Kolenda, koji je tijekom rata u BiH bio dužnosnik Hrvatskog vijeća obrane u Travniku, svjedočio je da je Vojska Republike Srpske, u ljeto 1993., pružila pomoć tisućama hrvatskih branitelja i civila, dozvolivši im da se, tijekom sukoba bosanskih Muslimana i Hrvata, evakuiraju preko teritorija pod srpskom kontrolom.

Po Kolendinim riječima, UNPROFOR je prethodno odbio omogućiti evakuaciju. Poslije pregovora sa Srbima, u kojima je svjedok sudjelovao, hrvatsko stanovništvo i borci bili su evakuirani preko planine Vlašić.

Svjedok je izjavio da je 800 vojnika HVO-a zatim bilo smješteno u zarobljenički logor VRS na Manjači, ali iz “humanitarnih razloga”, i da tamo nije bilo zločina ili lošeg postupanja prema njima.

Mladićeva obrana time je pobijala suprotnu tvrdnju vještaka tužiteljstva Ewana Browna.

Dok ga je unakrsno ispitivao tužilac, Kolenda je potvrdio da su Srbi pomoć Hrvatima iskoristili u propagandne svrhe.

– Nama je trebala pomoć u evakuaciji, a Srbi su to upotrijebili u propagandne svrhe, kako bi svijetu objasnili da poštuju međunarodne konvencije.

Svjedok je, međutim, naznačio i da je taj tretman na Manjači, u odnosu na uvjete koji su vladali 1993., bio korektan.

Kolenda je potvrdio da je, s druge strane, na Manjači uložio protest upravi logora “zbog cjelodnevnog maltretiranja”, koje je smatrao “protivnim međunarodnim konvencijama”.

Opisao je da su hrvatski “bojovnici”, po velikoj vrućini, bili izvedeni iz hangara, kako bi pred kamerama srpski televizije “ponavljali jednu izjavu”.

– Izjavu da smo zarobljenici VRS i da je Bosna srpska kao što je Moskva ruska … To je bilo ponižavajuće, pogotovo zato što mi nismo bili vojni zarobljenici, nego smo tražili pomoć – rekao je on.

O iseljavanju Bošnjaka iz općine Bosanski Novi, danas je svjedočio Radomir Pašić, koji je bio predsjednik lokalnog kriznog stožera.

Suđenje generalu Mladiću bit će nastavljeno sutra. Mladić (72) je optužen za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, koji je u sedam općina imao razmjere genocida, teroriziranje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce, od 1992. do 1995., prenosi B92.

INFORMACIJE O STRADANJU TRAVNIČKIH HRVATA TIJEKOM 1993. GODINE

Opis zatočeništva u mudžahedinskom logoru Orašcu nedaleko Travnika te detalji islamskog obredno-ritualnog smaknuća ‘nevjernika’…

Svjedok: Ivan Rajković, rođen 09.10.1935., profesor iz Travnika

I S K A Z

Prva travnička brigada HVO s narodom sela Ovčarevo, Paklarevo, Marijanovića Brdo, Jankovići, Begetsko naselje, Kalibunar, Vlahovići, Secevo, Trijići, Pirota, Šipovik i dio grada od zgrade isusovačke gimnazije put hotela, gornji dio grada, su pošli na Vlašić. Sedma muslimanska, tristodvanaesta brdska brigada, tako su ju zvali, i svi mudžahedini, koji su bili locirani u gradu preko puta Šarene džamije u bivšoj direkciji OTP-a, su ‘presjekli’ grad, tako da onaj dio Hrvata, koji gravitira od crkve od hotela pa dolje put medrese nije mogao izići. Dolac, Slimena, Polje, Grahovik, Limenica je krenuo put Nević Polja i Nove Bile. Mi, zatočeni u gradu, u tom dijelu grada koji je bio blokiran od strane policije i vojske, različitih vojski, smo ostali u stanovima.

U prvi mah, ujutro, nismo znali što se događa. Nama nepoznati i poznati, uniformirani i neuniformirani, počeli su raciju po gradu, hvatati Hrvate i Srbe i odvoditi ih u zidine starog grada. To su bili muslimani, je li armija BiH, je li sedma muslimanska, uglavnom taj dio svijeta je nehrvatski. Hrvatski narod sa zapovjedništvom, tuto-kompletno vlada HVO osim nas četvorice iz vlade koji smo ostali u donjem dijelu grada, krenuli su prema Vlašiću. Ostao je Veno Topalović, Ivo Pišić i Božo Dijak, i ja s njima. Mi nismo znali za zapovijed, odluku. Nama nije javljeno.

Vlada HVO na čelu s Vinkom Piliškićem, Davorom Kolenda i ja stvorili smo plan evakuiranja hrvatskog pučanstva u slučaju nedaća i nesreća i predočili ga vladi Hrvatskog Vijeća Obrane. U donjem dijelu prema Gučoj Gori bila je formirana druga brigada HVO. Zapovjednik je bio Nakić. Zaboravio sam mu ime. Oni su također, po spoznajama jer ja nisam bio, s narodom Grahovika, Čukala, Guče Gore, Putićeva, Bukovice – jedne, druge, Maljina, Miletića, Orašca, sve do Zabilja pod silovitim udarom bojnih postrojbi muslimanskog naroda krenuli u zbjeg prema Pokrajčićima i Novoj Biloj, odnosno Vitezu, Busovači. Kako, na čiju zapovijed, pod kakvim uvjetima, je li bilo borbi, kakvih borbi, ja uistinu ne mogu govoriti jer sam bio u samom gradu.

Muslimani su u gradu imali nekoliko paravojnih postrojbi koje su formirane od jednog, ne malog, dijela, zapušteni i ne znam kako bi ih nazvao, ne mogu nazvati militantni, nego uistinu od jednog najkriminogenijeg dijela muslimanskog naroda, grada i prigradskih naselja. U tim postrojbama su se isticali naročito dio muslimanskog pučanstva koji je sam pretrpio taj egzodus od strane Srba u selima Vlašica i Podvlašića.

Došavši u grad nisu birali sredstva kako naći povod da smjeste svoju obitelj iako do momenta izlaska Hrvatsko Vijeće Obrane i ratno predsjedništvo muslimana smo zajedno na čelu s civilnom zaštitom i na čelu sa na brzinu formiranim tijelima prihvat tih ljudi časno i dostojanstveno obavili. Prije samog tog izlaska usudio bih se ustvrditi – ima točan broj registriranih negdje oko 150.000 muslimana iz Podkozarja koje smo primili gdje se god primiti moglo. Muslimanski vojni ljudi su dio svijeta i najveći dio vojno sposobnog svijeta odvajali od obitelji i smještali u vojarnu, bivši garnizon JNA.

Sve je bilo uglavnom pod okriljem vodstva stranke SDA. U to vrijeme u vojnim strukturama armije BiH su bili RIBO, zapovjednik 312. brdske brigade. To mu je prezime, a imena se ne mogu sjetiti. Ja s njima nisam imao kontakata. Bio je i KOBILIĆ REMZIJA, nastavnik po struci, ali je radio cijelo vrijeme u bivšem uredu Sekretarijatu za narodnu obranu. Kasnije se kao vojnički obrazovan čovjek stavio u sami vrh.

