“Na današnji dan prije 37 godina dogodi se, još uvijek za mnoge građane bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), najtužniji dan u životu – piše današnji Avaz.
U 15.05 sati tog 4. maja 1980. godini u Ljubljani prestalo je da kuca srce doživotnog predsjednika Jugoslavije, vođe Komunističke partije Jugoslavije koji je predvodio Narodnooslobodilačku borbu u Drugom svjetskom ratu te jednog od osnivača Pokreta nesvrstanih, Josipa Broza Tita.”.
Zašto je za mnoge u Jugoslaviji još uvijek nejasno da se radilo o ubojici, s čijom količinom zla i ubojstava, se ne može mjeriti niti jedan ratni zločinac 90-ih na prostoru BIH i Hrvatske, nama stvarno nije jasno. Vjerojatno smo mi totalno glupi pa molimo da nam se pojasni. Nije nam također jasno zašto sve postkomunističke zemlje preziru svoje diktatore i ubojice i odbacuju ih kao ideal, dok se kod nas tu vodi polemika je li ubojica ubojica, il ubojica jest humanist? Kao da je zločin žvakaća guma pa ga se može i smije relativizirati.
Romansijeri tog Titovog “humanizma” su upravo ljudi koji su u javnom prostoru zauzeli uber moralističku poziciju. S koje, iz nekih, razloga ih još uvijek nitko ne skida.
I nije nam jasno s kojim moralnim pravom, oni koji govore o suočavanju sa zločinima danas, iz naftalina kao moralnu vertikalu vade Tita, oca svih ubojica na ovim prostorima, kojeg se ne stide ni Hitler ni Staljin, i koji je i samom Paveliću, također ekspertu za klanja i brisnja ljudi s lica zemlje strah u kosti utjerao. Tito je čak bio u paktu s Hitlerom, no to se u BIH ne smije javno reći. No bio je , preko Staljina. U vrijeme pakta Ribbentrop- Molotov, i mirovao je u Jugoslaviji dok Hitler nije napao Staljina. Da se pakt održao, pitanje je bi li komunisti u Jugoslaviji ostali Hitlerove pudlice.
Pitanje je također, šta da je Tito dočekao živ 90-e. Bi li završio na lomači naroda kao rumunjski diktator, il bi ga narod štitio od povampirenih nacionalista?
Ako je do boroleta, i ljetovanja po plažama, te Novog vala, ok drugovi, rješit ćemo, al dajte da konačno završimo s pričom suočavanja s ratnim i poratnim zločinima. Jer govoriti o tome, a iz priče o suočavanju sa zločinima izbacivati Tita, kao totalnog mahera kad je nekažnjeni zločin u pitanju, naprosto je bijedno.
Mit o Titu jako se njeguje u Bosni. Jer u Bosni je snažan zapravo posljednji živi nacionalizam Balkana uz onaj Albanski. I dok je albanski nacionalizam po svemu ekspanzionistički, i ne temelji se na resentimentizaciji bivšeg albanskog komunističkog diktatora, na prostoru BIH njeguje se kult tog ubojice s govornom manom. Zašto? Zato što je Tito bio ključan faktor u dodjeli prava najvećem nacionalizmu današnje Bosne, kako bi BiH , kako je on kazao, zaustavio od srpskih i hrvatskih pretenzija. Ta izjava, bila ona logična ili ne, dokaz je da je fascinacija Titom, u Bosni, ne zbog njegovih socijalističkih ili nadnacionalističkih uvjerenja nego upravo iz razloga jer korespondira s osnovnim značajkama najrazornijeg nacionalizma u BIH danas. Onog unitarnog.
