1999. bivši gradonačelnik Istanbula Recep Tayyip Erdogan završio je u zatvoru i zabranjeno mu je sudjelovati u političkom životu, a sve zbog recitiranja sljedećih stihova: “Naši minareti su naše bajonete, naše kupole su naše kacige, naše džamije su naše vojarne.” Govorio je tad Erdogan: “Islam je moja referenca. Ako ja ne mogu govoriti o tome, koja je svrha života?”
Zabrana za Erdogana nije uspjela. Aktualni turski predsjednik, a bio je i premijer punih 11 godina prije nego je postao predsjednik, sada vrši nemilosrdne čistke nad političkim protivnicima i svima onima koje sumnjiči da stoje ili su na neki način povezani s pokušajem puča protiv njegove vlade, započinje svoju veliku analizu ugledni WSJ.
Islamistički pokreti
Desetljećima, u većem dijelu Bliskog istoka, islamski političari poput Erdogana nisu smjeli progovoriti, a ako bi se pak usudili, završavali bi u ćeliji ili s omčom oko vrata. Od Alžira preko Egipta pa sve do Turske, državni aparat je na sve načine pokušao marginalizirati politički islam, drobiti demokratske slobode, a sve s izgovorom očuvanja sekularnih vijednosti. Zapad se, preferirajući više autokratske vragove radije nego islamiste, većinom slagao s ovakvim stanjem.
Kao odgovor, krenuli su mnogi islamistički pokreti nikli pod utjecajem egipatske Muslimanske braće – pokreta koji je uključivao i Erdoganovu stranku. Pokreti su nikli na krilima ideje o jeziku pluralizma, politike demokracije i izbora. Presudno je, međutim, to što oni nisu gledali na demokraciju kao vrijednost po sebi, nego samo kao taktiku kako bi došli do ‘pravog’ islamskog poretka. Za njih, ideja o pravima bila je najjednostavniji način da demoliraju postkolonijalne, sekularne sustave koji nije, u njihovim očima, donio pravdu niti razvoj za obične muslimane.
Gašenje oporbenih centara
2005. gospodin Erdogan, koji je tada bio na funkciji turskog premijera i zalagao se za jačanje ljudskih prava, samo kako bi progurao zahtjev za članstvo u Europskoj uniji, demokracija je na putu nekih drugih Erdoganovih ciljeva bila samo ‘prijevozno sredstvo,’ nikako jedan od ciljeva.
U sljedećem desetljeću , Erdogan je ugasio sve veće centre oporbe u turskoj birokraciji, medijima, vojsci i sudstvu. U svjetlu nedavnog pokušaja puča, on je sam sebi potvrdio kako njegove sumnje nisu bile neosnovane, pa je krenuo u još jedan obračun s nekoliko desetaka tisuća potencijalnih protivnika.
Neuspjeh demokracije
U Egiptu, nade za konačnu demokraciju bile su prilično velike 2011. godine kada je napokon srušen dugogodišnji autokrat Hosni Mubarak. No, prvi demokratski izabran predsjednik Mohamed Morsi iz Muslimanskog bratstva, već nakon prvih nekoliko mjeseci vladanja, počeo je pokazivati svoje pravo lice. Uveo je zlokobno pravilo koji si osigurava imunitet od sudskog nadzora.
Već sljedeće godiine, 2013., njegova je vlast prekinuta državnim udarom. I onda dolazi Abdel Fatah Al Sisi, njegov režim se ubrzo pokazao represivnijim i od onog Mubarakovog. Ovaj ciklus konflikata, između vojnih i sigurnosnih snaga jedne zemlje, i islamističkih stranaka koje su gladne moći i koriste svaku priliku za osnaživanje i preuzimanje vlasti, je glavni razlog zašto demokracija nije uspjela zaživjeti na Bliskom istoku.
Tunis jedina iznimka
Liberalne i sekularne stranke koje su se pojavile kao treća opcija u veće dijelu regije okaljane su povezanošću sa Zapadom ili jednostavno nemaju šanse zbog dugogodišnjih autokratskih režima na vlasti. Demokracija, nakon svega, nije nešto u što vjeruje i jedna i druga strana, nastavlja svoju veliku analizu WSJ.
Demokratski izuzetak je Tunis, jedina zemlja koja je nakon revolucija 2011. ocijenjena kao ‘slobodna’ prema Freedom Houseu, organizaciji koja analizira građanske slobode i politička prava. Od 17 zemalja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, gdje su muslimani većinsko stanovništvo, samo je Tunis dobio prolaznu ocjenu. To je najgori rezultat od svih ostalih regija.
Mnogo je koraka do demokracije
“Postoji mnogo posla za napraviti prije nego zemlja ima šanse za demokraciju. Obrazovanje, pluralističke ideje i izgradnja konsenzus, sve je to vrlo loše u mnogima od tih zemalja,” rekao je za WSJ Hasan Hasan,suradnik Tahrir instituta za politike Bliskog istoka u Washingtonu.
