ČUJ TURCI PA SILOVALI??? Katolkinje su se tetovirale da ih Turci ne bi …

Križeve i katoličke simbole djevojčicama su tetovirali već od treće godine. Najveću važnost ovaj oblik označavanja imao je za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine između 1463. i 1878. godine. Tako su ih željeli zauvijek obilježiti. I djevojke zaštititi kako Turci ne bi koristili pravo prve bračne noći. A danas su starohrvatske tetovaže samo još jedan oblik izražavanja pripadnosti. I mnoge nisu tetovirane u izvornom obliku, već su fuzija suvremenih motiva i tradicionalnih simbola.

Većinom skrivene tetovaže 

Još je jedna velika razlika između tadašnjih i današnjih tetovaža – oruđe kojim se oblici ispisuju. – Princip je isti – crteži nastaju unošenjem boje u kožu uz pomoć igala. No boje su nekada bile na bazi čađe, a igle su bile rađene od kosti, bronce, željeza… u principu od onog materijala koji im je bio raspoloživ – kaže Ninoslav Zelenović Zele, vlasnik istoimenog studija za tetoviranje na zagrebačkoj Savskoj cesti.

Tradicionalne tetovaže hrvatskog katoličkog ženskog stanovništva iz Bosne i Hercegovine glavna su inspiracija jednom od regionalno najpoznatijih majstora tetovaže, a zbog činjenice da dobro kotira na međunarodnoj tattoo sceni, k njemu dolaze iz svih dijelova svijeta.

Onih koji se odluče na tzv. starohrvatske tetovaže, kaže Zele, samo je 15 posto od ukupnog broja klijenata. No kad zaljubljenici u tradicionalne tetovaže dođu Zeli, on zna kako dizajnirati točno ono što žele, i to uglavnom bez “šalabahtera”. Kroz godine, naime, naučio je gotovo sve o tzv. bosanskim tetovažama, obišao je čak i mjesta u Bosni i Hercegovini u kojima je razgovarao s tetoviranim ženama, pronašao je čak gospođu u selu Bakaluše pokraj Tuzle koja je i sama bila tetoviračica. Svako je selo, govori Zele, nekad imalo svoju majstoricu specijaliziranu za taj posao.

Svatko je imao svoj recept, no motivi su uvijek bili slični – stilizirane izvedenice križeva i starokršćanskih motiva. Žene su ih tetovirale na najvidljivija mjesta. – Uglavnom na šake, podlakticu, prsa, pa i čelo. To je bio dokaz iznimne religioznosti – dodaje Zelina supruga Ana, koja s njim radi u salonu.

I ona je svoje ruke ukrasila sličnim motivima – zato što joj se takve tetovaže sviđaju. – Danas te kršćanske simbole tetoviraju oni koji su rodbinski vezani uz bosanski kraj ili su jednostavno kolekcionari plemenskih tetovaža – kaže Ana, dok Zele dodaje da su iste motive na sebe stavljali i muškarci. No oni su obilježavali uglavnom nadlaktice. I to iz sasvim praktičnog razloga – da im poslodavci, koji su tad većinom bili Turci, ne bi uočili tetovažu.

Običaj tetoviranja, odnosno sicanja i bocanja, kako su taj čin zvali bosanski katolici, gubi se nakon Drugog svjetskog rata. Komunističke vlasti, naime, sumnjičavo su gledale na tetovirane križeve. Iako su se takve tetovaže izgubile i kao posljedica raseljavanja. “Bosanske tetovaže” nisu se puno promijenile do danas, a gotovo su identične i onima koje datiraju još iz srednjeg vijeka, kada se počeo formirati hrvatski identitet (iako povijest tetovaža seže još u ilirska vremena). – U srednjem vijeku ljudi su se na našem području tetovirali zbog nekoliko razloga– zato što to vole ili su se željeli svidjeti sebi ili odrediti pripadnost i identitet, bilo po pitanju roda, vjere, svoga sela…

Uz kršćanske simbole, tetovirali su i datum nečega što im je bitno odredilo život, primjerice odlazak na hodočašće, smrt ili rođenje bliske osobe… – kaže Zele dodajući da se dizajn do danas nije puno izmijenio. Povijest tetoviranja, doduše, ostala je na usmenoj predaji, s obzirom na to da nije bilo kroničara koji bi je zapisali. No tradicija starohrvatskih tetovaža još živi na koži mladih ljudi, koji, osim što ispisuju simbol križa, vole i motive koje asociraju na tradicionalni vez, a fanovi su i hrvatskih vitezova i kraljeva, kao i grbova, bilo hrvatskih ili gradskih… – Ponekad grbovi stoje uz povijesne ličnosti, odnosno uz njihove romantizirane vizije, ovisno kako ih tko vidi. Najčešće tetoviraju kralja Tomislava u njegovoj prepoznatljivoj pozi – na konju, kakav stoji u obliku kipa na istoimenom trgu u Zagrebu.