Šta je obnašao ne bih mogao reći. Tu njihovu vojnu strukturu ja nisam imao prilike upoznati. Samo znam da su među prvim u tim prostorima formirali Sedmu muslimansku. Zvali su je MOS. Sedma muslimanska brigada je najelitnija Alijina. Za njeno formiranje, njena obilježja i valjda konstituiranje nazočnost ALIJE IZETBEGOVIĆA i SEFERA HALILOVIĆA je uvijek bila tu.

Jedan zapovjednik je bio moj učenik. Završio je filozofiju i radio je kao profesor. Zove se TERZIĆ SEMIR. Je li bio zapovjednik ili dozapovjednik, što je bio…? Uglavnom oko organiziranja i strukturiranja te njihove brigade mudžahedini, strani Arapi, strani državljani su imali najveći utjecaj.

Stigla je Sedma krajiška, ne bi mogao reći kada, na čelu s FIKRETOM ĆUSKIĆEM i MEHMEDOM ALAGIĆEM, pa pukovnikom DEDIĆ NIHADOM. Bilo je još časnika bivšeg ranga, kapetana, poručnika. To su bili uglavnom ljudi iz Podkozarja – Kozarac, Prijedor, Sanski Most, Mrkonjić Grad – uglavnom s tih prostora. Oni su za veoma kratko vrijeme preuzeli zapovjedništvo u gradu, tako da je zapovjednik FIKRET ĆUSKIĆ, skoro zapovjednik grada. Ovamo se na drugoj strani formiralo ratno predsjedništvo na celu s MUHAMEDOM ĆURIĆEM. Bio je moj učenik. Završio je gimnaziju. Mislim da je završio Medicinu i da je magistrirao koliko se sjećam. Svrgnuli su legalno demokratski izabranu vlast koju je obnašao kao predsjednik opcine TAMBURIĆ IZET. Tko je još sve bio…?

Ratno predsjedništvo je formirano na inicijativu ALIJE IZETBEGOVIĆA, SEFERA HALILOVIĆA, uglavnom znam da nije to ratno predsjedništvo formirao Mehmed Alagić i FIKRET ĆUSKIĆ nego vrhovništvo na čelu s ALIJOM IZETBEGOVIĆEM, koji je jako često dolazio u grad i pripremao teren za vojne postrojbe stranih plaćenika u području Mehurića(?). Tamo je ……..

Mi smo pod sve većom njihovom najezdom i zauzimanjem i kopanjem rovova imali svoj stožer u zgradi Sebešica, a regionalnu vojnu policiju na čelu s gospodinom Ivom Rezom smo konstituirali u bivšem Domu JNA. Čim smo konstituirali i sredili počeli su kopati rovove i okretati oružje prema nama s područja sanatorija bolnice za grudne bolesti. Tako oni kopaju danas jedno, sutra drugo. Počele su provokacije sa znakovljem, koje su lijepili po gradu. Lijepili su ljiljane, panoe s porukama koje su bile strane i samom muslimanskom narodu u gradu, jer su bile fundamentalističkog karaktera.

Iza toga su strani državljani cijeli grad, sve lokale u kojima se točio alkohol su ili demolirali, u početku su najprije eliminirali alkohol, a onda su sve hrvatske lokale raznijeli bombama. To se dogodilo prije egzodusa. Uglavnom najveći dio toga se desio u intervalu od 19. travnja 1993. do 02. – 03.06.1993.

Grad su zauzeli 02. – 03. lipnja 1993. godine. ALIJA je dolazio i na sjednice ratnog predsjedništva, a ni jedan jedini put naši članovi Hrvatskog Vijeća Obrane nisu mogli prisustvovati sjednicama ratnog predsjedništva, kojeg su ustanovili muslimani. Jedno vrijeme i to ne malo, skoro godinu dana, mi smo egzistirali u istoj zgradi općine. Mi smo uzeli jedan dio prostorija opcine i obnašali funkcije u Vijeću Obrane i konstituirali vladu, a s druge strane, čak na istom katu podijelili smo – jedna strana prostorija Hrvatskog Vijeca Obrane, a u drugoj strani su bili muslimani.

U cijelom tijeku sve do egzodusa mi smo insistirali, tražili i nastojali da se poštiva volja naroda i da mi zajedno radimo što su oni uporno odbijali, jer su svog predsjednika TAMBURIĆ IZETA eliminirali. Onda smo mi bili prisiljeni formirati Hrvatsko Vijeće Obrane. TAMBURIĆ IZET nije dugo obnašao dužnost. Umjesto njega je imenovan MUHAMED ĆURIĆ, negdje krajem 1992. godine.

Kada je ALIJA dolazio u Travnik uvijek bi se našao s čelnicima SDA, a sa ljudima predstavnicima hrvatskog etnosa nije imao kontakata. Je li on uopće želio susret ne znam jer u to vrijeme nisam bio član vlade HVO. On je odsjedao uglavnom tu u blizini gdje su mudžahedini i medresa, vjerojatno u privatnim kućama. Znam da je često dolazio poslije egzodusa hrvatskog pucčanstva. Poslije tog egzodusa oni su formirali Islamski vjerski centar u prostorijama “Salona namještaja”. Tu je dolazio ALIJA, tu je dolazio vjerski glavar MUSTAFA CERIĆ. Sjecam se dobro jer je Radio Travnik prenosio dio njegovog obraćanja.

Imao sam osjećaj da ne govori vjerski dostojanstvenik nego da govori najmilitantniji čovjek koji želi da homogenizira na bazi islama cjelokupno muslimansko pučanstvo izjednačavajući hrvatski puk s agresorom srbijanskim i četničkim. On je dolazio u dva tri navrata u Travnik, jedanput prije, dva puta, možda i više nakon egzodusa. Uglavnom njega je primao duhovni vođa svog tog militantnog proislamski-fundamentalističkog gledanja na sva zbivanja, a on je NUSRET efendija AVDIBEGOVIĆ, imam u Šarenoj džamiji. Pod punom moralnom odgovornošću tvrdim da sam ga na desetine puta vidio u društvu nama nepoznatih bradatih stranih državljana koje smo mi zvali mudžahedini, jer su nosili takva obilježja i govorili arapski. AVDIBEGOVIĆ je rodom iz Prusca, kod Donjeg Vakufa.

Ja sam u vremenu između 19. travnja i 03. lipnja priuštio sebi slobodu i luksuz i prišao sam njemu ispred kuće odvjetnika Vlade Bilaća u Travniku po prvi put u životu i zamolio ga da kao vjersko lice učini što učiniti može da ne dode do eskalacije, ako dođe sačuvaj Bože do sukoba. Njegove reakcije su: šutnja i on će, eto, mene pozvati kao predstavnika na čelu ekspertne grupe travničkih intelektualaca, i da će pozvati “SEJU”, SEADA SAVIĆA, profesora zemljopisa koji je bio na čelu ekspertne grupe travničkih muslimana intelektualaca, da se sačuva bar ono što se sačuvati može. No, nikada to nije ostvario. Dapače, od tih dana, od jedne poprilično dobre suradnje, dogovora, razgovora – od tog momenta nikakvi više dogovori, razgovori nisu bili mogući.

