“Songs In The Key Of Cree” naziv je kompilacije pjesama kanadskog kantautora i pijanista, autora i predavača Tomsona Highwaya, koji kao kanadski kulturni ambasador u sklopu europske turneje dolazi i u zagrebački klub Sax (29. travnja) i riječku Filodramatiku (2. svibnja).
Zbog njegova kabaretskog glazbenog stila, kojim će se predstaviti u Hrvatskoj, mnogi ga uspoređuju s Coleom Porterom i Kurtom Weillom, no uz glazbu je zanimljiv i životni put 65-godišnjeg Highwayja, danas jednog od najutjecajnih kanadskih umjetnika.
Početne rečenice njegove biografije i same zvuče kao početak jednog romana. Tomson Highway rođen je u snijegu na granici Manitobe i Nunavuta u obitelji ponosnih nomadskih lovca na karibue. No, u to doba, priča Highway, u tom dijelu Kanade svi su na svijet dolazili na takav način. Bila je to kultura, stil života. “Zamislite da odrastate u zemlji u kojoj imate cijelu zapadnu Europu kao svoje igralište. E, tako sam ja odrastao, govori nam Highway. Prostranstvo zemlje bilo je najbolji dio odrastanja u tom dijelu Kanade. “Jeste li znali da Nunavut ima istu površinu kao cijela zapadna Europa? A dok zapadna Europa ima gotovo pola milijarde, u Nunavutu živi 37.000 ljudi. A to je samo jedan od 13 kanadskih teritorija. Imali smo 30 jezera samo za sebe, bili smo nomadi. Moj otac je bio kralj tog jednog ogromnog područja, a mi smo odrastali kao prinčevi (ja kao jedno od 12 djece). I Kanada ima svoje kraljevske obitelji!”, kaže Highway.
Najsretniji dani
Kad je imao sedam godina, Highway je doveden u internat Guy Hill Indian Residential School, jednu od oko 140 ustanova koje su godinama vršile prisilnu asimilaciju indijanske djece. Kanadska vlada ispričala se napokon 2008. zbog te prakse u kojoj su vjerski vođene škole preodgojile jednu trećinu indijanske djece stvarajući duboke traume. Osnovane su komisije za nacionalno pomirenje sa zadatkom da istraže taj mračni dio kanadske povijesti i u školama počinjene zločine te iznesu svjedočanstva žrtava.
No, Highway je u javnim debatama o naslijeđu tih škola govorio pozitivno. “Puno je dezinformacija koje o tim školama pišu ljudi koji ih nisu pohađali. Ja, primjerice, nisam oduzet svojim roditeljima. Kada me moj otac, koji u školi nije proveo ni dana, stavio u taj avion bio je ponosan što ću dobiti obrazovanje”, objašnjava Highway. Godine koje je proveo u toj školi bile su mu najsretnije u životu. Dvjesto djece odrastalo je zajedno, svi su bili, kako kaže Highway, bolno bliski. “Imao sam 200 braće. U školi je naporno radilo i mnogo divnih bijelaca. Tamo sam naučio toliko stvari, a volim učiti. Govorim četiri jezika bijelog čovjeka i sviram klavir, a to je jezik Brahmsa i Chopina. A oni? Jedina riječ na mom jeziku koju su znali je Quebec, a ni to ne znaju što znači. Tko je tu zakinut?”, pita Highway i nastavlja. “Sve te negativne priče o tim školama? Graditi život na gorčini i zamjeranju je kolosalno izgubljeno vrijeme, a može vas i uništiti. Mnoge jest. Stope samoubojstava u našim zajednicama su strašne. Trebaju nam pozitivne poruke, primjeri i ljudi. Ja sam jedan od njih”, kaže.
Sedam godina proveo je kao socijalni radnik u indijanskim rezervatima. “Činjenica da je Bog u bjelačkoj kulturi muškarac, a u indijanskoj žena”, odgovara upitan koji su najveći problemi s kojima se danas suočava indijanska zajednica. No, budućnost je, kaže “najpozitivniji čovjek na svijetu”, blistava. Trauma djeluje po principu gnojiva, objašnjava. Što je spektakularnije i odvratnije, to je spektakularnija i vegetacija koja na njemu raste. “Uzmite kao primjer Afroamerikanca. Prošao je pakao… djeca su majci skidana s prsiju i prodavana… Otac je visio s drveta tjednima izložen svim prolaznicima, itd. itd… Što je rezultat tog iskustva? Ta glazba koja elektrizira, a pokorila je planet. Cijeli svijet kreće se na taj ritam. Smatram, dakle, da američki indijanci imaju spektakularnu budućnost jer je naše gnojivo tako spektakularno. Druga strana te jednadžbe? Nema gnojiva? Nema ni rasta! Sorry.”
