Poduzetništvom sam se počeo baviti 1976., a samo sam jedan jedini put išao na godišnji odmor. Budući da sam lovac, jedne godine išao sam u Afriku na dvanaest dana. Na žalost, morao sam se radi posla vratiti sedmoga dana. Tada sam prvi i jedini put bio na nekom drugom kontinentu. Nikad nisam bio ni u New Yorku, ni u Americi, ni u Kini“, govorio je, uz ostalo, Ivica Todorić u intervjuu za Večernji list u listopadu 2010.
I tada je Todorić imao poslovnih problema. Stiskale su ga banke, Svjetska i Europska, koje su poslale svoje kontrolore budući da je bilo problema s vraćanjem kredita. Todorić je tada riješio teškoće, međutim, njegova tvrtka nikada nije bila u tako dramatičnom stanju kao danas. Je li širenje kompanije dosegnulo takve razmjere da to ni sam Todorić više ne može kontrolirati?
Među ostalim, Todorić se tada u razgovor za Večernji požalio da nema ni novčića i da sve ulaže, investira. „Kažu: Todorić je bogat! Ja gotovine nemam, jedino što imam su dionice Agrokora, koji ima dionice Konzuma, Leda itd. Nisam uzeo dividendu iz Agrokora, sve što sam zaradio, investirao sam da bih gradio pogone po Hrvatskoj“, govorio je.
Tko je zapravo Ivica Todorić, čovjek čija je biografija zastrta velom tajni? Rođen je 2. siječnja 1951. u Zagrebu, a dvanaest dana poslije, 14. siječnja 1951., kršten je kao Ivan u crkvi u Kloštar Ivaniću. Kumovi na krštenju bili su mu Luka Babić i Marica Tučković. Njegovi roditelji, Ante i Mira Todorić, rođena Poštek, koja je iz Kloštar Ivanića, vjenčali su se 1950. Ivičina sestra Jadranka rođena je 1952. u Kloštru.
Kako je Ante Todorić, nakon studija agronomije, 1955. imenovan direktorom poljoprivrednog dobra u Božjakovini, Todorići su živjeli u jednom stanu u starom dvorcu na imanju toga gospodarstva. Dakle, Ivica Todorić i njegova sestra Jadranka nisu odrasli u Zagrebu, nego u selima, Božjakovini, gdje su živjeli s roditeljima i u idiličnom Kloštar Ivaniću, gdje su im živjeli baka i djed.
Prva četiri razreda osnovne škole Ivica Todorić pohađao je u Božjakovini. Nakon šestog razreda, morali su nastaviti školovanje u Dugom Selu jer se zgrada osnovne škole Božjakovina urušavala. Ivica Todorić se među svojim vršnjacima po nečemu ipak izdvajao: povremeno je od roditelja dobivao poklone kakve su druga djeca mogla samo sanjati. Takvi su pokloni izazivali znatiželju druge djece, a vjerojatno i dječačku ljubomoru. Tako je jednom u školu donio automobil na daljinsko upravljanje, što je bila prava senzacija i glavna atrakcija. Što se tiče učenja, dječak Ivica Todorić nije bio odlikaš, ocjene su mu uglavnom bile dobar ili vrlo dobar. Od svih predmeta najlošije mu je išao glazbeni odgoj. Bio je rekorder u odsutnosti s nastave, ali razrednica Danica Šturm sve je opravdala.
Osnovnu školu završio je školske godine 1965., a onda upisao srednju ekonomsku u Zagrebu kamo se obitelj preselila. Naime, njihov otac, Ante Todorić, dobio je stan na Pantovčaku i već je bio imenovan generalnim direktorom Agrokombinata Zagreb. Bio je to početak nove epizode u životu obitelji. U to vrijeme otac Ivice Todorića bio je moćni direktor Agrokombinata Zagreb i u potpunosti se društveno etablirao. Volio je lov.
S njim je jednom 1969. u lov u Mađarsku pošao i sin Ivica. U lovu je bio i János Kádár, prosovjetski vođa mađarskih komunista. Budući da je Kádár imao dva zlatna zuba, mladi Todorić se u društvu našalio na račun komunističkog dužnosnika, rekavši da pomalo sliči vepru s kljovama. Našalio se u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu – šalu su registrirale obavještajne službe ili ju je Kádár osobno čuo jer je dobro poznavao hrvatski jezik budući da je rođen i odrastao u Rijeci. Reći za komunističkog dužnosnika da sliči vepru u trenutku kad se ubija veprove, bilo je sramota za jugoslavensku delegaciju. Kad se vratio u Zagreb, Ivica Todorić se zbog tog bizarnoga razloga morao svaki mjesec javljati u policiju.