MUSTAFA CERIĆ je držao predavanja vjerskom kleru islama, ratnom predsjedništvu i svim ljudima, muslimanima grada, koji su se stavili na čelo SDA, uglavnom su bili ogranci SDA i utjecajni ljudi grada Travnika koji su se priklonili toj, po meni, unitarnoj koncepciji, kako su oni zamišljali buduću BiH.

Ta radio emisija MUSTAFE CERIĆA, koja je bila puna militantnog naboja, emitirana je poslije egzodusa. Je li prije emitirana koja emisija takvog sadržaja ja ne znam. Mnogo, jako mnogo zla je učinjeno medijski s radio stanice Travnik. Da bi se nešto preko Radija Travnik pustilo u eter morao je dati svoj aparat ili Filip Filipović, s naše strane, ili Blaškić, a s druge strane MEHMED ALAGIĆ. Ja sam dobio zapovijed za prvi istup(?) i Filip Filipović je potpisao. Mene su kolima prebacili u vojarnu kod MEHMEDA ALAGIĆA gdje sam zatekao medicinsku sestru RIŽIĆ. Ja sam joj bio razrednik u Srednjoj medicinskoj školi. Sa svojim iz divlje zasnovanim brakom, jednim snimateljem radija i televizije Sarajevo, sjede tamo. Ja sam zamolio MEHMEDA ALAGIĆA, da potpiše, da ide u eter. On je pročitao i onda se obratio, a najprije je rekao da neće… Ja mu kažem – gospodine ALAGIĆU, to je bilo prije 19. travnja ili u intervalu izmedu 19. travnja i 03. lipnja, to ne mogu garantirati, kaže – najprije je htio kratiti tekst. Na to mu ja kažem – Vi ste gospodine ALAGIĆU, obrazovan čovjek, ovo je integralni tekst zašto bi ga Vi kratili. Onda se on obraca RIŽIĆKI i kaže – Sroči mi komentar na Prlića integralni tekst. Ja sam mu onda rekao – gospodine ALAGIĆU, ako ce moj učenik sročiti komentar, a onda ću ja komentar na komentar. To nas ne vodi ni čemu. On je odbio da pusti u eter taj tekst. Poslije tog razgovora nisam imao prilike kao predstojnik Ureda za prosvjetu, kulturu i informiranje da dođem u situaciju da bilo što objavimo. Radio stanicu su praktički okupirale muslimanske snage. Direktor radio stanice je bio Krunoslav Kolenda. Njega su potjerali, a postavili su jednog gimnazijalca LOLIĆ, koji se nikada do tad nije bavio niti žuranlistikom, a niti je tijekom školovanja u gimnaziji pokazivao neke rezultate sklonosti. On je musliman.

Uglavnom, kompletno kreiranje i uvid u program je vršila stranka SDA, uglavnom je to sve išlo preko doktora ginekologa HALIDA GENJCA, Sandžaklije. Onda, Sandžaklija, MIRSAD GRANOF, kirurg, koji je završio u Sarajevu, a specijalizaciju je završio u Zagrebu. MIRSAD je došao u Travnik odmah po završetku medicine. Radio je kao stažista kod našega čuvenoga kirurga Antuna Rakidžije, Dubrovčanina. Vrstan je kirurg i radio je skupa sa našim kirurzima, koji su ga u život uvodili, radio je s Markunovićem, Kulišom… GENJAC je, kao ginekolog, radio u Domu zdravlja i to neposredno prije rata godinu-dvije. Tek mi je jasno s kojim je namjerama došao. Bio je predsjednik SDA. Bili su obojica u stranci SDA. GENJAC je imao odlučujuću riječ. Oni su bili u samom vrhu stranke općine Travnik. Uglavnom, u najužem vodstvu stranke SDA u Travniku nije mogao biti musliman, ili se nama pak to činilo, nije mogao biti travnički musliman intelektualac, uglavnom je morao biti s područja Sandžaka, iz Crne Gore. Mi smo konstantno, ne popuštali, nego smo se našli u procjepu, zauzimali su nam najprije bolnicu, pa su istjerivali naše ljude, liječnike, pa su zauzeli grudni odjel, dio po dio. Mi smo stalno spriječavali da ne dodu, ali oni potjeraju. Smijenili su Markunović Jelicu, postavili su svog čovjeka. Ona je bila ravnatelj za grudni odjel. Mi smo razumski postupili da ne bi došlo do krvoprolića i da ne bi nasjeli na njihove provokacije. Oni su čupali, kidali, palili hrvatske zastave koje su u jednom dijelu gdje je najveći dio hrvatskog pučanstva bile postavljene. Nikakvi dogovori, a uvijek su obećavali kao Srbi. Mi se dogovorimo, uži dio ljudi predstavnika HVO i muslimana ratničkog predstavništva, a nikada realizacije. Uvijek se našlo navodno mangupa koje nisu dovoljno pothranjivali duhovno i materijalno.

Imam dosta svjedoka, koji mogu potvrditi da je KOBILICA FEHME pastorak, sin od njegove druge žene, za 100 DM u užem krugu na nagovor došao da skine hrvatski barjak i da ga gazi, koji se nalazio u hrvatskom dijelu grada na prometnici …….. kod hotela. Ko, kako, na koji način? Uglavnom, naš snajperista ga je ubio, jer smo trpili, trpili, tako da u dvije trećine grada nije moglo biti hrvatskog obilježja, nikakva, čak ni ispred crkve. Poslije tih njihovih desetina incidenata kada su opkolili i uperili oružje u naše postrojbe u hotelu su bili naši HOS-ovci, postrojba. Među njima nije bilo muslimana. Ja se ne sjećam da je bio neki musliman poslije tih njihovih nagovještaja.

