Njegošev poučak “U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci”, kao da je pisan za sad već bivšeg izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Niku Kovača.
Mučno je bilo gledati igru reprezentacije protiv Azerbajdžana i Norveške i Kovač je na poziciji izbornika, razumljivo, djelovao iritantno. Ali, nakon što je smijenjen, gospodskim, jednostavnim i dobronamjernim otvorenim pismom javnosti pokazao je junaštvo i opet u našim očima postao onaj dobri nekadašnji reprezentativac Niko Kovač. Velika je stvar u životu znati otići kad je vrijeme, a prije svega znati otići na dostojanstven način. Kovač je morao biti smijenjen jer to da reprezentaciji koja u vezi ima dva igrača Reala, jednog Barcelone i jednog Intera konce preuzme, bez podcjenjivanja, nogometno marginalni Azerbajdžan, indicira da je problem u radu trenera. Robert Prosinečki, izbornik Azerbajdžana koji je od limitirane momčadi izvukao maksimum, imao je problem što mu je najbolji igrač nekoliko dana prije susreta završio u zatvoru zbog sudjelovanja u ubojstvu. Unatoč tome, u utakmici s jednom od, po zbroju individualnih vrijednosti igrača, najpotentnijih europskih reprezentacija uspio je ostati neporažen.
______piše: Nino Raspudić l Večernji list
Nakon što te potom razbije Norveška, momčad od koje na svakoj poziciji imaš za klasu boljeg igrača, potpuno je jasno da je problem u vodstvu, odnosno u onome koji te zvijezde usustavljuje u momčad. Kovač je nakon toga morao otići, no pitanje je da li samo on. Nakon što je smijenjen, Kovač nije krenuo s našom uobičajenom poetikom batrganja, kukanja o nepravdi i optuživanja drugih, već je napisao uzorno, pozitivno i konstruktivno otvoreno pismo javnosti i medijima. Novom izborniku poželio je puno sreće i sjajan rezultat. Bez patetike i ironije zahvalio se navijačima i cijeloj javnosti, igračima, HNS-u, stručnom stožeru, medijima i novinarima koji su pratili reprezentaciju. “Na kraju, želim se ispričati svima onima koji su očekivali veće i bolje rezultate, a za koje smatraju da ih nismo ili nisam ostvario.”, piše bivši izbornik i dodaje kako ostaje vatreni navijač reprezentacije. Kovač je takvim postupkom dao poučak koji je važniji i od nogometne igre. Koliko god išao na živce tijekom dviju prošlotjednih utakmica, toliko je, u ovim kriznim i predizbornim danima velike napetosti i teških riječi, ovakvom gestom došao kao melem na ranu. Priča o reprezentaciji mikroprimjer je šire hrvatske priče o podbačaju i neiskorištenom potencijalu.
Kad bi postojeća razina gospodarske razvijenosti i životnog standarda bila vrhunac koji Hrvatska može postići onda ne bi bilo razloga za nezadovoljstvo, ali lako je dokazivo da ova zemlja ima potencijal da bude puno bolja. Zašto nije? Kao i trenutačno nogometna reprezentacija, zbog krize liderstava, upravljanja postojećim resursima. Kako objasniti to da, kao zemlja duge nogometne tradicije, danas imamo igrače u najboljim svjetskim klubovima, u Realu, Barceloni, Interu, Juventusu, Liverpoolu, a nemamo trenere oko kojih bi se otimali vodeći klubovi? Iako individualno postižemo svjetsku razinu u nogometu, tamo gdje se zahtijeva organizacija, sustavan rad, upravljanje složenim procesima i odgovorno liderstvo podbacujemo. Koga će naši nogometni glavešine odrediti za novog izbornika? Pitanje je kako će drugorazredni treneri voditi prvorazredne igrače i kako će netko kome je najveći klub koji je trenirao bio slab Dinamo ili Hajduk imati autoritet nad igračima današnjeg Reala i Barcelone?
To je kao da teta iz lokalnog vrtića ima autoritet nad najboljim studentima Oxforda i Harvarda. Niko Kovač nije uspio, ostao je neiskorišten potencijal sadašnjeg kvalitetnog sastava reprezentacije, a rezultati su ispod realno očekivanih. Iako u njegove dobre namjere ne treba sumnjati, on kao trener ima svoje limite, prije svega neiskustvo. Možda neki drugi bolje razumiju igru, nose se s pritiscima igrača, svjetskih zvijezda, navijača koji su postali europske babaroge te Mamića i drugih koji imaju svoju viziju prvotimaca, sve to je današnja hrvatska nogometna realnost unutar koje treba plivati. To ćemo tek vidjeti. Ali Kovač, nakon sankcioniranog neuspjeha, zaslužuje čestitke jer je svojim oproštajnim pismom stvorio pomirljivo i pozitivno ozračje i time olakšao i budućem izborniku, a i igračima i HNS-u da nađu drugačiji put i modalitet u još uvijek ne bezizlaznoj situaciji u kvalifikacijskoj skupini. Može li se i hoće li se takva kultura priznavanja neuspjeha ustaliti i u našoj politici, pokazat će predstojeći izbori. U sportu je bilo i dobrih i loših odlazaka. Najljepši su oni odlasci kada se ode na vrhuncu, poput recimo Janice Kostelić ili Lennoxa Lewisa, pamti ih se kao jake, na tronu, a ne po otužnom koprcanju poput Tysona ili nekadašnjih nogometnih velikana koji kasnije cijede nogometne karijere u Kataru ili SAD-u. U politici su čudni epilozi puno češći. Jesu li Čačić i Linić prije četiri godine mislili da će završiti kod Bujanca? Ili Jadranka Kosor da će koketirati s Milanovićem? Tko je u našoj politici otišao dostojanstveno, a da razlog nije bio biološke prirode? Tko se nakon teškog izbornog poraza nije vraćao po još “batina”?
Već smo u izbornoj kampanji. Dvojica koji najviše bacaju na ulog su Milanović i Karamarko. Osim ako izborni rezultat dovede do potrebe stvaranja velike koalicije, koja nije dobra jer u njoj nema jasne političke odgovornosti, jedan od njih će nakon izbora biti politički mrtav. Ako ne dobije izbore, Milanović će biti gotov i u stranci, svalit će mu svu krivicu na leđa, skočit će mu za vrat oni koji su mu se najviše ulizivali po toliko puta viđenoj matrici. Karamarku, ako ne dobije izbore, također bi bilo najbolje dati ostavku i na čelnu funkciju u stranci. Jadranka Kosor to nije shvatila pa se nepotrebno izložila porazu i ponižavajućem izbacivanju iz stranke. Preporuka poraženom je dakle: otiđi sam i dostojanstveno, batrganje se ne isplati. Sport je dobra metafora života. Nogomet je posebno složena djelatnost u kojoj se isprepleću mentalitet, institucije, ekonomija, politika, mediji, i u mnogočemu sličan je društvu u kojem se odigrava. Svakom nije dano da uspije, ali svatko se može s neuspjehom nositi dostojanstveno. Niko Kovač je svojim otvorenim pismom pokazao da se nekad dobrim odlaskom nakon poraza za zajednicu može učiniti više nego nedostojanstvenim trijumfom nakon pobjede.