Za čitanje ovog teksta potreban je kratki povijesni pregled ustavnih trkeljanja koja su prohujala Bosnom i Hercegovinom. Pa evo jedan quicke. Nakon što su 45 godina držali narod u pokornosti, ignoriranjem nacionalnih pitanja u Jugi, i njihovog zatiranja silom, mačem, i nagim otocima bez adekvatno uređenih plaža jelte, komunisti koji su punih 45 godina proveli u tiraniji, ćeranjem cijelih naroda iz Juge a potom i u obračunu sa tisućama unutarnjih neprijatelja, 90-ih su godina, kad su vidjeli da je vrag odnia SSSR i da bi netko u samoj Jugoslaviji nakon mirne tranzicije mogao povući nedopustivo pitanje lustracije i kaznenog progona za mrtve očeve i kćeri širom Jugoslavije, tisuće Aleksandri Zec o kojima se i danas šuti, naglo su presvukli kože i obukli se u nacionaliste, te poveli naše narode i narodnosti u Treći balkanski rat.
Nacionalizam je procinjenjen kao najefetnije gorivo za taljenje nacija i za odvraćanje jugoslavenskih naroda i narodnosti od konzumiranja demokracije koja je nenadano grunula na vrata.
Nacionalisti , od Vardara pa do Triglava, prihvatili su tu ponudu komunističke elite. Zato su u krivu oni koji danas optužuju nacionalizme da su pokvarili ideju Titoslavije kada je općeznano da su protagonosti trećeg balkanskog rata bili najperspektivniji drugovi i drugarice kumrovečke škole. Onda je opet nejasno što današnji medijski establišment, koji je također produkt te škole napada aktere 90-ih kao nacionalistički otpad budući da su oni imali bolje ocjene u Kumrovcu od njih?
Uostalom nisu ta imena tako stara da ih se ne sjećamo. Dobrog Markovića koji nam je nudio brzi ulaz u EU, mir i prosperitet, izradili su ko početnika a na scenu su doveli četnike i početnike.
Nakon što su drug Sloba drugovi mu iz ostalih republika grobnice natrpali dječjim kostima, uništili ekonomiju, i posijali duboko sjeme razdora među narodima, za račun privatizacije, kada su na vlastita imena uknjižili kakav peivatizacijski biznis, komunisti su 90-ih ispotpisivali masu ustava kako bi se u datom trenutku pokazali i kao mirotvorci vlastitih ratova.
U BIH je tako Daytonskom ustavu prethodio Washingtonski ustav, čija je danas baš godišnjica. To je znate onaj trenutak kada HVO i ABIH pružaju ruku pomirenja, zaustavljaju rat i formiraju FBIH, i to kao tvorevinu sastavljenu od teritorija pod kontrolom HVO-a i teritorija pod kontrolom ABIH. Washington predviđa FBIH kao ravnopravnu zajednicu hrvatskog i bošnjačkog naroda. Službeni jezici u FBIH su prema Washingtonu hrvatski i bošnjački. Bošnjaci se 2002-e godine bune da to nije njihov jezik te traže od Petritscha da promijeni tu stavku u Ustavu, iako su 1994-e pričali bošnjačkim jezikom.
Prema tom ugovoru Hrvati i Bošnjaci imaju podjednak broj ministara, ne postoji preglasavanje jednog naroda od strane drugog i FBIH čak planira ući u konferderaciju s Hrvatskom.
Daytonski ustav koji je potpisan 1995-e ratificirao je i dodatno osnažio Washingtonski. Ustav FBIH zapravo je Washingtonski ustav. Nakon Daytona Hrvati u FBIH i dalje imaju pravo na pola ministara, imaju Dom naroda od 30 zastupnika, pa je ubacivanje Hrvata s bošnjačkim glasovima iz većinskih bošnjačkih kantona uzaludan posao. Itd.
