Postoji jedan vic koji bih uvrstio u najužu osobnu antologiju bosanskog Galgenhumora. Junak tog vica je (naravno) neizbježni Mujo koji jednog dana ode u Ameriku.

Nakon nekoliko mjeseci, vrati se iz Amerike kući, pa se oko njega sjate prijatelji i susjedi da ga upitaju kako je tamo. “Ma pusti”, kaže Mujo, “Amerika ti je trideset godina iza nas!” – “Kako bolan, Mujo?” upitaju ga znanci, “Đe Amerika – pa iza nas?” – A Mujo im odgovara: “Jes’, majke mi, trideset su godina iza nas. Tamo je još dobro.”

Taj jugonostalgični vic prvi sam put čuo negdje koncem prošle dekade, nekako u vrijeme kad je na užas političkih konzervativaca Mujina konstrukcija povijesnog razvoja malo-pomalo zavladala cijelom jednom granom akademske produkcije, ali i kulturne industrije. Pritom je ta industrija i kultura nostalgije imala barem dva međusobno nepovezana, pa dijelom i suprotna krila. Na jednoj strani te nostalgije nalazile su se politički lijeve supkulture, te strukovne profesionalne elite koje su se socijalizma sustavno sjećale kao epohe utopijske tehnokracije. U toj nostalgiji, socijalizam je doživljavan kao doba reda i planiranja, tehnološkog napredovanja, opismenjavanja i cijepljenja, stručno osmišljenog urbanizma, planske industrijalizacije. Na drugoj strani, nalazila se ona pučka, konzumerska nostalgija koja nije puno marila za komunistički “zone planning” i visoke peći. U toj nostalgiji, jugoslavenski se socijalizam oslikavao kao kapitalizam bolji od kapitalizma, doba kad je “svatko” mogao sagraditi vikendicu, “svatko” napraviti obilni špeceraj, otići na more i kupiti fićeka. Ta nostalgija – frivolna i konzumerska – oslikavala je Jugoslaviju kao što Amerika nostalgično memorira imperijalne pedesete, ili Akunjin i Mihalkov carsku Rusiju. Čak je iTito u toj nostalgiji imao ulogu, ali ta uloga nije bila ona diktatora (ili revolucionara, kako hoćete), nego uloga sasvim nalik nekoj ridikuloznoj kraljevskoj figuri punoj rojalističkog kiča. Tu vrstu potrošačke nostalgije najbolje ocrtava vic koji je volio pričati pokojni Milorad Bibić Mosor. “Što je bilo prije, jaje ili kokoš?” glasi upit u vicu, a odgovor je “prije je bilo svega”. Pritom su i oni koji su pričali taj vic, kao i oni koji su ga slušali, bili savršeno svjesni da u vremenima “kad je bilo svega” niste mogli kupiti pampersice nigdje prije Trsta, ementaler, banane i čokolada bile su predmeti čestih nestašica, a predmet onih povremenih bila je čak i – struja. To samo pokazuje da nostalgija nije, i nikad neće biti, racionalni odnos prema prošlosti. Nostalgija je uvijek odluka o onom čega se želite sjećati, ta je odluka uvijek selektivna, i ona manje govori o vremenima za kojima ste nostalgični, a više o vašem stavu prema današnjici.

U dekadi koja dijeli “Leksikon Yu mitologije” od “Crno-bijelog svijeta” – ukratko – nostalgija za “tamo je još dobro” postala je pravom granom kulturne proizvodnje. U konzervativnom političkom diskursu ta se nostalgija interpretira kao opsesija malobrojne, srednjeklasne i srednjegeneracijske kulturne elite koja tarmaje ostatak šutljivog hrvatskog plebsa svojim vlastitim fiksidejama, prepravljajući time vlastite biografije i prikrivajući vlastiti politički žal. Ovih dana, međutim, pojavila se jedna sociološka anketa koja provocira takve političke klišeje. Tu je anketu na 1700 ispitanika starijih od 45 godina proveo portal Moje vrijeme. Ispitivao je građane starije od 45 o njihovom odnosu prema “bivšem sistemu”, a rezultati su – kako za koga – (ne)očekivani.

Nakon što sam ovog tjedna pročitao nalaze ankete portala Moje vrijeme, pala mi je napamet bizarna činjenica koju sam pročitao kod harvardske profesorice Svetlane Boym, autorice knjige “Budućnost nostalgije”. Boym piše o tome kako je nostalgiju prvi imenovao i opisao u 17. stoljeću švicarski liječnikJohannes Hofer. U svojoj doktorskoj disertaciji iz 1688. Hofer je smatrao da je nostalgija bolest koja se može izliječiti, te je predlagao terapiju opijumom i pijavicama. Ako je po anketi Moje vrijeme suditi, čini se da bi Karamarko morao uvesti puno afganistanskog maka i pijavica da bi Hrvate “izliječio” od nepopravljive boleštine.

Kršćanske vrijednosti

Naime, prema anketi spomenutog portala, čak 87% ispitanih građana koji pamte SFRJ navode da se tada živjelo bolje ili puno bolje. 88% ih smatra da je tada bila veća sigurnost posla, 85% da se više cijenilo obrazovanje, 78% da se više brinulo o zdravstvu. Željku Markić i Vicu Batarela sigurno će zanimati to što ispitanici drže da su se tada više uvažavale neke samoproglašene kršćanske vrijednosti: 61% tako smatra da je socijalizam više poštovao obitelj, 71% da je više skrbio o solidarnosti, a 72% da se više brinulo o prijateljima. Zvuči bizarno, no mali, ali ne zanemariv dio anketiranih (do 15%) smatra čak i to da je tada bilo – više demokracije, slobode govora i tiska!