Turbe nam je cijelo vrijeme pokrivala zajednička postrojba HVO u kojoj su bili i muslimani, domaći muslimani, na čelu s LEKO SULEJMANOM i GAFUREVIC KEMOM. Naš zapovjednik je bio Ramljak Robert. To je bila crta prema Srbima. Oni su bili u postrojbi sve dok fundamentalističko-unitarna koncepcija pri vodstvu SDA nije drugacije odlučila. LEKO SULEJMAN je oženio Hrvaticu. On je završio učiteljsku školu. KEMO GAFUREVIĆ je oženio pravoslavku, isto ucitelj. Robert je završio gimnaziju i ne znam šta je kasnije završio, znam da je završio fakultet a ne znam koji. Zapovjednik im je bio Robert, dozapovjednik je bio LEKO. To je bila postrojba HVO u kojoj su bili zajedno i Hrvati i muslimani. To je bilo sve dok smo se odupirali najezdi četnika iz Dimljana, Vlašića, Goleša, Komara, Oboraca i tako. Držali su se zajednicki crte. Simptomaticno je pripomenuti, da, ne mogu reci koliko je bila duga ta crta bojišnice, da su dvije trećine pokrivali Hrvatsko Vijeće Obrane prema Srbima, jedna trećina je bilo miješano muslimani i Hrvati, a prema Mehoviću gore, odnosno ovamo na istočnoj strani uglavnom su bili muslimani i simptomatično je da su oni kao dobrohotno dolazili u naše postrojbe u posjetu da vide, a nikada nisu dozvolili da naši bojovnici, zapovjednici bojnih satnija dođu na prostore Srba koje su oni držali prema Srbima. Kasnije su nas odsjekli, tako da nam je ta travnička brigada ostala u prosjeku između Srba, to je bila Prva travnička, i ovamo muslimana, nisu im dali u grad. Sa dobrim dijelom, broj ne bih mogao reći, mudžahedina, koji su uglavnom bili u prostorima: Bijelo Bučje, Vlahovići, Prijići, Zlokići, Vidoševici, Kokošari, Šipovik, muslimani su klali zajedno s mudžahedinima, klali su Srbe i Hrvate. Što se dogodilo u tim selima ne znam. Jedan dio je ostao na životu.

Znamo to da je bilo i silovanja starica od 84 godine, svjedok je starica od 84 godine koja se zove Mare Brigonja. Tu je mještanka, iz Gornjeg Šipovika ili Pirota. Našli su je golu, vezanu za jedno drvo, pa su je muslimanski policajci opet …. nakon što su otišli naši. Bila je živa kada su ju našli. Ne znam je li još živa.

U kuću jednog Didaka, došao je i priopćio meni i svećeniku Pavi u Župnom uredu da su došli neki Zeleni kojoti pljačkati mu kucu i pokušali silovati suprugu mu i kcerku. On živi u Gornjoj Piroti ili u Šipoviku. Zeleni kojoti su bili specijalna postrojba, vjerojatno terorističko-dirvezantska, koja je elitna grupa, odgovorna Sedmoj krajiškoj brigadi. Tim kojotima se pridružio dio najprljavije postrojbe koja je formirana u samom gradu, a bila je smještena u Konaku, kojoj je isključivi cilj bio stvaranje panike, pljačka, otimačina. Oni se zovu “Mecetova i Majorova policija”. MECE je jedan mladić, ne znam ga ja odakle je rodom, a MAJOR je cvjećar u gradu. Jedan od njegovih sinova je napravio dosta zla u gradu. Kako je njemu ime, ne znamo, mi njega zovemo MAJOR. On je s područja starog grada, bavio se cvjećarstvom i on i supruga mu. Dvoje mu je djece završilo srednju školu, jedan je sakat. U tim se postrojbama kasnije iskazao, kao vrstan pljackaroš i bombaš, ALIJA. On je odgojno-zapušteni kriminalac. Znam da je jednom bio osudenik četiri godine zatvora za pronevjeru. Stjecište im je bilo tu u Konaku i na stotinjak metara od Konaka u jednoj kavani “Brendi” gdje se sakupljao prije rata i deset godina ološ grada. Bilo je odgojno zapuštenih, bilo je vec kriminogeno dokazanih, bilo je drogera, ovisnika. Tom ALIJI prezime je SEFER. On je iz periferije grada zvanog “Vakuf”, prema Gornjem Docu, u biti to je prigradsko naselje. Kasnije su mu ti isti njegovi bacili bombu u kucu, mislim tom ALIJI, valjda je to bio obračun kriminala. MECE je pobjegao u treće zemlje. On je vodio i konstituirao s kriminalcima u gradu. Ne znam je li on iz Travnika. Kao pandan njima, “Zelenim kojotima”, bilo je okrilje ALIJE IZETBEGOVIĆA. Svaki put kada je dolazio bio je u njegovom društvu, čak se pojavljivao na RTV, Sarajevo.

Jedan mladić, koji je iz Sandžaka doveo i bracu, dvojicu braće, i pokazao se kao najopasniji, s još jednim Turbečaninom, ne mogu se sjetiti imena, mislim da su ga likvidirali. On je odrađivao taj najprljaviji, najkriminalniji dio posla. To je NANE, ne znam mu ime, tako ga zovu, on je igrao nogomet u Borcu iz Travnika, a Sandžaklija je. Jako prljav čovjek. Uglavnom, on je bio taj izvršni. Duboko sam uvjeren da je on surađivao s TAROM, koji je ubio našeg prvog zapovjednika Stojaka Izića, a svaki put je bio s njim u neposrednoj blizini, komunicirao s njim kao ja sa svojom suprugom. Bio je s ALIJOM IZETBEGOVIĆEM, sa SEFEROM kada je dolazio, sa zapovjednicima, tim muslimanskim. Imao je svoju postrojbu. Uglavnom je bio kriminalac. Ta postrojba koju je NANE vodio zvala se Sandžaklije. Koliko ih je bilo to ne znam. To je bio lobi.

Brat je preko puta mene, na petom katu, zaposjeo jedan stan. Za Uskrs, 16. travnja, je iz oružja devetke pokušao ubiti mene. Preko puta mene je sjedila IFETA, supruga milicajca HASIBA. Mi smo se slučajno digli iza stola, a meci su probili staklo i u zid udarili. Djed od HASIBA je bio u ustaškim postrojbama, uvijek se hvalio kako su mu otac i djed bili ustaše. Stan im je tik uz moj na cetvrtom katu. Tu je u vojničkoj odori bio prisutan i Vlado Piliškić sa suprugom, prof. Medić.

Neposredni povod za donošenje odluke o bježanju iz Travnika može kompetentno dati Leutar Jozo, koji sada obnaša funkciju Ministra unutarnjih poslova republike BiH, a u to vrijeme je bio zapovjednik naše Prve travničke brigade ili pak Filip Filipović, general HVO-a koji je takoder moj đak.

Mi smo se jednostavno pripremali na mogućnost da se ne mogu izbjeći konfrontacije sa tim nasilničkim potezima, usudujem se kazati sa agresorskim potezima različitih postrojbi koje su bile prijavljene u BiH kome je za cilj bilo da se ne biraju sredstva, da se nađe način po cijenu bacanja bombi, ubojstava po kućama, pljačkanja i tako dalje, da bi oni smjestili svoje obitelji koje smo mi svesrdno primili prije par mjeseci i nepunu godinu dana koje su protjerali Srbi iz područja Podkozarja, iz Istočne Bosne.

Kažem pucali su kroz prozor u moj stan, a po rubnim predjelima, Kalbunar, po selima gdje je bilo miješano ja nemam potpuno uvid, ali je bilo puno slucajeva gdje su izazivali, provocirali. Mi smo strpljenja imali, mi smo donijeli po meni razumnu odluku da se sačuva i vojska i narod. Da li je ta odluka ispravna, tko je donio tu odluku da se pokrene gornji dio? U svakom slucaju mogu poslije doživljaja koji su slijedili nakon 03. lipnja, a ja sam neposredni sudionik svih tih športskih stvari. Kada su oni došli u grad, kada su naši otišli, da su kojim slucajem ostali u svakom slučaju to bi im bila klaonica gora nego… Oni su jednostavno sebi stavili za cilj eliminirati hrvatsko pučanstvo, a useliti svoje u naše kuće, stanove, jer oni objektivno nisu imali, kada su popunili škole, domove. Kod nas je živjelo malo Srba, da bi mogli useljavati u njihove prostore.