Drugi je najomiljeniji knez Domagoj – kaže Zele koji je jednom klijentu na kožu prenio i identičan “odljev” reljefa “Domagojevi strijelci” Ivana Meštrovića. Takvim simbolima, dodaje, sebe obilježavaju samo određene skupine ljudi. Uglavnom su to navijači, domoljubi, branitelji…

– Simbolika je specifična jer nije podložna trendu, već afinitetima pojedinca – kaže Zele. Čest je uzorak i križ s Višeslavove krstionice te pleter koji tetoviraju kao “prsten”, u kombinaciji sa šahovnicom, obično kao njen okvir ili unutar mačeva. Hrvati vole ispisivati i glagoljicu, čija je slova Ninoslav Zelenović toliko puta iscrtavao da ih je naučio čitati. – Jednom je u radnju došao jedan tata koji je htio na glagoljici ispisati ime sina – Stipe. No što sam dulje gledao slova, u glavi mi se slagala slika, kao puzzle. Na kraju smo slova malo izokrenuli tako da izgledaju poput mača, a kad se malo bolje pogleda, onaj tko zna, vidi i ime – kaže Zele, koji je, kako bi popularizirao trend tetoviranja, organizirao i prvu hrvatsku tattoo konvenciju prije tri godine.

U svibnju se u atriju kina Studentskog centra konvencija ove godine održala četvrti put. Iako je samom organizacijom tetoviranje konačno došlo pod “svjetla reflektora”, još se uvijek stav Hrvata po pitanju tetoviranja nije puno promijenio od vremena kad su Zele i njegova supruga Ana počinjali s poslom. – Većini je bitno samo da je tetovaža skrivena. Prije dvadeset godina, kad smo otvorili salon, mislili smo da će se to promijeniti. Vani je sasvim normalno biti poslovan čovjek i imati tetovažu na vidljivom mjestu – svjedoči Zelenović koji je interes za tetovaže razvio već u osnovnoj školi.

Crtao je sam po sebi nalivperom već u petom razredu. Budući da 1989. godine nisu postojali saloni za tetoviranje, u prvi kontakt s tetoviranjem došao je na improviziranim strojevima i s bojom napravljenom po receptu koji su saznali od jednog starog robijaša.

JNA postala je BOJNA 

Zele ne odbija ni desno orijentiranim klijentima tetovirati simbole koje žele, ali zabranjeno mu je isticati te simbole na svojoj web-stranici. Naime, nije zabranjeno njihovo posjedovanje, nošenje i izrada, zabranjeno je samo njihovo isticanje u javnosti. Početkom 1990-ih imao je pak puno posla u mijenjanju učestale tetovaže “JNA”. Neke su tada postale “bojna” ili “ona”. – To je nakon par godina prestalo.

U bivšoj JNA alat je bila šivaća igla koja je bila sastavni dio kompleta svakog vojnika. Ona se omatala koncem da ulazi u kožu koliko je potrebno. Tu je bio i tuš, boja iz kemijske olovke ili improvizirana čađa. Infekcije nisu bile učestale jer su zarazne bolesti bile relativno rijetke – kaže Zele, koji je i sam bio aktivan u dočasničkoj službi u HV-u tijekom Domovinskog rata. Vojna povijest mu je i hobi pa tako dobro zna pozadinu gotovo svakog simbola koji iscrtava. Nije neobično da mu u salon dođu i poznate osobe iako ih on sam, kaže, ne prepoznaje. – Tek kad izađu, čujem da je to poznati nogometaš ili poznata osoba – kaže Zele.

No opće je poznato da rukometaš Ivano Balić na glagoljici ima ispisano ime svog djeteta, a pjevač Mladen Grdović Hajdukov grb na ruci… Senzaciju je izazvao David Diehl, zvijezda američkog nogometa, kad si je dao tetovirati hrvatski grb. Jedan od najboljih u napadačkoj liniji u dresu New York Giantsa hrvatskog je podrijetla, a ponos na svoje korijene razlog je zbog kojeg se odlučio na tu tetovažu.

Davidov pokojni otac njemačkog je podrijetla, a majčina je obitelj iz Hrvatske, korijeni sežu do Krka i Lovreća kraj Imotskog. Diehl je 2008. osvojio Super Bowl i postao prvi Hrvat kojem je to uspjelo, piše Večernji list.