Glavni je razlog kontinuitet težnji jednog od tri konstitutivna naroda prema EU integracijama.
Samo je jedna “zaraćena” strana tokom cijelog rata u BiH svoju budućnost vidjela u euro-integracijama i cilj njene borbe jasno definirala kao suverenu, europsku BiH – uniju triju zajednica.
Samo je ta strana potpisala sve, od Lisabonskog sporazuma (Carrington-Cutiliero) do ovog trenutnog u obliku daytonske luđačke košulje, kojeg jedinog de facto nisu potpisali. Druge dvije strane mirovne sporazume ili su odbijale ili povlačile već stavljene potpise. Samo je jedna strana prihvaćala čak i one sporazume koji u potpunosti nisu ispunjavali tu želju europske, suverene i trofederalne BiH uz riječi Mate Bobana, da su “spremni dio svoga prava ustupiti kao koncesiju za mir, da bi i drugi bili zadovoljni svojim pravom.”
Ta je strana kažnjena s činjenicom, da je u ratu najviše stradala unatoč drugačijoj javnoj percepciji o žrtvama. Hrvata u BiH u odnosu na 1991. je manje za 27%, Srba za 9,3% a Bošnjaka- Muslimana manje za 3,5 %.
I za kraj citiram političku vodilju Mate Bobana, koja se korak po korak ostvaruje upravo putem prema EU: “… da kroz njezino državno uređenje uživamo sva međunarodna priznata prava državotvornog naroda, mi Hrvati ravnopravno dijelimo s druga dva suverena i konstitutivna naroda u BiH: Muslimanima i Srbima. Samo je zadovoljavajuće rješenje za sva tri naroda i usmjerenost europskim integracijama preduvjet stabilne i samoodržive Bosne i Hercegovine.”
Darko Mršić/poskok.info
Pogledajte kakav je vatromet priredila Matica hrvatska u Mostaru.
wpDiscuz