Gore prema Srbima su bili rovovi raznih muslimanskih postrojbi, a oni su ovamo iskopali i okrenuli oružje i naši nisu mogli krenuti u grad svojim obiteljima ili u sela bez pucanja. Oni su to tražili i čekali. Kakvu je prosudbu donio naš stožer na čelu sa Leutarom, s Filipom Filipovićem, s nastavnikom Zvonkom Mačićem, da ne nabrajam ostale, to ne mogu govoriti.

U noći 02. na 03. lipnja digao sam se ujutro i krenuo sam do Župnog ureda Alifahmića ulicom, ne znajući što se zbiva. Cula se pucnjava u noci. Ujutro od cetiri sata, pola pet, vec se razdanilo, sam pogledao iza zavjese. Na Jankovića, Marjanovića Brdu su gorile hrvatske kuće. Onda mi je to bio znak, da naših bojovnika više tu nema. Krenuo sam u grad da vidim što je. Iznenada na jednoj kapiji me zgrabio jedan muškarac s francuskom kapom na glavi, šlafo, kako mi zovemo, i uvukao me unutra u jednu sobu. Profesore, samo uđite, udite i nije mi dao izići iz te sobe do ujutro. To je bilo 03. lipnja oko 9:00 sati, tada kada sam pošao prema Župnom uredu. Uvukao me je u svoju sobu. Rekao mi je – profesore, uđite, ništa ne pitajte. Njegova kćerka je završila Ekonomski fakultet. Nju znam kao studenticu.

S prozora sam vidio da je Krakan Hrvoje izvučen iz auta sto metara od te kuće, sto pedeset metara, na raskrižju otkud se ide u tu ulicu. Morao je staviti ruke na glavu i nasloniti se na svoj auto i vidim izbacuju iz auta Travnicane. To su bili travnički muslimani, uniformirani – a kojoj postrojbi su pripadali ne bih mogao reći, koji su hvatali Hrvate po ulici i odvodili ih u zidine starog grada.

U toj kući sam zadržan do sutradan ujutro, do oko 10:00 sati. Tada sam otišao u Župski ured i saznao sve što se zbiva. U uredu mi je receno kako su pokupili dosta Hrvata gore u starom gradu. Koliko su ih držali ne znam. To je bilo dakle 03. lipnja kada su pokupili Hrvate.

U Župnom uredu sam bio tri-četiri minute, pokupio informacije, i vratio sam se u stan. Tog dana 04. lipnja došli su uniformirani muslimani sa zelenim trakama preko čela, zato su ih zvali Zeleni kojoti. Uniforme su bile maskirne. Lupali su na moja vrata. Ja sam otvorio. Njih tri-četiri s uperenim puškama rekoše mi: “Jebo majku ustašku, daj oružje!” Ja sam im rekao: “U moj stan necete uci, pucajte, ubijte, ali u stan ne ćete. Nemam oružje.” Bilo je još četiri-pet uniformiranih lica, malo namazanih. Ja ih nisam znao. Jedan me je udario kundakom i ušli su unutra.

Onda sam im rekao – imam oružje, dat ću vam. Ja sam uzeo vazu, jednu glinenu posudu u kojoj je bilo puno kemijskih olovaka, nalivpera i to sam uzeo i rekao im – gospodo, evo moje oružje, a stvarnog oružja nemam i nikada oružje nisam nosio. A, Vi ste u uniformi, Vi ste časnik hrvatski. Jesam. Ja sam časnik Hrvatskog Vijeća Obrane, koji je obnašao funkciju predstojnika ureda za prosvjetu i kulturu. U tom momentu prilazi uniformirana naoružana osoba, pruža ruku i kaže – dobar dan, profesore, kako ste, nemojte se plašiti. Povukao je njih, tako da nisu uzeli tog momenta ništa iz stana. Ta osoba sada igra nogomet u Inkeru, igrala je u Cibaliji, a zove se PINJA, to mu je prezime. U našoj zgradi su tog dana pokupili oružje i od muslimana i Hrvata. Ništa drugo se nije dogodilo tog dana. U to vrijeme njihova ulaska Srbi su stalno granatirali grad. Granate su padale i nisu imali sigurnosti u kretanju. Ljudi su stalno bili dolje u skloništima ili na prvom katu, u improviziranim skloništima. Oni su izišli iz mog stana i iz naše zgrade. Tada je nastala strka. Vidio sam iz dječje sobe, s prozora, da ulaze u sve ulaze gdje Hrvati stanuju. Ulaze u ulaze Zvijezde; Zvijezda 1, Zvijezda 2, mali niz uniformiranih, namackaranih s povezima, sa zelenim trakama preko čela i s čarapama na glavi. Čuo sam rafalnu paljbu i vidio sam kada su izletili iz zgrade u kojoj stanuje Peric i Gašo Zvonko. To je mislim zgrada Zvijezda 2, preko puta. Nakon sat vremena su se izgubili i prestalo je granatiranje. Onda smo saznali da su presjekli s mitraljezom Danu Gašo. Ona je predavala daktilografiju. Žena može biti izmedu 35. i 40. godište. Muž joj je mojih godina, 35. godište. Koliko ona ima godina, možda je 36., 37., 38., 39. godište – tako. Ona je žena od Zvonka. Sin joj je bio tajnik središnjeg odbora HDZ-a.

Zvonko je bio u autu kada je ubijen Stojak Ivica. Zvonko je kao sa zapovjednikom Stojak Ivicom krenuo u Novi Travnik, jer je tamo došlo do pucnjave izmedu muslimana i Hrvata. Muslimani su vec tada nasrnuli. Prije toga su Hrvati iz gornjeg dijela grada svi prešli u Bare dolje. On je krenuo i ubili su ga na raskrižju kud se skreće u Novi Travnik. To su počinile te … Armija BiH. Tu spregu treba tražiti između tog TARE i Sandžaklija iz grada. Motiv ubojstva će netko dati tko ima uvidaj, ne znam tko je bio na uvidaju. Dana Gašo je ubijena u stanu. S njom u stanu je bila BLAŽEVIĆ DŽEVAHIRA, supruga bivšeg predsjednika Skupštine BiH. S njom je u stanu pila kavu. Tako je ona meni osobno izjavila. Ona je donijela kavu, ona je u Zvijezdi 1, donijela je kavu i skuhale su kavu, pile su dok je s njima bila još jedna žena, priopćila mi je ime ali ja se ne sjećam imena. Dana se, kada su počeli lupati, digla da otvori vrata i DŽEVAHIRA je samo čula rafal i vidjela da je pala i da je krvava. Ona ih nije mogla vidjeti. Ja sam ih vidio kada su ušli, bili su maskirani s trakama oko čela.

