FINALE U 22.50 Srbi ‘pile naopako’ ili zbilja strahuju od Hrvatske?

Ovo je repriza finala lanjskog Svjetskog prvenstva kada je Srbija razbila Hrvatsku s 11:4. Nekoliko mjeseci kasnije, ovog siječnja, u Beogradu opet je bilo sedam razlike u korist Srbije.
Dok je Srbija u Rio stigla kao najveći favorit za zlato, jedino koje joj nedostaje, Hrvatska je kao branitelj naslova i jedan od kandidata za ulazak u krug medalja, a uz malo sreće, prave reakcije u pravom trenutku, i novog finala. Do njega se možda nije stiglo najsportskijim putem, ali tko će se, uostalom, sjećati Francuske nakon što medalja sjedne oko vrata.
‘Ovo je kruna, nagrada za sve što smo prošli. Ne samo na ovim pripremama, nego u posljednje četiri godine, rekao bih. Bili smo jači od svega, od ozljeda, suspenzija, otkaza, sve smo izdržali’, ističe izbornik Tucak.
Bez važnog dvojca, Muslima i Obradovića, bez kvalitetne opcije drugog centra, sa sedam novih igračau odnosu na London. Još u polufinalu bez važnog beka Burića, ali s dva najbolja golmana na svijetu. Josip Pavić spremno je prihvatio da bude na klupi, da na veliku pozornicu stane Bijač i da još jednom bude ta prevaga na hrvatskoj strani.
‘Moram reći da je pravi primjer, drži cijelu klupu, ponaša se liderski i spremno je prihvatio ovu ulogu. Toliko ljudski’, hvali Tucak hrvatskog kapetana.

Nije bez razloga Crna Gora najveća hrvatska mušterija. Sve ili gotovo sve važne utakmice odlazile su na hrvatsku stranu, tako i olimpijsko polufinale nakon utakmice u skupini. Hrvatska je otvorila s 3:0 u nepune četiri minute pa i prosula to u nepune dvije. Crna Gora nije povela nijednom, a najvažniju ulogu u tome da više ne uhvati Hrvatsku poslije 5:5 odigrali su Bušlje, Bijač i Šetka.
Bušlje je odigrao (po)najbolju utakmicu karijere u reprezntativnoj kapici, zabio četiri gola, dva sa stative, dva sa sedam-osam metara. Šetka je zabio tri gola, a Bijač u kolekciji od 11 obrana imao dvije turnira. Prvo Ivoviću kukom (!) pa Klikovcu s metar i pol kada je Crna Gora mogla smanjiti na -1 desetak minuta prije kraja.
‘Pokazao sam da nisam samo sidraš, stvarno me danas išao šut. Korak smo od sna, zlatne olimijske medalje koja je meni najveći od svih motiva i razlog zašto sam u bazenu svih ovih 20 godina’, rekao jeBušlje, od nove sezone bek Olympiakosa.
Burićev izostanak nije se osjetio. Na beku je dobar dio vremena odradio Krapić da bi Macan i Bušlje bili svježiji za završnicu. Macan je uz nekoliko dobrih bekovskih rola zabio gol u maniri najboljih centara svijeta za 7:5 na poluvremenu. Lončar je dao svoje s dva gola, ukupno vrlo dobra predstava u kojoj je, opet, Bijač bio ta razlika s 11 obrana naspram statistički dvije Crnogoraca.
Prvo polufinale dalo je identičnog finalista s prošlih Igara, ali ne i drugo. Da se neće dogoditi repriza Londona, a hoće Kazanja, bilo je otprilike jasno nakon desetak minuta igre. Točno 12 minuta trebalo je Srbiji da pokaže Talijanima put prema utakmici za broncu i da im uzvrati za 2012.
‘Sjetili smo se što je bilo prije četiri godine u Londonu i rekli sebi da ne smijemo izgubiti’, kaže centarNikić.
Kada u polufinalu ovakvog natjecanja na semaforu sredinom druge četvrtine za vas stoji 6:0, onda znate da ste opasno moćni. Srbija se nastavila dizati od loših igara u skupini, ovo s Italijom bila je Srbija koja je dominantno osvojila protekla tri velika natjecanja.
‘Da smo igrali protiv ne znam koga, ne bi imao šanse’, dodaje Nikić
‘Dosta smo bili efikasniji nego u prethodnim utakmicama. U prvom poluvremenu to je izgledalo jako dobro, prije svega u obrani. Zatvorili smo sve prilaze golu u prvih 15 minuta. To je sjajan uspjeh za polufinale i za nas velika stvar’, ističe Prlainović.
I Prlainović se uključio od starta, dao prvi i šesti gol. Talijani nisu mogli zabiti pokraj vrhunske srpske obrane koja je drastično olakšala posao Mitroviću i obranila se od prvih sedam talijanskih napada s igračem više. Kada je Jakšić pet minuta prije kraja zabio za 9:3, Srbija je svjesno podigla nogu s gasa.
‘Bilo je fantastično, mislim da je ovo najzrelija partija ove ekipe otkada smo na okupu i to u pravom trenutku. Držali smo obranu od početka do kraja, bez ikakvih reakcija na bilo što van bazena. Mislim da s ovakvom koncentracijom možemo očekivati dobru utakmicu u finalu’, vjeruje bek Aleksić.
Dok s hrvatske strane dolaze priče oko toga kako ne postoji kompleks Srbije, sa srpske dolaze pohvale za protivnika.
‘Nismo igrali s njima ovog ljeta, a to nije dobro. Pokazali su najbolju igru na ovom turniru, jedina ekipa koja je igrala konstantno, nisu imali padove’, naglašava vratar Mitrović.
U većini izjava srpskih vaterpolista nema ni riječi o Kazanju i Beogradu kada su deklasirali Hrvatsku. U finale SP-a Hrvatska je krenula s 2:0 da bi na novi gol čekala do treće četvrtine. U Beogradu se opet ponovilo sedam razlike s tim da je nakon 3/4 bilo i 12:4 u korist Srbije. S obzirom kako su izgledale te dvije utakmice, mogli su hrvatski susjedi slobodno biti još ‘bahatiji’ u najavi.
‘To što smo ih pobjeđivali nema nikakve veze. Ovo će biti potpuno drugačija utakmica, mnogo teža i napornija nego bilo koja druga’, upozorava centar Pijetlović.
U odnosu na Kazanj Hrvatska nema Obradovića i Muslima, u odnosu na Beograd Obradovića. Ali sada ima Garciju, no i dalje manju širinu kvalitetnih pojedinaca. Najveća razlika definitivno je na golu. Počne li Bijač ili Pavić, Tucak je rekao da još razmišlja koga staviti na gol u finalu, morat će ‘izvaditi’ barem dva do tri sigurna gola, kao protiv Crne Gore. A možda ni to neće biti dovoljno…
‘Nikad se nismo bojali Srbije pa nećemo ni sada. Dominantni su posljednjih godina, ali mi znamo cilj naše misije’, poručuje hrvatski ‘komandos’ Šetka.