Da uvijek vrijedi razgovarati pokazao je ovotjedni sastanak predsjednika SDP-a Zorana Milanovića i predstavnika Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojba i Udruge specijalne policije. Obje strane, i braniteljska i SDP-ova, imale su interesa za razgovor. Milanoviću je, u sklopu predizborne strategije Narodne koalicije, bilo stalo pokazati da se pomaknuo prema centru i da mu je proradio senzibilitet za braniteljske probleme, branitelji su željeli ispipati teren i otvoriti mogućnost suradnje u slučaju da Milanović opet postane premijer.
Da se dogodilo nešto zanimljivo dalo se naslutiti po izjavi Josipa Klemma da po pitanju odnosa sa Srbijom i spornog zakona o univerzalnoj jurisdikciji Milanović “možda ima nabrijaniji stav”, dok su oni mislili da “ipak trebamo sjesti za stol, u cilju pronalaženja naših nestalih, ali i zbog dobrosusjedskih odnosa”.
______piše: Nino Raspudić l vecernji.hr
U spomenuti “nabrijani stav” mogla se uvjeriti i cjelokupna javnost dan kasnije kad je iscurila snimka razgovora. Iako nije uobičajeno da se ljudi koji se navodno sastaju u dobroj namjeri tajno snimaju ispod stola, čini se da su svi bili svjesni igre i da objava snimke nije škodila ni jednoj ni drugoj strani. Izaslanstvo dijela braniteljskih udruga postavljalo je Milanoviću sva goruća pitanja, a on je odgovarao kao da je, kad bi kojim slučajem bio predsjednik HDZ-a, a ne SDP-a, na izborima dobio potporu nacionalno osviještenih birača kakvu je dobivao samo Franjo Tuđman.
Najveća anomalija hrvatske političke scene leži u činjenici da je Zoran Milanović predsjednik SDP-a. Što on uopće radi u toj ekipi? Da je 1999. ušao u HDZ, vjerojatno bi se našao na čelu te stranke, u kojoj bi politički disao puno prirodnije i koja bi danas možda izgledala drukčije. Obiteljski background mu nije ništa manje “hadezeovski” od onoga Jadranke Kosor ili Andreja Plenkovića, sam za sebe je više puta izjavljivao da jeliberalni konzervativac, uza sto mana koje ima sigurno nema onu mategranićevštine, tj. poniznosti pred stanovitim veleposlanstvima i briselskim dekadentima. Kad je zaoštrio sa Srbijom za vrijeme migrantske krize, nakon dogovora da se stvari izglade, nastupio je uživo u dnevniku beogradske televizije gdje se prvo predstavio kao čovjek koji je štitio prava srpske manjine u Hrvatskoj, ali već nakon nekoliko pitanja pogubio je živce i počeo im prijetiti da neće ući u EU bez hrvatskog pristanka. Nije kao Jandroković podnosio raporte američkoj ambasadi nazivajući zahtjeve tamošnjih Hrvata za trećim entitetom “glupima” i “nama neprihvatljivima”, niti je kao Bujanec ugošćavao i promovirao hrvatske kvislinge iz BiH, koju su pristali biti dio bošnjačke Platforme, već je odbio primati eksponente te vlasti bez legitimnih predstavnika Hrvata. U sučeljavanju s Plenkovićem je rekao “bio sam u Mostaru kad je gorilo i bit ću opet ako bude trebalo” potvrđujući ono čega su Hrvati u BiH svjesni, a to je da bi u slučaju oružanog sukoba u BiH Milanović poslao vojsku da štiti tamošnje Hrvate, a HDZ-ovci bi prvo nazvali američku ambasadu da im da naputak što da rade. No isto tako, teško će mu ijedan politički osviješten Hrvat iz BiH dati glas jer je na istoj listi gdje i on – Stipe Mesić. Bilo bi zanimljivo čuti što sarajevski idol Mesić kaže na Milanovićevu tezu: “Ako se odcijepi RS, što ćemo onda mi: Hoćemo li ostaviti Hrvate u BiH u državi s muslimanima, pa nećemo!”
Njegova “nabrijanost”, kako je naziva Klemm, kad su u pitanju nacionalni interesi u odnosu prema susjednim zemljama, ne ulazeći u to je li primjerena ili ne, nije viđena u vrhu hrvatske politike od smrti Franje Tuđmana.
Objava snimke Milanovićeva razgovora s braniteljima podigla je veliku buru. Neki srpski mediji nazivaju ga ustašom, kažu da “vređa Srbe” jer je rekao za njih da su “šaka jada”. No nije po tom pitanju rekao ništa sporno, jer nije rekao apsolutno da su Srbi kao takvi šaka jada, već relativno, u vezi s njihovim pretenzijama da hoće vladati Balkanom.
Druga velika istina koju je izrekao je da je BiH “big shit”, da nije država i da tamo nema s kim razgovarati. Tko može negirati da BiH nije samoodrživa i funkcionalna država, već međunarodni protektorat sklepan u američkoj vojnoj bazi, u kojem visoki predstavnik povremeno mijenja i zakone matematike? Kakva je to država kojoj je strana komisija nametnula zastavu i himnu bez teksta, i za čiju se reprezentaciju ne navija na tri četvrtine teritorija? Ako to nije “veliko sranje” od države, ne znam što jest. Potpuno stoji i izjava “tamo nemaš s kim razgovarati”, jer je bjelodana istina da u BiH ne postoji usuglašena vanjska politika, već ih ima tri, točnije četiri ako se doda i međunarodna zajednica kao ključni faktor.