Ja nisam smio izlaziti van zgrade, a i preporučili su mi i susjedi. Mi smo se okupljali na prvom katu, pogotovo tijekom tih cijelih dana i noci kada su Srbi granatirali. Imali smo na prvom katu neko improvizirano sklonište pa bi se tu skupljali. Hrvati nisu mogli, niti su smjeli izlaziti za dva-tri dana. Vode nije bilo, struje nije bilo. Poslije četiri-pet dana, to bi moglo biti negdje 05. – 06. ili 07. pa nadalje počeli su upadati u stanove, uglavnom uniformirana lica. Udu, upere puške i iznesu što im se svidi.

Pod izlikom kopaju, traže novac, a kupe sve što je bilo vrijedno. U prvim pljačkama su bili ljudi koji su znali što je vrijednost, uzimali su zlato, novac, ono što se može staviti u džepove, što se može staviti u torbu i ponijeti. Slijedeci pljackaši, koji su dolazili, oni su udarali i nosili su od jedaćih pribora, kristala, goblena, a prvi su nosili umjetničke slike znaju i za Wilerove goblene, proberu, kao i jantar, što vec tko ima u kući. Ti slijedeći su iznosili kristal, servis za ručavanje, radio-aparate, televizore, uglavnom ono što je manje vrijedno. Slijedećih dana su dolazile grupe konstantno i iznosile sve što se može jesti, iznosili su hranu – ulje, rižu, brašno i sve što si imao u kući. Iznosili su i bijelu tehniku, pokućstvo. Gdje su bili stanari ostalo je ponešto, a gdje nije bilo nikoga odnosili su sve. Bilo je i tragikomicnih situacija. Te muslimanke su nosile odjecu s hrvatskim identitetom i tako vidite muslimanku da nosi odjeću sa elementima hrvatskog identiteta. Tako su nosile i tkanice oko pasa, trobojnice, a najsmješnije je bilo gledati te jadne žene kako su nosile štikle po prvi put u životu. Ne znaju hodati, a u svakoj ruci drži po par cipela i nosi, hoda. Tu su uglavnom bile taćke, kariole u koje su trpali igračke. Prije su nosili na dječjim skijama dok nije zahladilo kada su počeli iznositi teće. Tu iznimki nije bilo, obrazovani ili ne, travnički ili netravnički, ili izbjeglica ili prognanik a posebice se odnosi na ove uglednije travničke muslimane kao što je ISAK, kao što je BREGANOVIĆ. I liječnici i profesori, i ekonomisti, i pravnici, svi su nosili peći jer očekivali su zimu pa su nosili šporete i sve, i drva. Onda, na kraju su počeli paliti.

Prvo što smo saznali – bio je neki ŠERIF i imao svoju gostionu u Polju koji je počeo s drugima zajedno paliti najprije u Gornjem Docu, Donjem Docu sve hrvatske kuće a i u naselju Vakuf, bilo ih je malo, pa u Grahoviku sve, u Putićevu Gornjem, Slimenima. To su izvršavali narednih dvadesetak, mjesec dana, do kraja šestog, sedmog mjeseca. Ubojstava je bilo dosta na rubnim područjima gdje je ostalo nešto svijeta u selima oko Travnika. Ubijen je Maroš u kući. On je srednji brat od tri brata. Jedan je Bero, glazbenik, pa Alojzije pravnik, nastavnik. Srednjeg su brata došli tražiti. Mislim da je bio vozač, star 52-53 godine. Došli su mu u kuću, zvali njegovu ženu. On je izišao na prozor, a žena je izišla van. Oni su ženu gurnuli i ušli su unutra. Njega su mitraljezom sasjekli i onda su izišli van i na onaj prozor gdje je on izišao ubacili su bombu i bomba je eksplodirala, tako da ga je ubijenog raznijela. Njegova se kuća nalazi u naselju Polja. Guvna su sva spaljena, sve do jedna. Bile su dvije-tri muslimanske kuće u tom selu Guvna da su ostale netaknute. Osobno sam pošao nakon mjesec dana gore u Gornji Dolac. To je strava i užas što su radili od crkve, Župnog ureda, župne kuće. Jedan dio crkve je oštećen, a unutrašnjost je skroz devastirana.

Pošao sam u stan Božić Stanka i njegove supruge Janje. Dobio je informaciju, od jedne žene, gdje mu je sin. Bio je zatrpan ispod zemlje, a viri iz zemlje. On je bio jedinac. Ime mu ne znam. Imali su i kćerku, staru 12 godina. Saznali smo da je u garaži ŠEPEROVIĆA (muslimana), poslovode “Elme”, s kućom u Slimenima, muslimansko selo, da su mučeni, masakrirani i ubijeni. Stanko je sa svećenikom Pavom Nikolicem pošao i po petama i obući je poznao svoga sina koliko je bio masakriran.

Od tog vremena, pa do mog uhićenja mi smo desetak dana dobivali komadiće nekog ovjerenog papira na kojima nam je odredena, zapovjedena i data zapovijed o radnoj obvezi. Te papiriće je potpisivao, pošto parafe, rukopise i grafologiju poznajem, jer ležalo mi je iz tog studija, potpisivao je BEGOVAC EŠREF. To sam kasnije u njegovoj nazočnosti provjerio. On je profesor, oltokolog, predavao je sociologiju u školi. Inače je bio direktor Marksističkog centra i predsjednik OPĆINE Travnik, bivše, za vrijeme komunizma. On je izdavao te radne obveze.

Mi smo morali raditi, bili smo prisiljeni. Uglavnom profesori su imali radnu obvezu, da idu u školu. Čim nastupi granatiranje sklanjali smo se. Profesori su predavali, šta je tko predavao. Ostalo je jako malo djece, možda stoti dio djece. Škola bi radila, pa prekine i tako. Možete zamisliti kako je bilo raditi u školi gdje je bilo i uniformirane djece. To su bili mladići i djevojke srednje škole. Provocirali su i dobacivali. U zbornici bilo je profesora odozdo, a i svi travnički profesori muslimani, osim jednog izuzetka, su s nama bili na distanci, a nama nisu dozvoljavali da se trojica nadu na okupu i da se bilo što komunicira. Iza toga nakon jedno dvadeset dana te radne obveze poslala je njihova policija, jedna bojna civilna, čega sve nisu imali, u stanove da daju zapovijed i odrede satnicu kada treba ici u to zborno sabirno mjesto i odatle su vozili da kopaju rovove put srpskih bojišnica, prema Vlašiću. Svi su se profesori iz straha, jer veći dio ima djecu, su se odazvali osim mene. Meni su poslali i tu krajišku policiju. Ja nisam htio. Rekao sam: “Pucajte, ja ne ću”. Krajiška policija je vojna policija. Primijetio sam, da je bila i travnička policija. Nikada ne bi moj susjed moj HASIB, koji je bio vrata do vrata, otvorio vrata kada oni dolaze po mene i tražili da idem. Među onima koji su kopali rovove bilo je i Srba, profesora. Muslimani nisu, ni za Boga, išli kopati. Neće oni ići kopati. Išli su samo Hrvati i neki Srbi. Pucali su im s leda. Tako su Bere Kramera sina i Dragana Anica (obojica Hrvati) pucali u noge (Draganov otac je Mladen). Izranjavali su ih. Nakon toga naši su ih nosili doma. U bolnicu nisu smjeli ici. Bolnica je bila puna onih koji su napali Bugojno i koji su bili ranjavani na bojišnicama prema Novom Travniku i Vitezu i Novoj Biloj. Tada je vozač, bivši vozač, jedan Slovenac, Milan, koji citav život nije naucio hrvatski govoriti nego miješano, njemu su ruku otkinuli. Bio je dugo, dugo, dvadeset godina, opcinski vozač. Za njega samo znamo da je otišao kopati rovove i vratili su ga bez ruke. Kopao je rovove isto gore prema Vlašiću.

