Ponovo su se vratila sjećanja na 16 travnja 1993. godine u selu Ahmići u srednjoj Bosni. Svjedoci se sjećaju, a ostali slušaju o masakru koji je počinjen nad stanovnicima ovog sela prije točno 22 godine. Pripadnici Hrvatskog vijeća obrane su u rano jutro tog kobnog travnja ušli u selo i ubili 116 stanovnika bošnjačke nacionalnosti.
Mještani koji su preživjeli bore se i danas sa sjećanjima dan kada je većina izgubila jednog, dva, tri i više članova uže i šire obitelji.
U Ahmićima su do sada pronađeni posmrtni ostaci 86 osoba, a još 30 se vodi kao nestalo.
Abdulah Ahmić je 16. travnja 1993. izgubio majku, oca, tri sestre i brata. Od osam članova obitelji, Abdulah je ostao sam. Još jednog brata, Munira, izgubio je tijekom rata u Vitezu. Bio je borac …
Prisjetio se u razgovoru za Anadolu Agency dana kada je zajedno sa ocem Alijom izveden ispred kuće na strijeljanje.
“Ujutro je počeo napad. Moju kuću su opkolili vojnici. Nismo mogli nigdje otići. Zapucali su na ulazna vrata. Otac i ja smo dozvali vojnike i rekli im da ne pucaju, jer ćemo izaći. Otac je otvorio vrata”, prisjeća se Abdulah.
Na vratima su bila dvojica vojnika u maskirnim uniformama i sa namazanim licima. Jedan od njih je rekao im je da izađu ispred kuće. Tamo su vidjeli Abdulahovog brata Murisa, koji je izveden iz podruma u kojem je spavao i ubijen.
“Spavao je u podrumu. Izveli su ga i strijeljali. Tako su na isto mjesto doveli i mene i oca. Prvo je zapucao na oca. Bio je mrtav na licu mjesta. Iskoračila sam jedan korak. Sa metar mi je pucao u lice. Metak je prošao kroz obraz. U jednom momentu sam osjetio da nisam gotov i odglumio sam pad “, prisjetio se Abdulah dana kad je preživio napad HVO-a na Ahmiće.
Kada su otišli, Abdulah je uspio proći pored kuće i doći do obližnje ceste. Nadao se da će ga primijetiti neki kamion UNPROFOR-a i spasiti. Međutim, to se nije dogodilo.
Sutradan je saznao da su njegova majka i sestra, koje su ostale u kući, noć provele kod susjeda Hrvata nakon čega su odvedene u Gornje Ahmiće kako bi se bolje prebacile do Zenice …
“Međutim, gore su već bili vojnici. Ubili su ih i spalili”, ispričao je Abdulah.
Majka Latifa je imala 49 godina, najmlađa Alma 16, Sabira 23, a Smaila 24 godine. Ubijene su i spaljene u obiteljskoj kući Huse Ahmića s još pet osoba.
Abdulah je tijela brata i oca pronašao zakopana ispod jabuke u obiteljskom dvorištu. U Ahmiće se sa suprugom i djetetom vratio tek 2000. godine. Unatoč svemu, pokušava održati komšijske odnose s Hrvatima u selu.
Prisjećanje i obilježavanje godišnjice zločina u Ahmićima Abdulahu jako teško pada jer iznova naviru bolna sjećanja.
Abdulah Ahmić je 1999. godine o ovom užasnom zločinu svjedočio i pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu.
“Tijekom napada sam prepoznao i dosta susjeda. Svjedočio sam u Haagu tri puta. Dosta smo vjerovali komšijama. Nismo s njima imali problema. Nevjerovatno su nas iznenadili. Više im nikad ne možemo vjerovati”, kazao je Abdulah.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubojstva u Ahmićima 1993. bili zločini protiv čovječnosti. Jedan od zapovjednika HVO-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su 2001. oslobođeni optužbe za zločine u Ahmićima. Kordić je u ljeto prošle godine izašao iz zatvora u Austriji nakon što je odslužio dvije trećine 25-godišnje zatvorske kazne. Haški sud je osudio i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a “Džokeri”, bosanskog Hrvata, Miroslava Cicka Bralu, na 20 godina zatvora.
Sud BiH osudio je Paška Ljubičića na deset godina zatvora, a nakon odležanih dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Haški sud osudio Tihomira Blaškića na devet godina zatvora, pušten je na slobodu 2004.
Radiosarajevo.ba
wpDiscuz