Indijanska mitologija
Highwayja su u međuvremenu svrstali među stotinu najvažnijih osoba u povijesti Kanade. Slavu su mu donijele predstave “Rez Sisters” i “Dry Lips Ought to Move to Kapuskasing”, o indijanskom životu i kulturi, iz osamdesetih. Prva prati sedam žena, a druga sedam muškaraca iz plemena. “Rez Sisters i Dry Lips su prva dva u seriji od sedam kazališnih komada. One bilježe što se danas događa s ljudskim društvom – polaganu smrt muškog Boga. I postupnu renesansu kroz koju prolazi njegova žena. Zbog toga su te dvije predstave imale takav odjek”, smatra. U njegovim radovima prominentan je lik Trickstera, središnje figure indijanske mitologije. “Ona/on predstavlja Boga na zemlji, a temeljna razlika između ‘naše’ središnje mitološke ličnosti i vaše je ta da je naša klaun, kozmički klaun koji je tu da nas nauči da naš razlog bivanja na ovoj planeti nije da patimo i utapamo se u krivnji već da se smijemo. Zato je Cree, moj materinji jezik, najsmješniji jezik na svijetu, a ja se puno smijem”, objašnjava Highway. Zanima vas kako zvuči Cree? Pokušajte s ovim: Winnipeg, Manitoba, Saskatoon, Saskatchewan, Chicoutimi, Quebec, Ottawa, Canada. To je sve Cree.
Osim kazališnih komada, Highway je i autor poluautobiografskog romana “Kiss of the Fur Queen” koji je nastao nakon smrti njegova brata od AIDS-a 1990. “Želio sam napisati priču o Zeusu i njegovom običaju da dolazi na zemlju i siluje zemaljske žene poput Lede, princeze Sparte, u njezinom slučaju prerušen u labuda. No, on je toliko napaljen da mu žene nisu dovoljne. Koristi i dječake poput Ganimeda, princa Troje, kojeg je oteo prerušen u sokola. U mom romanu kršćanski Bog Otac, koji je Zeusov izravni potomak, dolazi na zemlju prerušen u sokola. Otima dva prelijepa princa sa sjevera, u ovom slučaju sjeverne Kanade”, kaže o svom prvom romanu. “The Post Misstres”, njegov posljednji mjuzikl o ženi koja radi u pošti na sjeveru Kanade, inspirirala je, kaže, Perzefona, grčka božica mrtvih. “Zamislite Perzefonu kao zaposlenicu male pošte na sjeveru Kanade… ona dijeli poštu između živih i mrtvih…kao medij koristi ljudske snove… ljudski snovi su ultimativni poštanski sustav…, kao što kaže i ona sama.”
Cree opera
Rođen u panteizmu, odgojen u kršćanstvu, danas, kaže, štuje jednog boga – Boga smijeha. Ljubav je pronašao u dugogodišnjem partneru s kojim je u sretnoj vezi 32 godine. Žive u Noelvilleu kraj jezera Nipissing. Upravo jezera Highway smatra najljepšim dijelom Kanade. “Kanada ima više od milijun jezera. Zamislite vašu zemlju s milijun jezera. Ili Europu s milijun jezera!”
Ovo mu nije prvi put da je u Hrvatskoj. Prije 15 godina vlakom je prošao kroz zemlju u noći Svih svetih. “Sjećam se groblja, na brdašcima, u dolinama, ponekad točno uz prugu. Prvi doticaj s Hrvatskom bio je uz svjetlo svijeća i cvijeće. Oduševila me ljepota, poezija prizora”, kaže.
Kazališni pisac, romanopisac, kompozitor i glazbenik, napisao je operu na jeziku Cree, a bio je direktor najznačajnijeg indijanskog teatra u Kanadi te na sveučilištima predavao o mitologiji. U svemu je, tvrdi, podjednako uživao. No, najviše voli ono što radi taj dan. “Kad navečer stanem na vašu pozornicu, najviše ću uživati u tome što sviram klavir i izvodim glazbu koju sam sam napisao”, kaže.