Tada su formirali… Na čelu je bio navodno zapovjednik Kotula Ante, isto Hrvat. Bio je učitelj, a bavio se biznisom jer je imao svoju cvjećarnu. Inače suprug je Matićke čiji je otac odležao dvadeset godina u zatvoru poslije rata, kao Hrvat. Njegova zadaća je bila da pokupi sve hrvatske intelektualce kada završe posao u školi i da idu čistiti govna, odnosno mesti ulice, kanale po gradu jer je takav smrad zavladao po gradu. On je bio eto kao predradnik, zapovjednik, a ne kao povlaštena osoba nego je bio u još nepovoljnijoj poziciji. On je morao podnijeti spisak tko je došao, tko nije došao i zašto ga nema.

Jednom sam istupio samo da im podignem tlak jer taj posao nisam htio obavljati iako su delegacije travničkih intelektualaca na celu sa doktorom primariusom KREHOM IZETOM i vrlim pod navodnim znacima Hrvatom Smiljanom Pavlovićem koji je profesor hrvatskog jezika, SEADOM SARIĆEM, doktorom HUBIJAROM MUSTAFA i ekonomistom BEGANOVIĆ ENVEROM, došli su mi u stan posavjetovati mene da i ja radim poslove koje rade travnicki Hrvati, da čistim ulice, da idem i ja kopati rovove, jer će me ubiti. Ja sam odbio.

Iz ove grupe ljudi prije desetak dana nego što će mi doći u stan IZET KREHO, doktor primarius, SEJO ŠARIĆ, čelnik ekspertne grupe travnickih intelektualaca, nazovi intelektualaca, i vrli profesor Smiljan Pavlović su došli ispred moje zgrade na jedno 50 metara. Zvali su. Ja sam izišao. Zamolili su me, moram priznati, pristojno da idem s njima da se očisti crkva koju su onečistili Križni put, oborili križ na vratima crkve, izvršili nuždu u prostorima crkve. Ja sam tu informaciju dobio jutrom rano preko jednog muslimana kojeg su kasnije, navodno da je on poginuo od mine, ja pretpostavljam da su ga oni ubili, on je dobio radne kmetove u Turbetu, došao je i priopćio mi je da je crkva devastirana da je on to vidio a da nije smio prići.

Ja sam ga poslao da ode u stan Stojan Milaša i napisao sam mu ceduljicu da uzme kameru ili foto-aparat i da to pokuša snimiti. Stojan Miloš je došao pred crkvu u 10:00 sati i našao je pred crkvom BEGANOVIC ENVERA, diplomiranog ekonomistu, i ovaj mu nije dao snimati, cak je pokušao da ga udari nogom. Ja sam dobio povratnu informaciju da nema mogućnosti. Onda sam poslao od Bore Puljevica sina, jednog i drugog, jer je jedan bio u miješanoj policiji. Bio je oženjen. Majka im je muslimanka. Rekao sam da uzmu kameru i da mi to snime i da mi to pohrane. Oni su to snimali iz prostora isusovačke gimnazije. Koliko su uspjeli? – to ne znam. Iza toga je ova grupa došla meni da idemo čistiti.

Rekao sam – gospodine doktore KREHO, vi ćete svojim ulaskom onečistiti crkvu, vi nemate pravo tražiti da idete čistiti, da mi čistimo vaša govna, vašu zloću kako biste vi doveli britanske snimatelje i CNN-ove kako to nije, a onemogućio je vaš iz vlade, iz ratnog predsjedništva ENVER BEGANOVIĆ da se snimi da mi imamo za dokumentaciju. Potjerali ste čovjeka. Vi ne smijete ući, a mi smo već našli mogućnosti i obavijestili kardinala, onda biskupa, Puljića. Biskup Puljić je došao nakon par dana u transporteru. Njemu smo poslali obavijest preko jednog katoličkog svecćnika Irca koji je bio u Vitezu i u Biloj stacioniran a imali smo vezu s njim. U toj crkvi, Svetog Ive, bio je petrovac a ne franjevac. Tada su oni otišli. Došao je biskup Puljić. Tada sam ja, ni s kim se konsultirajuci učinio to.

Muslimani su, da ne zaboravim, kada se stanje smirilo nakon par dana poslije 03. lipnja, oni su pokušali pred svijetom da u tu svoju muslimansku vladu, ratno predsjedništvo, općinske strukture, da inkorporiraju jedan dio Hrvata, ali po svom nahodenju. Bili su predložili Marka Vujnovića, odvjetnika, Janković Vinka, diplomiranog ekonomistu, Bilića, isto ekonomist, ne sjecam se još jednoga. Dali su čak jednu prostoriju u zgradi općine s telefonom, koji nije nikada radio, dali su to eto kao da ima neki ured da se ko eto organizira neka pomoć. Da. Organizirali su neki sastanak na koji su pozvali sve Hrvate koji su ostali u tom užem dijelu grada, a da nešto znače u gradu. Datuma se ne sjećam, to je bilo možda petnest-dvadeset dana poslije 03. lipnja. Tako, može biti u srpnju. Ja sam došao na taj skup i tamo su postavili te jadne ljude kao radno predsjedništvo i vidio sam šta se želi.

Slomun Mario, diplomirani ekonomista, mladi čovjek – pokušali su da nas predlože. U to vrijeme ulazi profesorica književnosti, koja je bila udata za Radovanovića, muslimanka je, pokušava snimiti sa kamerom. Ne snima radno predsjedništvo, nego pokušava snimiti mene, Maria i Jozu Nevjestića. Ja sam imao neku vrećicu od 10-20 dkg malih krompirića što mi je dala neka žena kao korpus delikt da mi pokaže što joj vade iz vrta jer još nije vrijeme. Profesorica je počela da snima, a ja sam skočio i stavio one krumpiriće i rekao – izbacite ovu ženu, šta ti imaš snimati!? Njoj je ime SAFIJA RADOVANOVIĆ. Suprug joj je među prvim Srbima organizator za balvane u Turbetu. Njegovo ime ne znam. On je zanatlija, dakle prvi organizator balvana iznad Turbeta.