“Maršalov duh i nakon 37 godina lebdi nad ovim prostorima, a iako je BiH najkrvavije platila cijenu raspada bivše države kojom je Broz autoritativno vladao punih 35 godina, on se u našoj zemlji i dalje najviše slavi” – piše novinar Avaza. No prešućuje da su Titovi portreti i spomenici, masovno rušeni, i u bošnjačkom dijelu BIH 90-ih. Veležu su ukinuli ime. Ne Hrvati nego prvaci SDA. Borba Armije BIH nije se vodila Titovim načelima, nego su nacija i vjera bile u prvom planu. Ne postoje narodni heroji NOB-a 90-ih, postoje The Šehidi, kao vrhovni građanski primjer hrabrosti i ljubavi prema zemlji. Tek kasnije, nakon Daytona, grupa intelektualac, reverzibilno daje drugi narativ Armiji BIH. Ona je po svemu Titova. A Tito je naš. “Mi smo građanski orijentirani, a oni su nacionalno”. Vraćaju se stidljivo Titove slike i natpisi po brdima. A strancima se prodaje laž., kako je Dobra Armija cijelo vrijeme bila na humanističkim načelim, dok su druge zapale u zlo nacionalizma.
Premda se era komunizma u BIH ne smije nijekati kao plodonosna u ekonomskom smislu, ali i u političkom, Tito je naime zadužio BiH parolom o bratstvu i jedinstvu, zatim uvođenjem Muslimana kao naroda u Ustav SFRJ, brojnim rudnicima, hidrocentralama, željezarama koje su bile pokretačka snaga i iz kojih se crpio ekonomski razvoj SFRJ, činjenica je da je upravo na prostoru BIH počinio neke od najvećih zločina, što prema otvorenom “unutarnjem neprijatelju” što progonom drugova komunista na Goli Otok. Crna Gora, BIH i Hrvatska prednjačile su u Golootokovcima.
Sam prvi predsjednik BIH Alija Izetbegović, bio je žrtva političkog progona Josipa Broza.
Pa neka bude i Bosna, bez obzira što to nije jedna nacija
I dok u današnjoj BIH budeš poprijeko pogledan ako kažeš da su Srbi, Bošnjaci i Hrvati u njoj tri političke nacije, u jednoj zemlji, u doba čak i takve Titove Jugoslavije, samom Titu to je bilo jasno. Uzmimo samo ovaj citat:
Pošto je Bosna bila kamen spoticanja između Srba i Hrvata, znao sam, neće ni jedni ni drugi, nego će Bosna biti Bosna. To smo riješili kada smo počeli da vodimo oslobodilački rat, imali smo tu namjeru. Tu neka podjela apsolutno nije imala smisla. Išli smo postepeno. Napravili smo federaciju. Kada može Hrvatska neka bude Hrvatska. Kad može Srbija, neka bude Srbija. Kad može Crna Gora, neka bude Crna Gora. Makedonija neka bude Makedonija, Slovenija neka bude Slovenija. Pa neka bude i Bosna, bez obzira što to nije jedna nacija – pričao je svojevremeno Tito.
Prema njegovim riječima, Bosna je bila oblik jedne prave socijalističke tvorevine, ali nije bila zasnovana na nacionalnoj osnovi.
I 37 godina nakon njegove smrti o njemu vladaju oprečna mišljenja. I dalje se mnogi eksperti, ali i građani svih šest država nastalih raspadom Jugoslavije, prepiru je li on zaista bio najveći sin ovih naroda i narodnosti ili je možda bio vrhunski iluzionist.
Čvrstih argumenata nalazimo na obje strane, i onih koji uvjeravaju da je bio neprikosnoveni lider, ali i onih koji su nedvojbeno u korelaciji sa mišljenju onih koji ga smatraju totalitarnim vladarom.
Primjera radi, Tito jeste neutralizirao sve protivnike, od četnika do ustaša, istovremeno uzdižući radničku klasu i studente.
Za i protiv
No, u neutraliziranju protivnika koji su se drznuli reći bar riječ protiv vladavine Maršala, često je koristio drakonske metode poput čuvenog Golog otoka, progona ili likvidacije mladih muslimana, montiranog procesa Aliji Izetbegoviću i ostalima, gušeći svaki mogući bunt…Osim toga, i generali koji su uništili Jugoslaviju obojeni nacionalističkim bojama, također su Titina ostavština.
wpDiscuz