Nakon srednje škole u kojoj je bio vrlo dobar, Ivica Todorić upisao je Ekonomski fakultet u Zagrebu. Jedan od profesora mu je bio Marko Veselica, koji je inače bio prijatelj s Antom Todorićem. Ivica Todorić nije bio briljantan, ali je bio dobar student. “Koliko se sjećam, imao je menadžerski talent, velike organizacijske i komunikacijske sposobnosti“, govorio je pokojni Marko Veselica. Međutim, nakon slamanja Hrvatskog proljeća, komunistički željezni srp pokosio je i Veselicu i Antu Todorića koji je bio na liniji Savke Dabčević i Mike Tripala. Režim je preko Gradskog komiteta SK u Zagrebu, odnosno preko Slavka Šajbera, uspio u naumu da se podigne optužnica protiv Ante Todorića.
Njegov sin Ivica Todorić, tada student ekonomije, kucao je na mnoga vrata ne bi li spasio oca od progona i zatvora. Tako je pokucao i na vrata kancelarije Jakova Blaževića, tadašnjeg predsjednika Sabora SR Hrvatske, ali uzalud.
Kad je Ante Todorić čuo da je osuđen na dugogodišnju kaznu, navodno je suca upitao: „Zar mislite toliko ostati na vlasti?!” Ivica Todorić, šokiran presudom ocu, navodno je u sudnici zavikao: „Tata, osvetit ću te!”
Dok je Ante Todorić bio u zatvoru, žena Mira te djeca, Ivica i Jadranka, živjeli su na Pantovčaku 198. Čuvali su stan jer je, prema presudi, trebala biti konfiscirana sva Antina imovina. Dok je Ante Todorić bio u zatvoru, njegova obitelj bila je relativno osigurana budući da je on 1972. iskoristio priliku i otišao u mirovinu. Nakon što mu je otac osuđen, student ekonomije Ivica Todorić privremeno je prekinuo studij koji će tek poslije završiti.
Očeva mirovina, koja je bila relativno visoka, ipak nije bila dostatna za visoke troškove obrane i života obitelji u gradu. Ivica Todorić kao student morao je prodavati jaja po stanovima u Zagrebu. On je ta jaja kupovao na farmama po nižoj cijeni, a onda ih prodavao i tako zarađivao.
Ante Todorić je iz kazneno-popravnog doma u Staroj Gradišci pušten 14. ožujka 1977. U otpusnici piše da je osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od osam godina, koja je rješenjem Vrhovnog suda SRH od 27. svibnja 1976. izvanredno ublažena na šest godina zatvora. Na temelju rješenja republičkog sekretarijata za pravosuđe i upravu od 10. siječnja 1977. pušten je iz zatvora nakon dvije trećine izdržane kazne. Na kraju, Ante Todorić iz zatvora je izišao nakon četiri godine i četiri mjeseca, ali se morao redovito javljati policiji.
Ipak, Ante je želio sa sinom Ivicom primijeniti svoje znanje i iskustva iz Agrokombinata te u Kloštru pokrenuti sadnju cvijeća i podignuti staklenike i plastenike. Ivica je živio u njihovu zagrebačkom stanu u Zagrebu te je počeo često posjećivati oca u Kloštru. Otac ga počinje educirati o sadnji i proizvodnji cvijeća, traženoj i cijenjenoj robi u tadašnjoj Jugoslaviji. Tržište je tražilo velike količine karanfila, tulipana, ruža, uglavnom u povodu Dana rada, 1. svibnja, Dana mladosti, 25. svibnja, Dana žena, 8. ožujka, Nove godine itd. Todorići su znali da, prema iskustvu iz Agrokombinata, posao s cvijećem ne može propasti. Međutim, za novi početak pojavio se problem početnog kapitala kako bi mogli početi sa svojim obrtom.
„Djed je imao gradilište na zagrebačkoj Trešnjevci i nakon diplome razmišljao sam što ću s njim učiniti. Prvo sam izgradio kuću koju sam kasnije prodao, zatim sam uzeo mali kredit i posudio nešto novca od prijatelja. Od tog novca pokrenuo sam posao uzgoja cvijeća“, izjavio je Todorić u intervjuu Nacionalu 2005.
