje su grlate, posjeduju snažne glasove, nastupaju asertivno, svakog ih dana gledam na ulicama, one znaju kako se žena brine o sebi! U slučaju da im netko uputi komentar na ulici, one odmah uzvraćaju, ako je i koketni komentar u pitanju, one se s time nose ravnopravno, flertajući istom mjerom, zviždeći za muškarcem ili ga ipak ravnodušno otkantavajući. Nevjerojatna je naivnost tih buržujskih djevojaka što dolaze iz više srednje klase, očekuju da se promijeni karakter svijeta, to nije u stanju pojmiti opasnost i rizike koji dolaze sa životom. Te su žene razvedene od svog tijela!
Inače, nedavno sam objavio tekst koji je uspio u namjeri da deranžira mnoge feministice, ali i ostale nježne aktere s nezavisne medijske scene u Hrvatskoj. Između ostalog, napisao sam da je ‘feminizam danas ustvari fashion statement koji je u svojoj najradikalnijoj varijanti prigrlio distopijske elemente političke korektnosti’. Istog sam se časa našao pod paljbom njihovih portala i platformi, uputile su i otvoreno pismo uredniku novina s kojima surađujem, tražile da me se otpusti kao suradnika, zabrani rad, identificirale me kao fašista itd. Stoga se logično nameće pitanje, je li feminizam danas neka vrsta zanimacije za mlade žene iz srednje klase u potrazi za identitetom?
– (Smijeh) Apsolutno! Vjerujem da je feminizam pregažen i zaražen vrlo limitiranim buržujskim umovima koji iskreno vjeruju da se čitav svijet i čitavo ljudsko postojanje može svesti na one buržujske formule koje su trebale biti odbačene još krajem 50-ih. Te žene, te buržujske feministice mašu ljevičarskim zastavama, kite se ljevičarskim znamenjem, no one ne razumiju zaista tu materiju, one nemaju potencijala kritizirati vlastite privilegije u ovom društvu ili nanovo razmotriti svoja anakronična vjerovanja. Mi smo, mi, žene 60-ih, mi smo vidjele autentičnu ljevicu koja je, čak i onda kada je dolazila iz srednjih klasa, afirmirala stil radničke klase. Ja zauzimam poziciju žena iz radničke klase koje nemaju taj buržujski mehanizam zaštite, kojima valja izaći na ulice, apsorbirati dinamiku ovog života!
Ja sam svoj feminizam nazvala amazonskim feminizmom i transvestitskim feminizmom jer su transvestiti izlazili na ulice, odjeveni kako bi već bili odjeveni, bili su primorani stati u obranu svog stila, izuli bi štikle na ulici i koristili ih kao oružje… Ja ljudski život vidim kao zadano kraljevstvo rizika i opasnosti i psihoza, ta je zadanost promaknula feminističkom svjetonazoru, te su žene i muškarci zaboravili čitati, nisu pročitali ni Dostojevskog ni Kafku ni Zolu, njihovi su duhovni horizonti skučeni, njihova je predstava o ovom životu utopistička!
Razumijevanje tjelesnosti u tih žena, razumijevanje seksualnog impulsa, to tankoumno shvaćanje da razlika između spolova ne postoji, da su hormonski bazeni jednaki, ono o čemu raspravljam, između ostalog i u svojoj knjizi ‘Sexual Personae’…
Mislite da je potpuno humani erotizam nemoguć?
– Naravno. Ono što govorim, a tiče se naivnosti današnjeg feminizma, odnosi se na činjenicu da feministkinje o seksu razgovaraju u političkim okvirima, svode ga na pitanje društvenih konvencija, one ne žele razumjeti da seks ishodište nalazi u tijelu, da je ono jedna nemilosrdna nužda, da takva sile prirode ne poštuje ljudski identitet, da je svaka privlačnost, svaki orgazam definiran psihičkim sjenama.
Strašno mi se dopada jedna vaša rečenica ‘Sexual Personae’. Možda jer me podsjeća na Tournierovo tumačenje ženskih ciklusa u srednjem vijeku, možda već znate na što mislim?
– (Smijeh) Da čujem!
U smislu da je mitološko izjednačavanje žene i prirode ispravno. Kažete da su muško vezivanje i patrijarhat bili utočišta pred užasnim osjećajem ženske moći, njezine nepristupačnosti, njezina arhetipskog sjedinjenja s prirodom. I onda slijedi, ‘Biolozi govore o čovjekovu reptilskom mozgu, najstarijem dijelu našega živčanog sustava, preživjelom ubojici arhajske ere. Tvrdim da žena prije mjesečnice, obuzeta bijesom i zajedljivošću, čuje signale iz reptilskog mozga’.