Uglavnom , izvorni Dayton uvažio je Washington i dao šansu Federaciji da se demokratski pomalo razvija. Da je ostao na snazi danas ne bi FTV bila ovakva kakva jest. Slučaj Komšić ne bi bio tako laka avantura a imenovanja Vlada FBIH trajala bi daleko kraće.
Onda 2000-e godine dolazi čika Barry. Njemu se jako sviđao Lagumdžija. Ameri su htjeli pogurati demokratizaciju prostora pa su Bošnjacima htjeli nametnuti građanski SDP, Hrvatima građanski NSRZB a Srbima građanski SNSD. Smatrali su da će cvasti tisuće cvjetova ako u BIH s vlasti maknu ratne stranke i ako dovedu Građane. Samo nije bilo nikog da im kaže da u nacionalno trozatrovanoj BIH nema baš tako puno Građana. Naročito ne kvalitetnih.
Dodika su Ameri uspješno postavili , no on je shvatio da mu je kraj blizu ako bude igrao građanskom logikom. Zato je postao najveći zaštitnik Srpske i od tada je na čelu tog entiteta.
SDP je 2000-e godine došao na vlast tako što je čika Berry uveo sulud princip po kojem primjerice 40.000 Bošnjaka iz Goraždanskog kantona može, ako im je to ćeif, ubacivati koliko želi Hrvata u hrvatski dom naroda. Tako je iz bošnjačkih kantona ubačeno preko 15 Hrvata u hrvatski dom naroda, bošnjačkim glasovima naime iz dominantnih bošnjačkih kantona, i uslijedilo je imenovanaje Vlade Alijanse. Prva je to protudaztonska vlada u BIH i najgora u njenoj povijesto. Posljedice Alijanse i danas osjećamo u trajno narušenih hrvatsko bošnjačkim odnosima a kadrovi koje su tada postavili na FTV i na cijeli niz nadzornih odbora i dan danas drmaju. U njoj, Alijansi, Zlatka Lagumdžije, Hrvate je, onako kako bi mu naredio Zlatko, predstavljao “moralni” Zubak, inače Haagom ucijenjeni politički patuljak, čija stranka NHI tada nije osvojila niti 5% ukupnih hrvatskih glasova.
2002-e godine, pojavljuje se Petritsch i ruši , pored Daytonski sporazum a potom tenkovima i posljednju domaću banku u BIH – Hercegovačku a austrijski kapital širi se i na jug zemlje. Petritsch je to tako brzo uradio da mnoštvo bh političara dan danas ne kuži da Dayton nije na snazi, jer je Petritschevim amandmanima promijenjen do srži.
Nakon njegovog udara na Dayton srušen je i Washington a u BIH je zavladao Petritschev ustav.
Hrvati u FBIH nisu više ravnopravan narod, i od tada traže ili poništavanje Wolfghangovih amandmana ili uspostavu zasebne federalne jedinice ukoliko Bošnjaci oista ne žele suživot i konsocijaciju s Hrvatima. Bošnjaci kažu da ne žele federalnu jedinicu ali da ne žele ni suživot te brane odredbe Petritshevog ustava koje im nude dominaciju u FBIH i istovremeno se bune što ih u RS-u predstavljaju nelegitimni Bošnjaci koje im nameću Srbi. Toliko dakle o provedbi odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti sviju na cijelom teritoriju BIH. Petritscheve odluke uopće nisu provele u praksi tu odluku, provele su majorizaciju sviju na cijelom teritoriju BIH. U RS-u majoriziraju Srbi, u FBIH Bošnjaci. Hrvati bi mogli majorizirati tek u Livanjskom kantonu. No i gore je uvjet 2/3 potpore u parlamentu za uspostavu Vlade pa to ne čine. Jer je kontraefektno.
