Ako već moram putovati zimi – dok me iz Sarajeva ispraćaju magluština, bljuzgavica, smog i sve druge ovom gradu svojstvene zimske gadosti, koje za mene, doživotno oboljelog od ljeta, predstavljaju opterećenja ravna psihičkim smetnjama – onda zaista volim ići ka Hercegovini. Ne mislim da je taj kraj svijeta čudesniji od bilo kojeg drugog kraja svijeta. Ježim se na onu lokalpatriotsku da ovakve prirode eto nigdje drugdje nema. Smiješna je, dakako, ta potreba za isticanjem ekskluzivnih ljepota, svojstvena domorodačkim plemenima rodne nam grude. Ipak, ima Hercegovina, iz perspektive kotlinske stiješnjenosti i njoj pripadajućeg nedostatka prozračnosti što ga je još plemeniti Mula Mustafa Bašeskija uočio, jednu stanovitu prednost koju bih mogao posmatrati, bar u mom imaginariju, kao čudesnost koja jeste svojevrstan prirodni ili prirodnoljepotni ekskluzivitet.
___________piše: Đorđe Krajišnik l Oslobođenje
Ili se to pak meni – opet iz moje kotlinske natmurenosti, ono kad ti nebo mjesecima sjedi na čelu, a oči bole od potrebe za suncem – samo čini. Od mog prvog prelaska preko Ivana, a nije da me nakon toga svako malo nije vuklo i da me danas jednako ne vuče na tu stranu, urezao mi se u dugotrajno pamćenje, koje se povremeno pretvara u čeznutljivost, momenat kad se iz bosanskog mraka i nedostatka neba preda mnom odjednom prolomi sva ona svjetlost. Kao da naprasno progledam, kao da prvi put nakon mjeseci mučenja, nakon gušećih trenutaka neviđenja vidim nebo. Mogu ga opipati, pa tako slatke jagodice, zaslađene nebeskim plavetnilom liznuti jezikom.
Drugi svijet. Klimatski…
Kad se prođe Jablanica i zaplovi kanjonom Neretve (ne moram govoriti o njenoj smaragdnosti, napisana je cijela biblioteka knjiga o tome i naslikan je fundus slika; a ja ipak ne volim ponavljati) prema Mostaru, počinje gotovo iščezavati pomisao da je nekada moglo biti drugačije. Da postoji nešto van te svjetlosti. Sve ono nakupina mraka što ti se zalijepilo za biće odjednom poput odumrlih kožnih stanica otpada. Naravno, ne pravim ja ovdje polarizaciju dva svijeta, neku epsku borbu dva principa. Mada, ne bi bilo zgoreg ni tako posmatrati stvari. Zar ne? Kad, pak, iskoračim u Mostar, nikad me ne fasciniraju građevine, Stari grad i Most, već ista ona širina koja od Ivana počne, a nad Mostarom doživi svoj vrhunac. Raspukne se. Kao rasprsnuta zvijezda svjetlost se prospe svuda na horizontu. Ono što me još baci u nestvarnost jeste vazduh. Ona savršena mediteranska mješavina soli, kamena i topline. Nekad poželim u Mostar samo na minut, da udahnem vazduh i vratim se kao u kakvu duboku tamnu vodu. I taj vazduh razbistri. Otvori um. Putujući, ovoga puta, ka Širokom Brijegu tukla je bura. Teška je, bije kroz kosti. Ali i kad ti oduva meso, oplemeni te. Raznese te prema onoj širini.
Razgovor sa fra Vendelinom Karčićem, upraviteljem Franjevačke galerije Široki Brijeg, gdje sam se u pohod zaputio, takođe je započeo vremenom. Tako je uvijek, kaže fra Vendelin, ovo je klimatski drugi svijet.