Svakom Hrvatu koji ne ide po mišljenje u Bruxelles i u najdražu ambasadu, a onda naknadno prijeti praznom puškom i izražava nezadovoljstvo Vučićevim izjavama, nesporno je da Hrvatska ima puno pravo blokirati srpske pregovore s EU dok se ne ukine sporni zakon o jurisdikciji. Bilo bi lijepo u predizbornoj kampanji čuti i od drugih aktera što bi konkretno učinili po tom pitanju.
Znakovite su reakcije na Milanovićev “nabrijani istup”. Milorad Pupovac, koji navodno silno radi na glađenju odnosa s dvije zemlje, a što uglavnom svodi na ljubakanje s Vučićem, iznenađen je i uvrijeđen. “Taman kad pomisliš da od retorike hrvatske desnice i njezinih službenih predstavnika ne može biti gore komunikacije s drugim narodima i drugim državama, potrudio se i Zoran Milanović, vođa socijaldemokrata i Narodne koalicije.”, početak je njegove jadikovke na Facebooku, u kojoj nastavlja: “Nakon što se u jeku proustaškog desničarenja pohvalio svojim djedom ustašom, sad se pred vođama šatoraša koji su ga rušili, junači izjavama poput “Jebe mi se za Dom spremni!”. Uz to je još jednom manifestirao svoju sklonost da vrijeđa i ponižava druge ljude i narode. Ovaj put za šaku glasova, druge države proglašava “šakom jada” i “velikim sranjem”. Pa čak ako je i od Zorana, previše je.”
Znajući da inače ne istupa nepromišljeno, čini se da Pupovac koristi Milanovićev “ustašluk” da bi se, u slučaju takvog ishoda, ukrcao u eventualnu koalicijsku vlast HDZ-a i Mosta.
Oglasila se iz Sarajeva i “sestrinska” stranka SDP BiH. Početak njezina priopćenja je, za one koji znaju što je Lagumdžijin SDP i kako su preglasavali i politički zatirali malobrojnije Hrvate, urnebesno zabavan: “Kao partija koja baštini principe socijaldemokratije i čvrsto vjeruje u jednakost svih u BiH, poručujemo Milanoviću da, čim prije, dođe u BiH i pokuša shvatiti njene temeljne vrijednosti različitosti i suživota.”
Kako ih oni kao lijevo krilo bošnjačke unitarističke politike razumiju, pokazali su najbolje uzurpirajući dva mandata hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabirući Željka Komšića bošnjačkim glasovima, što je za temelje BiH bilo razornije od bilo kakve srpske separatističke finte.
U ovoj kolumni sam godinama čerečio brojne svinjarije SDP-ove Vlade, od “lex Perković” preko nametanja rodne ideologije do nepotizma i korupcije, ali istini za volju uvijek ću reći da je po pitanju odnosa prema susjedima, a napose prema Hrvatima u BiH, Milanović bio više državnik od prethodnih HDZ-ovih vlasti. Kad su za pokušaja “bošnjačkog proljeća”, pod krinkom socijalnih prosvjeda, gorjele zgrade županijskih institucija u BiH i središnjica HDZ-a u Mostaru, Milanović je otišao tamo, dok je HDZ-ovo službeno stajalište bilo da su prosvjedi u BiH socijalno motivirani. U ovogodišnjoj kratkoj vlasti HDZ je bošnjačkog lobista Ivu Banca spremao u Washington, a MVP kadrovirao kao da su SDA, a ne najveća hrvatska stranka. Ukratko, godinama su poslušno pristajali na američku politiku srpsko-bošnjačke BiH bez Hrvata kao političkog faktora. Siguran pokazatelj da je političar iz RH bio na duhovnim vježbama u najdražoj ambasadi je da je došao u Mostar i sasuo tamošnjim Hrvatima u lice da je treći entitet loše rješenje i da trebaju težiti nekoj teorijskoj jednakopravnosti svih naroda u cijeloj BiH, što u praksi znači pristati na srpsko-bošnjačku državu.
Ostavivši po strani ton kojim su Milanovićeve teze o susjednim državama izrečene u neformalnom razgovoru, one sadržajno stoje. Sada bi trebalo pitati njegove suradnike je li ih dijele. Što o pojedinim tezama misli Stazić, što Jovanović, što Bojan Glavašević? I smiju li Plenković ili Jandroković iznijeti isti sadržaj u pristojnijoj formi?
Je li Milanović tom “aferom” dobio ili izgubio? Čini se ni jedno ni drugo. Dobio bi da nije u pogrešnoj stranci, izgubio bi da biračko tijelo nije toliko podijeljeno da će unatoč svemu svatko glasovati za svoje. Koliko god Milanović otišao desno, danas ne može izgubiti glas ljevičara niti dobiti glas desničara. Isto, čini se, vrijedi i za Plenkovića. Rasplet će stoga ipak ovisiti o rezultatu i pozicioniranju Mosta.
wpDiscuz