– Nesumnjivo, povijesna antipatija prema ženama ima svoje, vrlo opravdane razloge. Gađenje je racionalna reakcija razuma na čudovišne dimenzije prirode. Feministička je retorika samodopadljiva i jer odbija prihvatiti do kojeg stupnja žena zaista gubi kontrolu nad svojim tijelom za vrijeme ciklusa. Jednom mjesečno ona gubi svoju volju i predaje je ktonskoj prirodi.
Držite da je ženski identitet unutar prirodnog poretka zadan, dok muškarcu slijedi da se unutar tog poretka pronađe.
– Točno. Između ostalog, to i jest suština mojeg objašnjenja zašto u povijesti umjetnosti nema velikih ženskih umjetnica. Standardna feministička interpretacija kaže da je razlog muška represija. Ta je analiza vrlo naivna i simplistička i zadovoljava publiku koja nije studirala i proučavala povijest umjetnosti.
‘Nema ženskog Mozarta ili Michelangela iz istih razloga zbog kojeg nema ženskog Jacka Trbosjeka’?
– Apsolutno. Tvrdim da je ozbiljan kriminal, poput seksualnih prijestupa, ustvari devijacija muškog genija, serijski ubojica Jack Trbosjek zrcali sliku Mozarta, klasičnog kompozitora. Kada su se, početkom 70-ih godina, pojavile ženske studije, teorija je bila da su povijest umjetnosti pisali muškarci i da će se opsežnom istragom, prije ili poslije, nabasati i na ženskog Michelangela. Te su žene očajno tražile jedan takav slučaj, 40 godina poslije o tome se više ne govori, u čitavoj historiji naprosto takvog primjera nije bilo! Umjesto toga, kada sam napisala ‘Sexual Personae’, jedna je od tih feministica, ranih 90-ih, objavila osvrt na moju knjigu, preneražena, ustvrdila je da sam previše pozornosti posvetila Michelangelu umjesto da sam pisala o istinski važnim umjetnicima poput Sofonisbe Anguissole.
U povijesti umjetnosti, nijedna žena nije značajno utjecala na stilske tokove ili uopće imala ikakvog utjecaja. Uzmimo Emily Brontë, Emily Brontë je u ‘Orkanskim visovima’, zaista nanovo osmislila pojam novele, afirmirala modernističku narativnu strategiju, no nije imala apsolutno nikakvog utjecaja, ‘Visove’ je objavila pod muškim pseudonimom tako da nema ni govora o patrijarhalnoj represiji. Emily Dickinson također, reinventirala poeziju i čitav ritam, nikakav utjecaj. Čitava povijest umjetnosti, žao mi je što to moram reći, jest i ostat će napisana u kapitalnim stilističkim promjenama koje je kreirao muškarac.
S obzirom na imigracijske valove koji su zahvatili Europu, kako će sekularni zapadnjački feminizam objasniti milijunima tradicionalnih muslimana ženska rodna i politička prava? U Hrvatskoj su, recimo, aktivni portali koji predano češljaju taj patrijarhalni dekor na javnoj sceni, imamo marljivi primjer portala koji je čak isporučio diskurzivnu analizu silovanja Sanse Stark u ‘Igri prijestolja’. Nijedan se od tih portala nije usudio oglasiti po pitanju najvećega seksualnog napada na žene koji pamti moderna Europa. Tisuću i dvjesto žena prijavilo je silovanje tijekom silvestarske noći, u šest njemačkih gradova. Po zaključcima njemačke policije radilo se o otprilike dvije tisuće muslimana sjevernoafričkog i bliskoistočnog porijekla koji su djelovali u grupama. Kako će izgledati konačan susret zapadnog feminizma i islama?
– Susret će biti spektakularan i predstoji nam neizbježni kulturalni okršaj. To je problem koji zapadnjački feminizam nastoji ignorirati jer naprosto ne zna kakvu poziciju zauzeti. Mislim da im slijedi ozbiljna redukcija na nivou praktične analize ženskih potreba u smislu konstituiranja ženskih prava u nezapadnjačkim kulturama. Govorila sam, tijekom čitave svoje karijere, da se zapadnjački feminizam ne da samo tako uvesti u druge kulture, kako si spomenuo on je krajnje sekularan, većina se svjetske populacije identificira s izvjesnim religijskim tradicijama.
U tom smislu u tim kulturama zapadnjačkom feminizmu prijeti poistovjećivanje sa zapadnjačkim imperijalizmom. Od samoga sam početka na javnoj sceni isticala da bi se u reformi edukacije debela pozornost valjala usmjeriti na studije komparativne religije, govorim to čitav život! Ja sam ateist, no vjerujem da veliki religijski sistemi djeluju stimulativno na koncept ljudske imaginacije, pružaju čovjeku jednu kozmičku širinu života, daju mu svrhu, filozofsko zaleđe, no to je materija koju današnji univerziteti snishodljivo odbacuju!
Zašto? Je li poststrukturalizam ishodište tog problema?