”Ne onoliko koliko se kroz medije ta polarizacija i dvojnost naglašavaju, ali naravno da je ima. Bio sam dvije godine nekad u Sarajevu, kad bijah mlad. Onda je bilo još gore, jer su sve poslovnice, sva grijanja su bila na drva i ugljen. Pa je taj smog sjedio nad gradom”, govori, žaleći se na buru koja je dan prije mojeg posjeta bila žestoka.
Na primorju je dosezala brzinu i preko stotinu kilometara na sat, a i u Hercegovini je imala svoju snagu. Na sreću, kako nam kaže fra Vendelin, vještačka jezera koja su izgrađena su buru u Hercegovini ”pripitomila”.
Pridošlo je toga
Franjevačka galerija u Širokom Brijegu jedna je od najimpozantnijih umjetničkih institucija u BiH. Posjeduje veliki broj vrhunskih umjetničkih djela, od domaćih i evropskih majstora iz razdoblja od 16. do 21. vijeka do velikog Salvadora Dalija. Po naravi stvari, kaže fra Vendelin, umjetnost ima svoju ulogu u svakom svjetovnom, a pogotovo religioznom obredu.
”Religiozan čovjek se pojavljuje pred najvišim bićem sa onim što je njegovo najveće postignuće. U bilo kojem pogledu. A pogotovo u umjetnosti koja je izlaženje iz uobičajenog, nadilaženje prosječnog i svagdanjeg. Ona je neki zanos, neki izlet u moguće. Tako se dogodilo bar u zapadnoj civilizaciji da su prvi muzeji i galerije bili u sastavu katedralnih i samostanskih crkava. Te ezoterije u doba otkrivanja Amerike misionari donose i pokazuju ljudima. Osim toga sadržajno svaka crkva i svaka bogomolja imaju, osim arhitekture i dekoracije, glazbu, pjevanje i samo govorništvo. Likovna umjetnost je pogotovo prisutna. Nije, stoga, ništa neobično da samostan posebnu brigu posvećuje likovnoj umjetnosti, arhitekturi i glazbi. Ali i umjetnosti pokreta, gesta ili načina govora. Uz crkve ili vjerske ustanove vezani su najčešće i izdanja prvih knjiga ili rukopisne knjige”, kaže on.
Franjevački samostan u Širokom podignut je sredinom devetnaestog vijeka. Najprije je, kako ističu njegovi čuvari, bio mala crkva, prema mogućnostima i dopuštenju Carigrada. Potom je od 1905. do 1910. napravljena nova crkva u neoromantičkom stilu. Od tada, ispričao mi je fra Vendelin, koliko je bilo moguće popunjava se umjetninama.
”Bar minimumom. Jer su ovo bili krajevi gdje se oskudijevalo. Ali svaka katolička crkva ima bar, poslije Križnog puta, četrnaest, odnosno petnaest prizora iz Isusova života. Njegove muke i raspeće, u novije vrijeme i uskrsnuće kao petnaestu postaju. Pravoslavni imaju ikonostase ili slike svetaca. Zapadna crkva ima i kipove. Od gotičkog razdoblja tu su vitraj, bojeni prozori. I ovdje ova crkva ima vitraje od 1912. Rađeni su u Zagrebu. Naš samostan je baštinio nekoliko slika iz stare crkve. Jedna je signirana, ima potpis Cristofora Tasca iz 1717. Također, postoji i jedna slika Gospe pri molitvi, ona je iz sredine 19. stoljeća, radili su je Nazareni. U novije vrijeme je pridošlo mnogo toga, tako da imamo dosta bogatu riznicu sa dvadesetak slika starih majstora od 16. do 19. stoljeća. Onda imamo modernu umjetnost u izdvojenim galerijskim prostorima. Naš depo već se primiče broju od oko četiri tisuće i petsto slika. Galeriju smo otvorili prije 25 godina. Često postavljamo autorske, povremene izložbe, godišnje prosječno više od njih deset. Osim što radimo izložbe ovdje, slike iz naše galerije su gostovale u mnogim prostorima u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji. Međutim, poskupljenja i čvršće granice doprinijeli su usporavanju kulturne razmjene. Tako da oskudijevamo kao i sve druge kulturne ustanove, što sve pomalo određuje naš djelokrug”, priča fra Vendelin.