No, kako se čini, novac od prodane kuće nije bio dostatan za pokretanje biznisa pa je Todorićeva baka Zlata Poštek stavila pod hipoteku kuću u Kloštar Ivaniću, da može dignuti kredit. Staviti kuću pod hipoteku bio je za Todorićevu baku stres. “Sad sam kao cvjetić na buri”, govorila je susjedima kad je založila kuću zbog unukova biznisa.
Tako su se podigli prvi Todorićevi plastenici za cvijeće. Ulaganje se brzo isplatilo. Posao s cvijećem bio je pun pogodak. Ivica Todorić brinuo se o distribuciji i prodaji cvijeća, najprije u Zagrebu, a poslije i po cijeloj državi. Njegovi roditelji su, pak, nadzirali proizvodnju u plastenicima i staklenicima u Kloštar Ivaniću. Todorići su u početku razvijanja obrta s cvijećem imali pet radnika i svi su bili uredno prijavljeni. Bio je to početak rađanja budućeg Agrokora.
Za nekoliko godina kamioni cvijeća dolazili su rano ujutro na Dolac, a onda bi ga cvjećari raznijeli po gradu. Osim toga, i Todorići su na Cvjetnom trgu imali svoju vlastitu cvjećarnu. Ali, zbog uspjeha s uzgojem i prodajom cvijeća Ivica Todorić je često pozivan u općinu Zagreb Centar radi ispitivanja o podrijetlu imovine, budući da komunizam nije poznavao ni priznavao privatno vlasništvo. Na poreznoj su ga često pitali otkud mu mehanizacija, kombi za prijevoz cvijeća, traktori…
Kada je Ante Marković početkom 1989., kao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ pokrenuo ekonomske reforme i dopustio fizičkim osobama, obrtnicima, registraciju vlastitih poduzeća, Ivica Todorić je svoj obrt registrirao kao poduzeće Agrokor, koje se više nije bavilo samo proizvodnjom, distribucijom i trgovinom cvijećem nego i uvozom i izvozom itd. Od toga trenutka počinje priča o neviđenom poslovnom usponu obitelji Todorić. Međutim, Todorići su i u to vrijeme imali problem. Policija im je odbijala izdati putovnice, Ivica Todorić dobio ju je tek 1990.
Agrokor se više nije bavio samo proizvodnjom i trgovinom cvijećem nego i trgovinom uljaricama i žitaricama, poslom kojim je već bio razvio u vrijeme komunizma. U okvirima bivše Jugoslavije Agrokor je bio najveći proizvođač i prodavač cvijeća. Rat u Hrvatskoj dočekali su s 1000 zaposlenih radnika, ako je vjerovati Todorićevoj izjavi iz 2005., tako je zarađen prvi milijun maraka. Todorići su se pritom, kad bi se širili, držali novovjeke poslovne mudrosti: biznis se nikad ne pokreće vlastitim novcem, nego „tuđim“, dakle novcem banaka.
Tako je Todorić je uz pomoć Zagrebačke banke najprije kupio zadarsku Sojaru. Godine 1992. Agrokor je kupio i Jamnicu, Agropreradu te Lovno gospodarstvo Moslavina. Međutim, bez političkih veza tada se to nije moglo. Budući da je Todorić pripadao tzv. tehnomenadžerskoj grupaciji, dobivanje kredita njemu nije bio problem. Godine 1993. Agrokor je kupio Zvijezdu i DIP Turopolje te izgradio poslovni objekt u Vukovarskoj ulici.
No, 1994. u poslovnom smislu za Todoriće je bila ključna godina. Agrokor je te godine kupio sljedeće tvrtke: Ledo, Bobis, Silos-Mlinove Vinkovci, Solanu Pag, osnovao je Kreditnu banku Zagreb. A ključni potez za kasniji uspjeh i širenje poslovnog carstva bila je kupnja Unikonzuma, zagrebačkog trgovačkog maloprodajnog i veleprodajnog lanca. Todorić je kupnjom Unikonzuma dobio prostore i veliko zagrebačko tržište. Pretvorba Unikonzuma dogodila se 1993., a pripreme za privatizaciju bile su 1994. Generalni direktor Unikonzuma bio je hrvatskoj javnosti dobro poznati Jozo Petrović.
Unikonzum je u Zagrebu imao 250 maloprodajnih mjesta u Zagrebu i 15 skladišta na četiri lokacije. Uprava, na čelu s Jozom Petrovićem, sugerirala je radnicima da prodaju dionice, a sindikat da ne prodaju. No, radnici Unikonzuma nisu poslušali Marija Ivekovića, šefa sindikata, nego je njih 2000 u startu prodalo dionice, koje su plaćane 70 posto od njihove vrijednosti. Naime, ljudi su za vrijeme rata osiromašili pa su prodavali dionice u bescjenje, samo da ih prodaju.