Petritschevim amandmanima Srbi su formalno ušli u FBIH a Hrvati i Bošnjaci u RS. Ali samo formalno. U stvarnosti u RS-u SRbi odlučuju u pravilu o hrvatskim i bošnjačkim ministrima dok u FBIH Bošnjaci odlučuju o srpskim kadrovima a kada ih pođe matematika metnu ga i Hrvatima. Katkad predsjednika, katkad cijelu Vladu FBIH i predsejdnika FBIH. Najnovija avantura zvala se , kako Hrvatima pojasniti da su i Jurišić, Čamber ,Budimir i Lijanovići dovoljno dobri predstavnici hrvatskog naroda u Vladi FBIH. I ta avantura skupo je plaćena a posljedice te Vlade osjećat ćemo još godinama.
Hrvatima je Petritschevim amandmanima oduzeto pravo na pluralizam. Ako se odluče na pluralizam Sarajevo ih kazni tako što im sjedne u nadzorne odbore, potom nameće zakone i isisava kapital, briđe im braniteljske naknade a u vlast povuče stranke za koje Hrvati ne glasuju.
Od Washingtona danas, na dan njegova rođenja , u praksi nema ništa, iako formalno i Washington i Dayton i dalje vrijede na papiru. I može poslužiti kao jak argument na međunarodnim sudovima koji se bave zaštitom međunarodnih ugovora. Hrvati jesu u Daytonu naime potpisali instituciju Visokog predstavnika, ali kao instituciju koja će štititi osnovne postulate Daytona a ne kao instituciju koja će rušiti spomenuti sporazum. Ono što razbija BIH u stvarnom životu nametnuti je Petritschev ustav koji nitko u BIH nije potpisao, i koji nikada nije usvojen u parlamentu BIH. Ustavni sud koji je trebao srušiti Petritschev ustav proglasio se nenadležnim iako je isti sud svojedobno srušio amandmane koje je Ashdown donio za Mostar. Dakle Ustavni sud demantirao je sam sebe.
U Washingtonskom sporazumu jasno je da je HVO dio legalnih oružanih snaga u BIH, da su zakoni HercegBosne postali službeni zakoni FBIH i da u tom sporazumu nema pobijeđenih ni poraženih. Danas, ako pratite federalne medije, imate osjećaj da živite u državi Bošnjaka, da je oficijelni jezik bošnjački, da je HVO u Washingtonu potpisao kapitulaciju i da je jedina legalna vojska u BIH bila ABIH.
Ako išta mogu učiniti u budućnosti oko jačanja prava hrvatskog naroda u BIH hrvatski političari moraju se skoncetrirati na tužbu pred međunarodnim sudom kojom će biti dokinut Petritshcev ustav, i na snagu vraćeni Washington i Dayton. Samo se s te pozicije, ravnopravne pozicije, može pregovarati o novom demokratskom ustavu u BIH.
Washingtonski sporazum je sporazum potpisan između bosanskohercegovačkih Hrvata (predstavljenih od strane Republike Hrvatske) iBošnjaka odnosno Republike Bosne i Hercegovine (u vladi su tada dominirali Bošnjaci) 18. ožujka 1994. godine u Washingtonu.[1]
Dogovoreno je primirje između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine. Unutarnji ustroj teritorija sa bošnjačkim ihrvatskim pučanstvom u Republici Bosni i Hercegovini, preoblikovan je u Federaciju Bosne i Hercegovine, koja se sastoji od federalnih jedinica, županija, koje imaju jednaka prava i odgovornosti. Županijski sustav je predstavljao svojevrsnu obranu kako bi se spriječila dominacija jednog naroda nad drugim.
Washingtonski sporazum je efektivno završio bošnjačko-hrvatski sukob, ali je ostavio mnoge stvari nerješene. Pored toga dogovor ostvaren uWashingtonu uz Daytonski sporazum, danas se smatra jednim od najkontraverznijih političkih rješenja proizašlih iz cjelokupne Jugoslavenske krize.