Ustanove muku muče
Ovaj fratar, pjesnik i likovni kritičar kaže da Galerija nema niti jednog zaposlenog člana. Kako sastavnica samostana samo je kao takva i moguća. Jer, kako kaže, samostan je od pamtivijeka ustanova koja nema zaposlenika.
”Mi smo ovdje napravili nekoliko izložaba koje su prepoznate kao izložbe desetljeća. Recimo 2000. smo radili Vlahu Bukovca. Poznato je da je ta izložba rađena u nekim evropskim prijestolnicama kulture. Mi smo imali najviše eksponata na svojoj izložbi jer je Umjetnička galerija BiH posudila svojih dvanaest Bukovčevih slika, mi imamo jednu, jednu nam je ustupio Širokobriježanin koji je kolekcionar, tako da je Bukovac bio tu. Onda su tu bile izložbe jednog Emanuela Vidovića, Celestina Medovića ili izložbe avangardnih umjetnika jugoistočne Europe. Podosta toga smo imali i sve je zaista bilo na visokom nivou. U novije vrijeme također otvaramo vrata bojnim mladim ljudima sa Akademije likovnih umjetnosti, da dozrijevaju pokazujući se javnosti putem naše galerije”, kaže fra Vendelin.
Upravitelj Franjevačke galerije osvrnuo se tokom našeg obilaska samostanskog galerijskog kompleksa, koji sadrži zaista impozantan broj umjetničkih djela, toliko da vam trebaju sati i sati kako biste ih detaljno sve pogledali, i na stanje u umjetnosti danas. Fra Vendelin kaže da je jedna od ograničavajućih okolnosti u umjetnosti i mentalitet ljudi. Prije svega, jer dolazi do brisanja granica između onoga što je umjetničko i neumjetničko, te se ide u neodređenosti.
”Događaju se previranja gdje se odbacuju obilježja neke umjetničke epohe kao takvi, pod izlikom da je to već neko prošlo vrijeme. Danas to što je pojedinac došao do izražaja i taj subjektivizam, sloboda, liberalizam i ostalo odražavaju se i na umjetnost kao takvu. Same ustanove muku muče, jer još se nije ni promislilo niti dostatno uočilo što se to zapravo događa s obzirom na umjetnost ili društvo kao takvo. Ili će društvo biti malo osjetljivije prema svemu onome što se zove umjetnost ili će se sve više uskakati u jednu omču pojedinih, prepoznatih ili neprepoznatih, uočljivih ili neuočljivih, klanova. Tako se gubi ljestvica vrijednosti, kritika odumire, a namjesto toga su im potrebni menadžerstvo, prijateljstvo, veza, novac… Kritika uopšte više ne počiva na klasičnoj estetici. Gdje je lijepo kao konstitutivni dio bitka. Nema ničega po sebi i u sebi što ne bi bilo lijepo, jedno, istinito. Kada govorimo o estetici ružnoće ili apsurda, kako će se kritičar u tome snaći? Prema tome, svako je sebi pravilo, svako je sebi zakon i dovođenje u neku šemu vrednovanja, pristup bio ovaj ili onaj, vrlo je nezahvalno, ako nije i nemoguće”, kaže on.
U pogledu života franjevaca u današnjem svijetu fra Vendelin Karčić ističe kako se nije mnogo toga promijenilo. Samostani, prema njegovim riječima, po sebi imaju jedan tihi unutrašnji život, sa nekim blagim oscilacijama.
