Dok marširamo naprijed prema Brusselu, kod kuće idemo unazad po pitanju rodne ravnopravnosti i zastupljenosti u organima vlasti. Naime, amandman je, rečeno je, predložen od strane poslanice HDZ BiH Borjane Krišto, na izborni zakon BiH, kojim bi se ukinule obavezne pozicije na izbornim listama za kandidate manje predstavljenog spola. Začuđujuće je da su predloženi amandmani došli od vrha jedne od najprogresivnijih stranaka po pitanju ravnopravnosti spolova i jednakim mogućnostima za unutarstranačko dijelovanje za žene i muškarce.
HDZ BiH je do sada bio pri vrhu u BiH što se tiče političarki na mjestima odlučivanja. I ostale hrvatske stranke poput HDZ1990 također su na visoke funkcije imenovale žene. Bošnjačke stranke se ne mogu pohvaliti tim podatkom, dok kod srpskih stranaka prednjači SNSD, iako i SDS ima istaknutu Aleksandru Pandurević.
Jedan od boljih primjera je Borjana Krišto, političarka koja je primjer političarke koja redovno visoko kotira u stranačkom pozicioniranju u odnosu na muškarce što je u BIH rijetkost. Nažalost, u BiH su primjeri kao što je gđa Krišto još uvijek naveliko iznimka u političkom životu naše zemlje. I sve dok ravnopravnost nije stvarnost u našoj zemlji, dužnost je svake izabrane poslanice, odbornice, vijećnice, ministrice itd., da budu prve u borbi za ravnopravnost.
Jer u stvari, htjele ne htjele, osim toga što predstavljaju svoje grupe, bilo političke, bilo nacionalne, one predstavljaju veliku grupaciju u društvu koja je majorizirana u našoj zemlji svakodnevno. Žene.
Ukidanje obaveznog pozicioniranja manje predstavljenog spola na listama bi bilo korak unazad, jer bi se time indirektno poslala poruka da se takav tretman odobrava, da mi kao društvo odobravamo da žene budu na dnu liste. Time zakonski dopuštamo i da su manje vrijedne, manje sposobne, manje pametne da bi mogle biti uopće uzete u obzir za bilo kakvu funkciju.
Da je u našem društvu dovoljna samo ambicija i trud za uspjeh u politici, ja bih prva bila protiv kvota i protiv obaveznih pozicija. Ali, žene se ne mogu “same izboriti” u nepravednom sistemu. Ili recimo, žene se ne mogu dovoljno same izboriti u nepravednom sistemu.
Zato je vrlo važno da ne idemo unazad na putu ka rodnoj ravnopravnosti, pogotovo ne u zakonodavstvu. Da bi se ostvarila ravnopravnost u mehanizmima odlučivanja u našoj državi moramo raditi naravno na kvotama i brojevima, da što više žena bude izabrano, jer ko sjedi za stolom pravi odluke, a ako nas je više možemo više i uticati na odluke (u teoriji). U praksi, treba više nego brojke, ali brojke su neophodan prvi korak.
I nemojte mi govoriti da ne treba glasati za žene zato što su žene. A zašto ne?
Možemo se diviti njihovim strukovima i drugim oblinama SAMO zato što su žene.
Možemo ih tretirati nejednako po pitanju porodiljskih prava SAMO zato što su žene.
Zašto ne bi bilo ok da se glasa za njih zbog toga?
Naravno, pretpostavljam da neće ona žena kojoj nije stalo i koja ne smatra da može uraditi taj posao ni staviti svoje ime na listu. Ma i da stavi. Ko pita sve one nesposobne muškarce što ništa ne rade i samo unazađuju zemlju jesu li dobili glasove zato što su najbolji, najkompetentniji, ili?
A osim brojki, moramo mijenjati i svijest našeg društva, da se ljudi naviknu na tu pojavu, da imamo isti broj žena i muškaraca na listama, što je jedan način da se konkretno pokaže da, barem na papiru, imamo jednake mogućnosti da budemo izabrani. Taj koncept jednakosti ne bi trebao biti stran, barem ne kod nas.
Kvote i obavezno pozicioniranje “manje zastupljenog spola” (čitaj žena) na izbornim listama nisu samo tu radi te žene čije ime piše na listi. One su tu takođe da bi se počelo smatrati normalnim da žene mogu i hoće da učestvuju u političkom životu svoje zemlje. Kada se pet puta na listi vidi naizmjenično muškarac-žena kandidati, šesti put ćemo početi obraćati više pažnje na to kakvi su kandidati te žene, bilo kakav naš stav bio prema rodnoj ravnopravnosti kao ideji.
Moram priznati da je vjerovatno da obaveza da imamo 50% kandidata žena i muškaraca i da su naizmjenično na izbornim listama neće, osim uticaja na percepciju građana o jednakosti spolova, imati značajan uticaj na rezultate izbora, barem ne u bližoj budućnosti.
Ali utjecaj na svijest glasača i našeg društva općenito o ulozi i poziciji žena (kojih ima više od 50% u BiH) u njemu može biti značajan.
Prije više od stotinu godina, žene su napravile globalni pokret koji se borio za prava žena da sudjeluju u odlukama u vezi s pitanjima koja ih se dotiču. U sjećanje na njihovu borbu, slavimo 8. Ožujak/Mart kao međunarodni dan žena.
Je li moguće da ćemo stotinu i više godina kasnije dozvoliti da okrenemo leđa tom cilju?
samo jedna žena l poskok.info