Nakon smrti bana Stjepana II, 1353. godine, poziciju vladara zemlje preuzima njegov nećak 15-godišnjak (kako se pretpostavlja) Stjepan Tvrtko I Kotromanić, ban koji će postati prvi bosanski kralj i koji će od ove zemlje učiniti regionalnu silu.
Stjepan Tvrtko I bio je sin kneza Vladislava, brata Stjepana II, i Jelene Šubić iz hrvatske plemićke loze Šubićevaca. Također, bio je unuk Stjepana I Kotromanića.
Tvrtko, dječak na tronu, na početku svoje vladavine bio je odani vazal hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I Anžuvinca, no zbog spora (ne zna se točno o čemu je bila riječ – vjerojatno zbog toga što je Ugarska polagala pravo na Bosnu) koji će prerasti u rat, ovo “partnerstvo” se privremeno završava, i to pobjedom Stjepana Tvrtka I.
Ohrabren ovom pobjedom, mladi ban pokušao je ojačati svoju vlast u zemlji i centralizirati je, no to se vlasteli neće svidjeti pa će se pobuniti – na čelu bune bit će njegov brat Vuk. Tvrtko i njegova majka pobjeći će u kraljevinu Ugarsko-Hrvatsku, a Ugarski će ga kralj odabrati kao “manje zlo od heretičkih feudalaca” i ponovno izabrati za vladara Bosne.
Što se tiče krunidbe za prvoga kralja, ne znamo točno kada se dogodila. Lokalni povjesničari dijele mišljenje da se krunidba odigrala 1377, u mjestu Mile (današnji Arnautovići) kraj Visokog. Nosio je ime “kralj Bosne, Srba, Pomorja i zapadnih strana”.
Kako nije mogao širiti utjecaj na sjeveru, Tvrtko se okrenuo ka Jadranu. Sagradio je u Boki Kotorskoj tvrđavu Sv. Stjepan, a kasnije joj je promijenio ime u Novi, današnji Herceg Novi. Kasnije je stvorio dobre odnose i s Venecijom. Priznali su ga i srbijanski vladari iz onih oblasti koje je pokorio, i Dubrovčani su mu počeli isplaćivati danak, te se njegovoj vlasti u Dalmaciji pokoravaju gradovi Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula.
Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka najvećim vladarem u povijesti srednjovjekovne Bosne.
Rijetko mu je koji povjesničar umanjivao slavu, isticali su ga i divili mu se, a povjesničarka Nada Klaić nazvala ga je i “dragim dječakom na bosanskom prijestolju”.
Tada se razvijaju bosanski gradovi, trgovina i rudarstvo, te se kuje prvi zlatni novac na južnoslavenskim prostorima. Na tom novcu se prvi put javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih kraljeva. Slijedeći zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem.
Stjepan Tvrtko I Kotromanić umire 10. ožujka 1391, a naslijedio ga je njegov rođak Stjepan Dabiša.
Tvrtka danas srpski povjesničari svojataju kao jednog od srpskih vladara, bošnjački povjesničari tvrde da je bio temelj drevne Bosne. Hrvatski povjesničari pak , iako imaju dovoljno materijala dokazati da je Tvrtko imenovan uz sukladnost bribirskih kneževa, stide se reći da je Tvrtkova Bosna bila u to vrijeme jedina slobodna hrvatska zemlja, u doba dok se ostatak Hrvatske pokorio Ugarima. No kako hrvatski nacionalni identitet u to vrijeme odumire, niti postoji, dok postoji samo svijest pripadnosti zemlji nekog kralja i li bana današnji autori knjiga o hrvatskim kraljevima i banovima ne prelaze avnojevske granice. Tako serijal koji govori o hrvatskim kraljevima uopće ne spominje Hrvatiniće, Kotromanoviće i Tvrtka Prvog kao ni Stjepana Tomaševića koji je pogubljen u Jajcu kao dijelove hrvatske povijesti.
Istovremeno u Sarajevu, oni koji se diče Tvrtkom, Tomaševićem, Kotromanićima i slično, više slave El Fatih koji je odrubio glavu Tomaševiću , posljednjem kralju bosanskome nego samom Tomaševiću. Porijeklo ljiljana kao kršćanskog heraldičkog simbola također se često prešućuje u današnjoj “srednjovjekovnoj” Bosni.