Okoštalost ili inercija
”Dakako da ovisi o živim ljudima i kako će doći neka nova vrijednost u liturgijski prostor. Međutim, u novije vrijeme uloga fratara se nije promijenila. Mi smo po naravi svoga reda više trebali biti u samostanima, a manje na terenu s vjernicima. Ali povijesne okolnosti su tako nalagale da smo mi i samostanci i ljudi koji rade izvan samostana. Puno se nije promijenilo osim onih promjena koje se mogu primijetiti općenito u ljudskom društvu. Više neke dinamike, ubrzanosti. Više osjetljivosti za neke vrijednosti. Manje opet za neke druge. Današnje vrijeme ostavlja nam ulogu da pokušamo sami sebe sačuvati od stihijskoga prepuštanja trendovima, modi, površnosti. Da subjektivizam ne bude divljanje pojedinca i zlouporaba vlastite slobode. Nego da sloboda bude graditeljska, sloboda za nešto, za vrijednosti. A ne sloboda za protivljenje, za rušenje. Treba znati sebe sačuvati. Mi smo djeca ovoga vremena i ti procesi zahvataju i samostane. Treba o tome promišljati, kako kaže sveti Franjo, ne samo sebi živjeti nego i drugome koristiti. Vođeni tim načelom bavimo se i umjetnošću i svim drugim. Jer religioznost nije samo pobožnost ili izravan obredni odnos prema Bogu ili odnos vlastite nutrine u nekoj samoći nego je to i jedan društveni čin. Pozvanost da kao ljudi, kao osobe, prepoznajemo i pomažemo jedni druge u svakom pogledu”, priča fra Vendelin.
Franjevci pominju često i papu Franju. Što je, priznaćete, sasvim logično. Fra Vendelina sam upitao i o radu ovog nekadašnjeg isusovca. Ljudsko društvo, objašnjava širokobriješki fratar, ne može opstati bez organizacije i bez struktura. Međutim, ističe, kad se dogode strukture organizacija, kad se zakoni postave, koji put oni odu u svoju suprotnost.
”Umjesto da čuvaju osnovne vrijednosti, a za ljude prva jeste na ovome svijetu vrijednost čovjek, dogodi se u svim ustanovama neka okoštalost ili inercija. Postave se neki okviri, da bi se postigla neka sinergija. Ali put do te sinergije puno puta vodi preko autoritarizma, preko moranja, na štetu slobode pojedinaca ili manjih skupina. Papa Franjo je tu onaj koji je sada malo dirnuo prstom u te strukture. Vidimo isto tako u svijetu upire se prstom u bankarske sustave, u lobije koji lome sve. Papa Franjo je pomogao da se počne izlaziti iz tih okorjelosti koje su postale razlogom rascjepa. Da bogatiji postaju sve bogatiji, moćniji sve moćniji; a siromašni postaju još siromašniji, a oni nemoćni više nemoćni. On je upravo uzeo ime Franjo jer dolazi iz onoga dijela svijeta gdje su socijalne prilike naročite. Također, on je iz isusovačkog reda. Koji upravo polazi od čovjeka i njegovih mogućnosti, navika, potreba, da se ništa ne lomi i ubrzano ugurava u neke okvire i zakone ako to nije nužno. Sadašnji papa upravo naglašava taj rascjep svijeta i opominje da smo svi kao Božja djeca jednakopravni i da se može učiniti više. A da se više učini, najprije treba zlo suzbiti”, kaže on.
Nakon nekoliko mirnih sati u obilaženju umjetnina u posjedu Franjevačke galerije, te ugodnog razgovora sa onima koji su čuvari ovog blaga, ponovo se upućujem u naš mrak. Ne neki fiktivni, nego stvarni klimatski mrak. Dok me na izlazu iz Mostara galebovi pod Veležom, koji kruže kao leptirovi nošeni vrtložnim vjetrom, ispraćaju, u daljini se naziru magluštine i tmina. Znam, ponovo mi pred očima nestaje neba. Sunce lagano umire.
wpDiscuz