Šokantni dokumentarac “Shadow world” otkriva pravo lice vojne industrije
Južnoafrička republika (JAR) 1999. godine ima šest milijuna oboljelih od AIDS-a, a vlada tvrdi kako nema novca za antivirusne lijekove. Nelson Mandela upravo se povukao iz javnog života, a njegov nasljednik Thabo Mbeki na čelu vladajuće stranke Afrički nacionalni kongres (ANK) nakon višekratnih posjeta JAR-u britanskog premijera Tonyja Blaira odjednom pronalazi 10 milijardi dolara za oružje koje JAR-u zapravo i nije trebalo. Blairovim lobiranjem britanski proizvođač oružja BAE (British Aerospace) prodaje Mbekijevoj vladi dva i pol puta skuplje avione od potrebnih. Andrew Feinstein, tad i sam član vladajućeg ANK, pokreće istragu i otkriva da je 300 milijuna dolara sjelo na račune najviših političkih uglednika ANK-a, kao i na račun stranke. I dok je 365.000 Južnoafrikanaca umrlo od AIDS-a, u zemlju stižu najnoviji ratni zrakoplovi, helikopteri, podmornice… Bio je to prijelomni trenutak kad je Andrew Feinstein izašao iz politike, preselio se u London te nastavio svoje istraživanje trgovine oružjem i s njome povezane političke korupcije. Svoja otkrića, potkrijepljena stotinama dokumenata i svjedočenja, Feinstein 2011. objavljuje u knjizi “Svijet sjenki”.
Knjiga je zainteresirala i filmaše te belgijski redatelj Johan Grimonprez 2016. snima nagrađivani dokumentarac “Svijet sjenki” u produkciji Dannyja Glovera, glumca poznatog iz serijala “Smrtonosno oružje” i aktivista protiv rata u Iraku. Film je prikazan i u Zagrebu u sklopu 11. Festivala tolerancije-JFF Zagreb. “Oružje je kao hrana, ima svoj vijek trajanja i ne smije se baciti; mora se upotrijebiti”, kaže u filmu ilegalni diler oružjem Riccardo Privitera. Film nam na početku otkriva kako je Prvi svjetski rat otkrio efikasnu formulu da “krv pretvori u zlato” i stvorio, samo u SAD-u, čak 21.000 novih milijunaša, od proizvođača oružja, brodara, mesara i bankara. Nakon toga film nas vraća u 80-e godine prošlog stoljeća i kroz ratove upravljane spregom kapitala, politike i korporacija vodi sve do naših dana. U središtu filmske priče o trgovini oružjem je Saudijska Arabija i njezin dugovječni veleposlanik u SAD-u, princ Bandar bin Sultan, koji je na toj dužnosti bio od 1983. do 2005. Američki predsjednik Ronald Reagan 80-ih godina 20. st. namjeravao je Saudijskoj Arabiji prodati oružje vrijedno milijune dolara, no spriječio ga je Kongres pod utjecajem izraelskog lobija. Tad je Reagan usmjerio Saudijce k svojoj prijateljici i politički srodnoj duši, britanskoj premijerki Margaret Thatcher (1979.-1990.). Utanačen je vojni sporazum Al Yamamah, kojim je od 1985. do 2006. godine Saudijcima prodano britanskog oružja u vrijednosti od 43 milijarde funti, što je uključivalo i 6 milijardi funti provizije. Za tako izdašne narudžbe najveći je britanski proizvođač oružja BAE Saudijce obilato nagrađivao. Nagrade su uključivale novac, ali i seks. Saudijski vojni izaslanici osobno su odabirali eskort dame za razuzdane zabave ekskluzivnog društva uglednih Saudijaca. Kompanija BAE u znak zahvale princu Bandaru darovala je čak i avion. No nagrađeni su i posrednici. Ugledni britanski list Guardian 2004. otkriva da je premijerkin sin Mark Thatcher za “savjetovanje” u tom poslu na ruke dobio 12 milijuna funti. Naravno, Mark je pred kamerama, ne trepnuvši okom, optužbe zanijekao i uz šarmantni osmijeh izjavio da ne samo da nije prodao nijedan kalašnjikov ili MiG, nego nije prodao čak “ni nožić”.