Pozitivna osoba

Neki od rezultata ankete – ukratko – bizarno su neočekivani, neki notorno očekivani, no ono što jest svojevrsno iznenađenje jest da rezultati ruše klasične, stereotipne ideološke dihotomije. Unatoč svim “nisi-smio-reći-da-si-Hrvat” klišejima, samo 13% ispitanih Hrvata smatra da je u SFRJ postojala nacionalna diskriminacija. Frapantnih 31% deklariranih vjernika smatra ateističkog velmožu Tita “bezuvjetno pozitivnom osobom”, a samo 14% vjernika smatra ga diktatorom. Među izričitim vjernicima čak je 31% onih koji se deklariraju kao povremeni ili definitivni jugonostalgičari. Od muke se može pojestiVlado Košić: izgleda da se njegovo stado u zabludjeloj nostalgiji tek za koji postotak razlikuje od urbanih Jugoslavena, te djece Marxa i Coca-Cole.

Činjenica da građani Hrvatske socijalizam pamte (ili “pamte”) kao eru vikendica, kredita, sindikalnih izleta, odmarališta i konzumnih divota nije – dakako – osobito iznenađenje. Ljudi pamte socijalnu sigurnost jer je danas nemaju, konstruiraju sliku savršenog školstva i urbanizma jer su današnji grozni, nostalgično se sjećaju Unikonzuma i Granapa ne zato što je tada bilo ementalera i pampersa, nego zato što ih danas – u pretilo raskošnim Kauflandima i Lidlima – ne mogu priuštiti. Nostalgija spram stvarnog ili izmaštanog primordijalnog raja socijalne sigurnosti i konzumnih divota stoga je lako objašnjiva. No, ono što je mnogo veće iznenađenje činjenica je da ispitani građani iznad 45 nemaju samo pozitivan odnos prema sindikalnim polutkama i školskom cijepljenju, nego i prema nekim aspektima socijalizma koje bismo mogli opisati kao “tvrdo” ideološke. Neovisno kako čovjek vrednovao Tita, teško je pobjeći od toga da je riječ “diktator” tehnički opis onog što je on bio. Ipak, tu afektivnu riječ iz HDZ-ova arsenala spremno je na Josipa Broza primijeniti samo 8% ispitanih građana RH. Čak 91% ispitanih smatra da je nekadašnje društvo bilo “sigurnije”, 73% bi zagovaralo da se obnove omladinske radne akcije. A možda najgorči simptom krize otkriva se u odgovoru na pitanje bi li anketirani pristali živjeti u jednopartijskom sistemu, pod uvjetom da žive u blagostanju. U Hrvatskoj je na to pitanje potvrdno ili uvjetno potvrdno odgovorilo 74% ispitanih, a u susjednoj Bosni i Hercegovini fascinantnih – 86%! Građanima RH i BiH – ukratko – nisu dodijali samo kapitalizam, poslodavci, autsorsinzi, deindustrijalizacija, nezaposlenost. Njima je dodijala i demokracija – kao takva. Kad čovjek vidi rezultate ove ankete, ne treba se čuditi bijednoj izlaznosti na izbore. Suprotno od glasovitog Ćopićeva Ježurka, našim je građanima dosta “kolijevke meke, lisnatog poda”, “krova trulog i prostrike slabe”, te bi vrlo rado divotu suverene dom(ovine) prodali za gnjile kruške i satić meda.

A to je točka na kojoj “prije-je-bilo svega” nostalgija prestaje biti samo memorija na Jugoslaviju, i prestaje biti samo slika razočaranja Hrvatskom. Ona postaje dio općeg europskog razočaranja suvremenom liberalnom demokracijom, demokracijom koja je i na Zapadu – jednako kao i u ex-Yu – silom ili milom razmontirala stečevine sigurnosti i socijalnosti poslijeratne države blagostanja. Ta demontaža se pritom događa u vremenima kad čak i tvrdo liberalni The Economist piše o “smrti demokracije”, tek u času kad se neke potpuno ili djelimično autoritarne zemlje – Kina, Turska, Mađarska – pokazuju kao ekonomski žilavije od lomnih, umornih i razmaženih demokracija.

‘Hoferova bolest’

Osobno mislim da je upravo taj kontekst – sinkronijski, ne dijakronijski – ključan za razumijevanje “Hoferove bolesti” koja je eto najednom zarazila Hrvate. Ljevičarima to možda neće biti drago čuti, ali nostalgija za (često) stvarnim ili (katkad) izmišljenim divotama socijalizma ima slično izvorište kao i nostalgija za Salazarom u Portugalu, nostalgija za Mussolinijem u Italiji, ili uspon desnih populista u Mađarskoj, Francuskoj i Švedskoj. Fantazirajući o divnom socijalizmu, građani zapravo iskazuju žudnju za nekim zapravo konzervativnim ideologemima kao što su red, sigurnost, obitelj i rad, a žudnja za frivolnim manifestacijama kolektivizma kao što su radne akcije pokazuje da građani masovno imaju potrebu za (re)konstrukcijom kolektiva. Pošto im tu žudnju za kolektivom ljevica (više) ne nudi, Europljani će je tražiti tamo gdje se nudi. A bojim se da je to – na desnici.