– Što drugo?! Foucault recimo, taj čovjek nije znao ništa, Foucault nije bio polimat, Foucault je derivativan autor, krajnje impotentan. Naša su sveučilišta impregnirana Foucaultom. Ljudi koji se daju impresionirati Foucaultom ne znaju ništa o epistemologiji ili kontinentalnoj filozofiji, sociologiji, taj je čovjek krao od svih, od Durkheima, Webera, ovdje u SAD-u od Ervinga Goffmana. ‘The Presentation of Self in Everyday Life’ od Goffmana njegov je nepresušni bazen inspiracije i onda, kada čitam Foucaulta, mislim se, kakve su ovo gluposti…
Foucaultove teorije funkcioniraju, ako uopće funkcioniraju, eventualno u periodu od prosvjetiteljstva naovamo, to je jedina epoha u kojoj neke od tih crtica mogu držati vodu. Njegove su teorije beznačajne za renesansu, za srednji vijek ili antiku, Foucault nije znao ništa o antici, tek je u suton karijere objavio nekakvu studiju o klasičnoj kulturi, to je patetično! Njegovi radovi obiluju greškama, faktografskim propustima, ljudi koji gravitiraju Foucaultu naprosto žele jedan lakorazumljivi savjet, jednu djetinjastu teoriju koja će im objasniti kako funkcionira dinamika svijeta i života!
Foucault je tako passé, njegov je svijet tako passé, to je svijet Samuela Becketta koji čeka svojeg Godota, to je Foucaultova najveća literarna inspiracija, sam je to priznao! To je svijet Susan Sontag, Susan Sontag koja je 90-ih otišla u Sarajevo i ekranizirala ‘Čekajući Godota’ među tamošnjim ruševinama! To je patetično! Svjetonazor tih ljudi, to nije ono što se dogodilo kulturi, prošlo je 60 godina od svijeta kojeg Foucault opisuje, postratna je Francuska bila deprimirana, nije ni čudo što se okrenula Foucaulta, fašistička je čizma gazila njihovu kulturu! Svatko tko citira Foucaulta je, što se mene tiče, potpuni ignorant, trenutak čim uočim jedan takav citat znam da imam posla sa slabom karikom, s kržljavim umom.
Jeste li vidjeli što se dogodilo s Jordanom Petersonom? Jeste li upoznati sa slučajem?
– Tek odnedavno! Nisam bila svjesna slučaja sve do predstavljanja moje nove knjige, čini mi se ovog proljeća u Brooklynu, kada me jedan čovjek iz publike pitao što mislim o njegovu slučaju i problemima s kojima se suočio na koledžu. Rekla sam: ‘Čekajte, profesor Peterson je pod sankcijama na matičnom sveučilištu jer je odbio koristiti alternativne, politički korektne zamjenice za studente koji se ne identificiraju sa zamjenicama u engleskom jeziku?’ (Smijeh). Počela sam urlati: ‘Dajte više moći tom čovjeku!’.
Bila sam iscrpljena, odgovarala sam na pitanja čitav dan, rekla sam: ‘Engleski jezik pripada svima nama, engleski jezik je stvoren od velikih poeta i pisaca, stvoren je od Chauncera i Shakespearea i Yatesa i Joycea, nijedna vlada neće odlučiti kako ćemo koristiti zamjenice koje su nam dane! Jezik je fluidan, on se misjenja fluidno!’ Od tada sam u kontaktu s Jordanom i zaista, izgleda da Jordan i ja imamo mnogo paralela, gravitirali smo istoj literaturi, oboje imamo snažne interese u psihoanalizi, antropologiji, komparativnoj religiji, čitali smo iste autore…
Smijem pogađati, Erich Neumann, ‘The Origins and History of Consciousness’?
– Da! Kako si znao?!
Volim Ericha Neumanna.
– Oh, moj Bože! Ispada da smo oboje fanovi Ericha Neumanna. Jesi znao da sam napisala čitav esej o Erichu Neumannu, taj će esej završiti u mojoj sljedećoj knjizi, zapravo ako ga hoćeš pročitati, mogu ti ga poslati, zove se ‘Erich Neumann: Theorist of the Great Mother’. To je ustvari predavanje koje sam napisala za njemački departman na NYU, prije nekakvih desetak godina. Napisala sam da je čitava psihološka kompleksnost kojom nam je valjalo pristupiti spolovima, u cijelosti eliminirana iz feminističke teorije u ranim 70-ima. Freud je eliminiran, zatim je Jung eliminiran.
To i jest razlog zašto, na primjer, kada pokušavaš ostvariti dijalog s feministicama danas, stekneš osjećaj da imaš posla s naročito glupim ljudima, ti ljudi nemaju nikakav osjećaj za biologiju, nikakav osjećaj za psihologiju, tim ljudima preostaje tek retorika, politički korektna retorika u čijoj su rotaciji zaključili da se nalaze na braniku civilizacijskog progresa, e pa žao mi je, potpuno ste glupi! Glupi ste, lišeni mašte i neinformirani!
wpDiscuz