Ipak, Guardian nije odustajao i pratio je tijek novca od britanske Lloyds Bank, švicarske banke preko offshore tvrtke na Britanskim Djevičanskim otocima i potom po cijelom svijetu, otkrivši da je BAE tajno tijekom godina isplatio proviziju saudijskom princu Bandaru u iznosu od jedne milijarde funti. Cijelom se aferom bavilo i britansko pravosuđe.Trgovina oružjem unosan je biznis za velike korporacije koje proizvode oružje te ilegalne dilere oružjem, ali i za korumpirane političare koji potiču ratne sukobe diljem svijeta pod krinkom borbe protiv terorizma i za vladavinu demokracije. Ispod svega krije se samo jedno – profit. Jeremy Scahill, istraživački novinar i autor knjige “Prljavi ratovi”, kaže da su od 50-ih do 70-ih godina Sjedinjene Američke Države i CIA bili umiješani u sve pučeve i ratove u Latinskoj Americi, Africi i drugdje u svijetu. “Ubijali su demokratski izabrane lidere te novcem, vojnom opremom i treninzima podupirali vojne hunte”, kaže Scahill. Kako je funkcionirao taj model, i službeno je razjašnjeno saslušanjem u američkom Kongresu 1987. godine. Iako je administracija predsjednika Ronalda Reagana (1981.-1989.) poricala da je išta znala, upravo je svjedočenje Roberta McFarlanea, bivšeg savjetnika predsjednika za nacionalnu sigurnost (1983.-1985.), bilo ključno. Naime, profit od ilegalne prodaje oružja Iranu vlasti SAD-a su usmjerile u podupiranje kontraša u Nikaragvi i u svrgavanje demokratski izabrane vlasti. McFarlane je priznao da se redovito sastajao i s predstavnicima Saudijske Arabije, kojoj je SAD pružao konzultantske usluge i oružje, za što su Saudijci plaćali dva milijuna dolara mjesečno, a novac je također išao kontrašima. Dick Cheney, koji je u to vrijeme bio američki tajnik za obranu, a kasnije i potpredsjednik SAD-a, zagovarao je upravo takav model vođenja politike nacionalne sigurnosti, dok je istodobno radio i na privatizaciji sustava obrane.
“Mnoge kompanije za proizvodnju oružja aktivno su uključene u lobiranje političara kako bi se povećalo izdvajanje za obranu.Te kompanije podržavaju političare koji zagovaraju rat, a ti isti političari nakon isteka svojeg mandata počinju raditi za kompanije uključene u obranu. Možda najbolji primjer za to je Dick Cheney i kompanija Halliburton. Cheney je bio viši izvršni direktor u Halliburtonu prije nego što je postao zamjenik američkog predsjednika. Kad je SAD napao Irak i Afganistan, a za tu je odluku Cheney bio možda i najodgovorniji, Halliburton je bio oduševljen jer je dobio unosan ugovor za opremanje američke vojske u obje zemlje”, kaže za Express Paul Holden, glavni istraživač za knjigu i film “Svijet sjenki”, koji je gostovao na Festivalu tolerancije”, JFF Zagreb. Chris Hedges, bivši ratni izvjestitelj New York Timesa, kaže da u Washingtonu djeluje 35.000 lobija koji zagovaraju rat. “Zapravo, oni donose zakone”, kaže Hedges. Franklin C. Spiney, bivši vojni analitičar u Pentagonu, tvrdi da je na djelu “politički inženjering; dovoljno je da netko s vrha nazove u Pentagon i kaže: Pokreni mašineriju!”. Diler Riccardo Privitera kaže da je veliki američki proizvođač oružja Lockheed Martin poput hobotnice pustio pipke u sve segmente američke vlade, pa “prema njima mafijaši izgledaju kao neiskusni školarci”. Političari i s njima povezane kompanije za proizvodnju oružja zajednički potpiruju atmosferu straha, s govornica grme o tome kako je ovo opasan svijet, kako teroristi ugrožavaju demokraciju i kako svijet treba obraniti od terorizma, a odmah potom predlažu povećanje budžeta za obranu. U atmosferi straha od terorizma u ožujku 2003. počeo je i rat u Iraku. Predsjednik George W. Bush objavio je da je cilj “osloboditi ljude u Iraku i ukloniti veliku opasnost za cijeli svijet”. Tadašnji direktor CIA-e George Tenet napravio je spektakularnu prezentaciju u kojoj je na temelju obavještajnih podataka otkrio vezu Sadama Huseina i Al-Kaide. “U Iraku su zrakoplovi F-16 i F-18 ispucavali 16 milijuna dolara oružja u sekundi. Naravno, čim su potrošili pošiljku, trebalo ih je opet naoružati”, bez uvijanja objašnjava pravi razlog ratovanja ilegalni trgovac oružjem Riccardo Privitera. Ubrzo nakon početka iračkog rata, Donald Rumsfeld, državni tajnik za obranu, morao je javnosti objasniti je li SAD prodavao Iraku oružje za masovno uništenje i o čemu je razgovarao sa Sadamom Huseinom kad je ranijih godina putovao na sastanke u Bagdad.
