Sedmoro ljudi je u subotu uvečer brutalno ubijeno u terorističkom napadu na London Bridgeu i Borou Marketu.
Još mnogo njih je teško ozlijeđeno. To je treći teroristički napad u Velikoj Britaniji, u isto toliko mjeseci, piše Vice.com.
“Stvari moraju da se promijene”, rekla je premijerka Theresa May, u govoru koji je održala jutro poslje pokolja. May je u tome u pravu. Ali sve što je rekla je samo bilo prežvakavanje starog scenarija: „Iako posljednji napadi nisu povezani s uobičajenim mrežama, povezane su na jedan bitan način. Povezuje ih jedinstvena zla ideologija islamskog ekstremizma koji propovijeda mržnju, sije podjele i promovira sektaštvo”.
„Poraziti ovu ideologiju”, nastavila je, „Je jedan od najvećih izazova našeg vremena”, dodajući da će „Biti poražena samo ako odvratimo umove ljudi od ovog nasilja i učinimo da shvate da su naše vrijednosti – pluralističke britanske vrijednosti – superiorne u odnosu na ono što nude propovjednici i zagovornici mržnje”.
May je u pravu kada kaže da su „pluralističke vrijednosti”, bile one britanske ili ne, superiorne u odnosu na vrijednosti mržnje. Ali fokus skoro čitavog njenog govora je pogrešan. Nije se ekstremizam zaletio u bespomoćne civile na London Bridgeu, niti je napravio pokolj noževima na Borou Marketu: tri osobe su to učinila; ljudi koje nije zaustavila kontraekstremistička poruka, već naoružana policija.
Odnos između ubilačkog nasilja i ideologije nije uvijek tako jednostavan kao što May sugerira. Ideologija daje oblik nepravdi i osobnim krizama, i osigurava scenario za opravdanje nasilja. Tako da njen posljedični značaj ne može da se porekne. Ali nije ideologija ta koja sama po sebi izaziva nasilje. Da bi došlo do smrtonosnog nasilja, moraju da postoje kompetentni operativci koji su spremni i željni da ga čine.
May je također u pravu kada insistira da se treba boriti protiv ideologije ekstremizma: ideologije koje šire mržnju moraju da budu odbačene i raskrinkane. Ali to neće spriječiti napade džihadista, zato što uzroci ovih napada ne mogu da se svedu i pojednostave samo ideologijom.
Do napada terorista prije svega dolazi zbog toga što napadači žele da ubijaju i poginu. Ovo je, kao što Oliver Roy britko objašnjava u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Džihad i smrt, nepogrešiva poruka njihovog djelovanja, i provlači se kroz čitav njihov džihadistički nazor. Ali to što napadači koriste religijsku retoriku za opravdanje svojih napada, i viču „Alahu Akbar” ili „Ovo je za Alaha” u trenutku pokolja, ova prosta činjenica pada u zapećak, i fokus se prebacuje na ulogu islama kao „pokretača” za napade. Ono što se ne spominje je to da želja napadača da ubiju i poginu neminovno prethodi izloženosti džihadističkoj ideologiji.
Objasnimo to na drugačiji način: želja – da se ubije i da se umre – je ono što privlači potencijalne džihadiste ideologiji džihada, a ne obrnuto. Moramo bolje da razumijemo ove želje, ali May i njena vlada pokazuju malo interesiranja da to shvate.
Tijekom proteklih 18 mjeseci, ISIS je izgubio ogromne teritorije, i samo je blijeda sjenka onoga što je nekada bio. Ali ostavio je smrtonosni legat: poziv i punomoćje za nasilje na zapadu. Neki su već regovali na to – i svakako će biti još onih koji će slijediti njihov ubilački primjer. Ali punomoćje je već razglašeno i poznato, ne može biti povučeno ili izbrisano iz kolektivnog sjećanja. I nikakva zalaganja protiv islamskog ekstremizma i za britanske vrijednosti, koje god da su, neće spriječiti potencijalne džihadiste da na sebe preuzmu to punomoćje.
I budimo jasni. Nitko, kao što stručnjak za terorizam Piter Newman stalno ističe, ne biva radikaliziran zato što „nabasa” na ekstremistički sadržaj na internetu i bude mu „ispran mozak”. Naprotiv: ljudi aktivno tragaju za ekstremističkim sadržajem da bi postali radikalizirani, zato što žele da budu radikalizirani, zato što ono što u stvari žele jeste dozvola da daju život za nasilan cilj.
Kao što to Roy kaže: „Džihadisti ne pribjegavaju nasilju nakon što su čitali svete spise… ne postaju radikali zato što su pogrešno razumjeli spise, ili zato što su izmanipulirani. Oni su radikali zato što su izabrali da to budu, zato što je radikalizam jedino što ih privlači”. A prema Royu, suštinski razlog za tu privlačnost je to što im daje način da izraze svoje duboko nezadovoljstvo i samoprezir.
Postoji veoma malo toga što bi bilo koja vlada mogla da učini da raprši iluzije sićušne, marginalne grupe razočaranih mladih muslimana punih samoprezira, u potrazi za svrhom. Međutim, gorući izazov je zaustaviti džihadističke zavjere. To neće biti lako. To zahtijeva više ljudstva, bolje obavještajne podatke, i nešto sreće. To također zahtjeva i izgradnju većeg povjerenja sa zajednicama iz kojih teroristi dolaze. Vratiti fokus na preispitivanje islamskog religioznog konzervatizma neće biti od velike pomoći, piše Vice.com.
wpDiscuz