Bosanskohercegovački Hrvati i Bošnjaci su u Washingtonu, 1. ožujka 1994. godine, potpisali preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije Bosne i Hercegovinekoja će omogućiti konfederaciju s Republikom Hrvatskom. Taj sporazum potpisali su dr. Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i Krešimir Zubak. Oni su se suglasili da će biti osnovan Prijelazni odbor na visokoj razini, koji će poduzeti hitne i konkretne korake radi osnivanja Federacije i Konfederacije. Odbor je započeo s radom4. ožujka 1994. godine u Beču i nastojao je do 15. ožujka 1994. godine donijeti:
- 1. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine;
- 2. Prethodni sporazum o Konfederaciji između Republike Hrvatske i predložene Federacije BiH;
- 3. Sporazum o vojnom rasporedu na području predložene Federacije BiH;
- 4. Prijelazne mjere za ubrzanje osnivanja Konfederacije i Federacije BiH, uključujući, gdje je to moguće, stvaranje državnog ustroja kako je to naznačeno u Okvirnom sporazumu, kao i sve ostale mjere koje će se smatrati potrebnima.[2]
Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su u Washingtonu, 18. ožujka1994. godine Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće bošnjačko-hrvatske federacije u Bosni i Hercegovini. PremijerBosne i Hercegovine Haris Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća Hrvatske Republike Herceg-Bosne Krešimir Zubak potpisali su u Washingtonu tekst Nacrta ustava federacije Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.[3]
Dana 30. ožujka 1994. godine, Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine prihvatila je velikom većinom glasova Ustav Federacije BiH kojim se uspostavlja Federacija Bosne i Hercegovine na teritoriju s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom. Skupština je prihvatila i zajednički amandman zastupnika Hrvata i Bošnjaka, kojim se iz predloženog Ustava briše odrednica da je granični postotak za ulazak stranaka u parlament Federacije BiH 5 % i to zakonom koji će donijeti Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine.[2]
Washingtonski sporazum danas
Etnički sastav stanovništva FBiH
Washingtonski sporazum je trebao biti samo prva faza dogovora, dok je druga faza trebala biti uključivanje srpske strane u pregovore. Prema toj zamisli, Republika Srpska je trebala nestati, a Bosna i Hercegovina bi na cijelom prostoru bila županijski uređena zemlja. U nekoliko svojih javnih istupa ovo je potvrdio i potpisnik sporazuma Krešimir Zubak, no kasnije su Amerikanci odustali od te ideje.
Spornih dijelova je bilo nekoliko, kao dogovor o konfederaciji Republike Hrvatske s Federacijom Bosne i Hercegovine, koja nikada nije zaživjela. Tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić navodi kako je prihvatio taj prijedlog iako bio svjestan da, ako se i postigne, nikada neće zaživjeti. Granić je potvrdio da je bila riječ o obmani predstavnika Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Slično je i revidiranje Washingtonskog sporazuma na štetu Hrvata, jer su brojne ovlasti ukinute županijama. Novouspostavljena federalna ministarstva prosvjete i kulture, te energetike su formirana suprotno sporazumu, budući da su ove nadležnosti, prema dokumentu, morale biti na županijskoj razini. Jednako je s pitanjima radija i televizije jer je Federacija BiH dobila isključivi nadzor nad spektrom frekvencija. Uz to, dokumentom je dopušten ustroj vijeća hrvatskih županija koje bi “koordiniralo politiku i aktivnosti u pitanjima od zajedničkog interesa”, no unatoč dopuštenju, 2001. godine taj pokušaj visoki predstavnik Wolfgang Petritsch je zaustavio.
Danas, petnaestak godina kasnije, Federacija BiH je još uvijek u problemima. Proračun je pred slomom, gospodarstvo je nerazvijeno, socijalna davanja velika, administracija velika, županije ne funkcioniraju, Mostar blokiran, stalno nezadovoljstvo Hrvata položajem samo su neki od pokazatelja da je Federacija BiH pred mogućim krajem[4] te da je Washingtonski sporazum ostao nedorečen i da treba poduzimati nove korake.