Novinar britanskog Independenta Robert Fisk na početka rata svjedočio je na iransko-iračkoj granici kako su iračke trupe koristile kemijsko oružje američkog podrijetla u borbi protiv Irana. Prema Riegleovu izvještaju, “SAD, uključujući i vladine agencije, poslao je barem 70 pošiljaka mikroorganizama iračkoj vladi, koja ih je koristila u biološkom ratu protiv Irana 1980-ih godina”. I Barack Obama prihvatio je način djelovanja svojih prethodnika po kojemu je SAD-u dopušteno da vojno intervenira bilo gdje u svijetu, ako to smatra potrebnim. Obaminu se administraciju optužuje i za mnogo nevinih žrtava napada dronovima. Istodobno, 70 kompanija, među kojima su i Lokheed Martin, Boeing, CSC i druge, bore se za milijardu dolara vrijedno tržište dronovima. Obama je, poput prethodnika, nastavio potpirivati strah od iranskog nuklearnog oružja, jednako kao što to uporno čini i Izrael. I dok Izrael, koji ima oko 400 bojevih glava i razvija tajni nuklearni program, nije potpisao ugovor o kontroli nuklearnog naoružanja, baš kao ni Indija i Pakistan, Iran je taj sporazum potpisao. Povezanost rata i biznisa lako se prati i na svjetskim burzama dionica, neposredno prije američkog napada na Siriju 23. rujna 2014. godine naglo su skočile dionice kompanija proizvođača oružja Lockheed Martina, Northropa, Raytheona i General Dynamic Corporationa. Izraelski ekonomist Shir Hever u filmu tu vezu dokazuje primjerom iz svoje zemlje. “Otprilike svake dvije godine pokrene se neki sukob u pojasu Gaze, a odmah poslije toga počinje sajam na kojem Izrael izlaže svoje novo oružje. Proizvođači oružja vrlo su važni za izraelsku ekonomiju, a oni pak ovise o ratovima. Zato se sajmovi održavaju nakon sukoba u Gazi jer tad izraelski proizvođači oružja mogu potencijalnim kupcima reći da je oružje isprobano na ljudima, što im daje prednost pred drugim proizvođačima. Budući da je SAD najveći opskrbljivač Izraela vojnom opremom, u Gazi se iskušava i američko oružje”, tvrdi Hever. Nezavisni istraživač Paul Holden za Express kaže da rat u Siriji potvrđuje tezu da “vojno-industrijski kompleks dominira globalnim pristupima sigurnosti i obrani” povećavajući opasnost od terorizma u svijetu umjesto da je smanjuje. Holden isti obrazac vidi i u drugim zemljama. Primjerice, u Libiji. Ta je zemlja tijekom Gaddafija kupovala velike količine oružja. Libijski uvoz oružja, osobito iz Europe, još se i pojačao od 2000-ih godina, kad se Libija pomirila sa Zapadom.
“Kad je Gadafi svrgnut, što je uglavnom bila posljedica zapadne intervencije, zapadne zemlje nisu ni pokušale Gadafijeve enormne zalihe oružja osigurati od zloupotrebe. Vlada Velike Britanije priznala je 2016. u parlamentarnoj istrazi da nije učinila ništa da zaustavi krađu Gadafijeva oruža. To je oružje oteto i njime se trguje širom svijeta: pojavljuje se u Siriji, Somaliji i Jemenu, a koristi ga i Al-Kaida te druge terorističke organizacije”, objašnjava za Express Paul Holden. Holden navodi i primjer ISIL-a, koji je proizašao iz rata u Iraku, što je ironično jer se taj rat vodio baš da bi se smanjila opasnost od terora. “ISIL je koristio oružje koje je uvezeno u Irak nakon američke invazije 2003. godine. Kad je vojska SAD-a počela bombardirati ISIL-ove pozicije, zapravo je uništavala upravo ono oružje koje je dala iračkoj vladi. Kad je ISIL prvi put preuzeo teritorije u Iraku i Siriji, pokazalo se da je 30 posto njihova oružja proizvedeno u Americi”, kaže Holden. I u Jemenu je primijenjen isti model. “U Jemenu koalicija predvođena Saudijskom Arabijom bombardira ciljeve ne praveći razliku između civila i vojske, ubijajući na tisuće nedužnih ljudi. Pri tome se koristi oružje koje je uglavnom uvezeno sa Zapada. Između ožujka 2015. i 2016. godine, na primjer, Velika Britanija izvezla je u Saudijsku Arabiju oružje vrijedno više od 3 milijarde funti. Tu su prodaju, kao i potporu koaliciji, britanski političari svojoj javnosti opravdali kao najbolji način da se zaustave terorističke skupine poput Al-Kaide na Arapskom poluotoku kako se ne bi učvrstile u Jemenu. No kako su izvijestili Amnesty International i Human Rights Watch, rat je omogućio Al-Kaidi da zauzme još više teritorija u Jemenu. Istodobno su saudijska bombardiranja izazvala otpor stanovnika Jemena protiv Zapada pa je Al-Kaida u svoje redove privukla mnogo više Jemenaca”, objašnjava Paul Holden. Američka studija Rand Corporation iz 2015. utvrdila je da su terorističke skupine u samo 7 posto slučajeva poražene vojno, a u ostalim slučajevima policijskim akcijama ili pregovorima. “Rat protiv terorizma, koji je vojnoj industriji donio trilijune dolara, ne pobjeđuje terorizam. Umjesto toga, nasilje koje rađa i države koje uništava samo pomažu stvaranju novih terorističkih skupina, oslanjajući se na lokalno stanovništvo koje se radikalizira zbog nasilja kojim je okruženo”, izjavio je za Express Paul Holden.
wpDiscuz