Ipak, prilikom privatizacije nije došlo do zatvaranja dućana niti do masovnog otpuštanja radnika u Unikonzumu. Todorić je za Unikonzum dao oko 15 milijuna maraka, a dionice je od Fonda za privatizaciju i od Mirovinskog fonda uglavnom kupovao starom deviznom štednjom. Kupnjom Unikonzuma dobio je veliko tržište i izvor gotovine.
Todorić je itekako koketirao s politikom kako bi došao do cilja odnosno mogao kupiti tvrtke za koje je smatrao da mu mogu donijeti koristi, bez obzira na to što se nije javno izjašnjavao niti su formalno bili članovi neke stranke. Pa ipak, Ante Todorić, otac poznatog velepoduzetnika, iz sentimentalnih razloga je na prvim demokratskim izborima podržao Savku Dabčević Kučar i Miku Tripala, odnosno Koaliciju narodnog sporazuma. Nevenka Tuđman, kći prvog predsjednika Tuđmana, počela je raditi s Todorićem. Prodavala je viski. Naime, prije nego je Todorić kupio Unikonzum, tadašnji generalni direktor Jozo Petrović, ulizujući se vlastima, uvukao je u posao i Nevenku Tuđman. Ona je 1992. i 1993. preko svoje firme Unikonzumu na veliko prodavala robu, što joj je omogućio Josip Petrović. Unikonzum je od nje naručivao neke viskije po višim cijenama nego što su se mogli nabaviti na tržištu.
Ivica Todorić oženio je Vesnu Bašić, kćer Ličanina Ivice Bašića, koji je u Zagrebu radio kao automehaničar. Ivica i Vesna vjenčali su se u crkvi sv. Marka 12. srpnja 1975. Vesna Bašić ima i brata koji se bavi prodajom nakita, vlasnik je zlatarnice u Zagrebu. Imaju troje djece, kćer Ivu te sinove Antu i Ivana. Djeca su im danas na vodećim pozicijama u obiteljskoj tvrtki. Iva Todorić-Balent danas je važna osoba koncerna Agrokor. Ona je još kao djevojčica radila u obiteljskom stakleniku u Kloštru Ivaniću. Ondje je sortirala i pakirala cvijeće. Tijekom srednje škole radila je na Agrokorovu štandu na velesajmu, a tek u vrijeme studija počela je raditi u marketingu. Iva Todorić majka je Tare, Ivana i Ante.
Ante Todorić, stariji sin Ivice Todorića, pokazao je najveći poduzetnički talent od njegove djece. Završio je Ekonomski fakultet i magistrirao na temu financija. U Agrokoru je počeo raditi 1996. kao poslovođa cvjećarnice. Oženio je bivšu manekenku Martinu Novosel s kojom ima troje djece: Emu, Luciju i Ivicu.
Ivan Todorić, mlađi sin Ivice Todorića, također je uključen u poslovanje Agrokora. Hrvatskoj javnosti postao je zanimljiv kad se otkrilo da je u vezi sa srpskom manekenkom Milicom Mihajlović.
Ivica Todorić, vlasnik Agrokora, najmoćnije kompanije u Hrvatskoj i regiji, prije sedam godina mi je u razgovoru rekao: „Čujem da pišete neke feljtone. Ako ne odete na teren, ne vidite pogone, farme, mislim da imate pogrešnu koncepciju. Otiđite u Baranju, posjetite Belje pa vidite što radimo“, rekao je.
Posjetio sam Baranju, imalo se što vidjeti. Ondje su najsuvremenije farme junadi, goveda, svinja, zemlja je uzorana, vinogradi obrađeni, u sirani se prerađuje mlijeko. Ljudi rade, Baranja je, zahvaljujući Todoriću, živnula. Zanimljivo, u Bilju, Dardi i Belom Manastiru nitko ne želi ni riječi čuti protiv Todorića.
„Agrokor je nastao iz mog sna, vizije i strategije koja je bila kvalitetna. Da sam ulagao u tekstilnu industriju, propao bih, vjerojatno. Agrokor sam počeo sanjati 1972. i 1973. Bio sam svjestan da komunizam neće izdržati. Sada govore da je kapitalizam okrutan za sve. To je bitka na život i smrt“, govorio je Todorić. /pogled.ba/
wpDiscuz