Problem demokracije nije toliko povezan s islamom kao drevnom religijom koliko s političkim islamom, modernom ideologijom koja se razvila u 20. stoljeću U Egiptu, i koja ostavlja Bliski istok daleko iza Zapada. NJegovi utemeljitelji iz Muslimanske braće su ubijeni nasilnom smrću, Jassan al-Banna je ubijen 1949. godine. Sayida Qutba je egipatska vlada osudila na vješanje. Njihove ideje, pak, nakon ponovljenih neuspjeha autokratskih režima, sada predstavljaju dominantne političke pokrete od Maroka preko Turske do pojasa Gaze.
Krah islamističkih stranaka
Muslimanski svijet je više od Bliskog istoka. Svjetski najmnogoljudnija muslimanska zemlja Indonezija od 1999. je demokratska zemlja. Tamo su konzervativni islamisti postali marginalna snaga, a problemi sa zahtjevima za religioznija pravila i zakone su riješeni decentralizacjom države.
“Iako smo uglavnom muslimani, način na koji mi prakticiramo islam ima vrlo lokalne karakteristike. Mi u Indoneziji živimo zajedno u različitosti, mi smo različiti, a to je izazov za islamističke pokrete kao Muslimansko bratstvo,” kaže Samsul Maarif iz Centra za religiju na indonezijskoj Javi.
Islamističke političke stranke nisu uspjele u Pakistanu, drugoj najvećoj zemlji s muslimanskim stanovništvo. Iako pakistanska vojska i dalje drži znatan utjecaj na vanjske i sigurnosne poslove, demokratska politika se konsolidirala tamo od kraja izravne vojne vladavine 2008. godine. Izbori 2013. su doveli do prve primopredaje vlasti između dviju suparničkih stranaka. Izvan Bliskog istoka, demokracija je uspjela, i u muslimanskim zemljama.
‘Kuran je naš ustav’
Argumenti o ulozi religije, božanskim zakonima morala, koji postoje u muslimanskom svijetu nisu baš lako promjenjivi. Ali nisu ni u Zapadnim državama, iako se one nekako hvataju u koštac s promjenama, koliko uspješno, druga je stvar. Tako npr. u životu starijih Amerikanaca bilo je kazneno djelo prodavati alkohol, sudjelovati u homoseksualnom odnosu…
U muslimanskom svijetu vjera je puno dublje u životu ljudi. “Kuran je naš ustav,” glasio je slogan Muslimanskog bratstva. Kao takvi, političari i građani, uvjereni su u primat islamskog prava. Smatraju to nužnim u načelu demokracije. I to je uostalom razlog zašto radikalne skupine odbacuju demokraciju kakvu znamo kao herezu.
Iranska revolucija
Nakon revolucije u Iranu koja je bila 1979., išlo se pomiriti ove dvije stvari uspostavljanjem ‘Islamske republike.’ U iranskom ustavu eksplicitno se navodilo da svi zakoni i propisi moraju biti temeljeni na islamskim kriterijima koje pak određuju svećenici.
Iranska revolucija dovela je do još tvrđe sektaške podjele u cijeloj regiji. Osim u Tunisu, koji ostaje usamljeni svjetionik arapske demokracije u velikoj mjeri zahvaljujući mudrosti lokalne Ennahda stranke. Nakon vojnog udara 2013. pristupili su prilično pragmatično. “Možemo i izgubiti vlast, ali Tunis će pobijediti,” govorio je vođa stranke na nedavnom kongresu svoje stranke. Rached Ghanouchi je tada naglasio kako je Tunis izbjegao pokolj koji je uslijedio u drugim zemljama gdje se dogodilo Arapsko proljeće i to “usvajanjem načela dijaloga, prihvaćanjem drugoga i izbjegavanjem isključivanja i osveta.”
Interesi Zapada
Taj recept zvuči jednostavno no teško ga je primjeniti u zemljama poput Sirije i Iraka. U ključnim zemljama poput Turske i Egipta, obje važni američki partneri, politička borba je postala igra s nultim rezultatom. U takvom okruženju, SAD i njihovi europski saveznici imaju malo načina za promicanje demokratskih programa, naročito nakon što je Obaminaadministracija smanjila svoj angažman na Bliskom istoku i antidemokratske snage Rusija i Kina pokušale proširiti svoj utjecaj.
Bliski istok nije zaobravio da se Zapad konsolidarizirao s Mubarakom u Egiptu i ostalim autokratima. Nije pomogao ni 2013. kada je bio državni udar na Sisijev režim. Zapad se često bori za svoje ideale i interese, i Bliski istok je toga svjestan.
Turska je prije tjedan dana bila na rubu građanskog rata. “Teško je biti optimističan po pitanju Turske. Da je udar uspio, bio bi to još jedan definitivan dokaz da islamisti ne mogu preuzeti vlast na demokratskim izborima ili da demokratski izbori ne mogu jamčiti ostanak na vlasti,” objašnjava Shadi Hamid viši suradnik na institutu Brookings. “To bi poslalo opasnu poruku ISIS-u i ostalim ekstremističkim skupinama; da se vlast ovdje može preuzeti samo sirovom snagom.”
wpDiscuz