Tada sam se digao. Istupio sam kada sam zamolio da izvedu tu profesoricu, da ne želimo nikakve promocije za TV Sarajevo o životu i suživotu. Kad su je izveli i kada je Jova Rizićka s Radio-Travnika izišla onda sam ja uzeo riječ i tada sam govorio. Sada se ne mogu točno sjetiti. Samo znam da je iza toga istupio Mario koji je u istom smislu govorio, da smo ove formiste koji bi trebali poslužiti kao jagnjad, da mi nismo njima ništa. Oni su nas pitali, a mi njima nismo ništa govorili, jer nismo ni imali komunikaciju s tim ljudima a nismo ni željeli imati komunikaciju s njima. Mi nismo imali ništa s njima, ni skupa, ni ništa. Privatno, kada nitko ne vidi, ako se pruži prilika pitali bi – bi li mi ovo? Ja sam rekao – ništa, ništa. To je tako bilo i trajalo iz dana u dan. Sve je više silovanja bilo, ubojstava, saznajemo za klanja. E, ovo sam zaboravio reći. Prvih par dana poslije 03. lipnja Hrvate su prisilili, pored metenja ulica, kopanja rovova, grupu Hrvata su preko tog ureda za davanje obveza prisilili da pokupe mrtve i stoku ubijenu i da je pokopaju. Na čelu te grupe je bio Kakanj Hrvoje. Priča mi da je nailazio na vezane, ubijene svinje i ljude zajedno. Bili su vezani ljudi i krmad; tijelo svinje i tijelo čovjeka, jedno pored drugoga. Kada su to počistili onda su ih natjerali da hvataju svinje i stoku i odredili su vrijeme kada ih treba hraniti negdje dolje kod Šibicare. Tko je bio s Hrvojem u toj skupini ja ne znam. Ja mislim da je on još u Travniku. Supruga mu je učiteljica, a on je tapetar. U Gornjem Putićevu su iz septičke jame izvadili, bio je nazočan svećenik Pavo Nikolić, Ivo Fištrić, Veno Topalović, ubijenog, masakriranog ne znam je li civil ili bojovnik zajedno sa svinjom – isto povezani i bacani u septičku jamu. Saznali smo takoder ali bez da smo imali mogućnost ispitati, da je bilo puno zajedničkih grobnica. Pobijeno je puno ljudi, izmasakrirano od strane tih mudžahedinskih postrojbi u predjelu kod Guče Gore, odnosno kod Gornjeg Putića, Bukovica, Radojčići, Marine, Miletići. Tu su bile zajedničke jame u koje su bacali naše pobijene civile. To su bili Bikoše, Miletići, u predjelu Orašca, u predjelu tih zaselja. Ti mudžahedini su, ti teroristi Arapi, upali iznenada u Ograde ispod Zabilja. Zabilje je selo, a Ograde su odmah do sela, pripada opcini Vitez. Tu između Zabilja pa gore put Han Biloj, odnosno kada se krene iz Zabilja prema Staroj Biloj pobili su dosta civila i glave su naticali na ogradu, na šiljke od ograde. To je bilo u Ogradi. Dokumentacija za to mora postojati u Vitezu. Radi se o većem broju pobijenih, zaklanih, masakriranih. Mudžahedini su bili iz različitih zemalja. Bilo ih je iz Sirije, Iraka, Irana, Libije, Egipta, bilo je Kurda a iz kojih zemalja to ne mogu reći. Znam da je ih je bilo iz Alžira, a je li ih bilo iz Tunisa, Maroka to ne znam.

Htio bih apostrofirati da se zna da se u grad Travnik prije par godina prije nego će doći do ovoga, je li to bilo 87. kada su došla dva Arapa: MEKTAOH i TAFI. Jedan od njih je nastavnik matematike. Oženio je SEFERU, od MUJE SEFERA, pokojnog odnosno rahmetli, kćer. Radio je u Han Biloj. Drugi je stomatolog, ili građevinski radnik. Nije čudo što su se ti stožeri, ta njihova lokacija odredila u Mehuricu i Han Biloj, jer je taj čovjek tamo radio. Možemo li to sada dovoditi u vezu i njega i ove? Ne znam iz kojih su zemalja došli njih dvojica. Glas jednog od njih dvojice bih poznao, jer kada su mi upali Arapi u stan mene su onesvijestili. Kada sam došao svijesti vidim da sam sabijen u vreću. Vezane su mi ruke i noge pozadi i sklupčan sam, i nedostaje mi zraka. U vreći sam, a na licu mi je maska – čarapa, ili gaće, ne znam, preko lica i čujem da na meni netko diše na mene, kao da je vreća krumpira nabacana i u nekom sam autu, u jednom od ove dvojice Arapa. Auto, to ću kasnije saznati, je bilo parkirano ispred Zvijezde 1, zgrade u kojoj sam ja stanovao. Tu sam bio ubačen i ne znam tko je na meni. Tada sam čuo glasove, došao sam svijesti i pritajio sam se, čuo sam glas jednog od ovih dvojice Arapa, i čujem glas jednog muslimana koji je radio u policiji, ne znam mu ime ali znam ga osobno, bio je u Ramića policiji. To je posebna policija travničkog grada. RAMIĆ je zapovjednik. To je vojna policija. Civilne nije bilo. Bilo je u MUP-u. Na čelu te policije je bio FAZLIĆ ASIM, koji će kasnije postati zapovjednik CSB-a, Zenica. Taj FAZLIĆ ASIM koji je otišao u Zenicu za zapovjednika imao je brata kojeg zovu CIGO ili CAKANI, jer je crn kao Arap i liči na cigana. On je s ALIJOM SEFEROM, sa ovom Mečetovom policijom u tom intervalu od mjesec-dva dana upadao u stanove Hrvata, recimo Drage Bilandžije koji sada obnaša funkciju dopredsjednika Vlade BiH, u njegov stan, u stan Nenada Zeca, zapovjednika HVO, useljavali se, pa u stan Vlade Miškovića. On je bio općinski tužitelj prije. Oni su pošli put Nove Bile. Onda su upali u stan Andrije Elića i tako. Dovukli su kamione, pljačkali i iznosili tamo gdje nije bilo Hrvata.

Ovi Hrvati, profesori i ekonomisti, koji su ostali sa ženom i djecom, njima je ulazilo, pa nisu smjeli govoriti da je ulazilo, nosilo a nisu smjeli govoriti da je nosilo. Nama, koji smo bili ledicni, još koji smo nosili, jer ja sam jedini profesor koji je obukao uniformu, dao prisegu, obnašao funkciju u vladi i u stožeru. Tako ja nisam očekivao neku milost od strane njih kada se radi o toj pljački. Kada sam pitao ove toliki je strah da oni meni nisu smjeli ni reci da im nose zlato kada su došli pitati za oružje. Nosili su satove, lančiće i sve. Dok me nisu kidnapirali, do pogibije njihovog onog generala gore na Rostovu onog egipatskog mudžahedina i još trojice oni su uletjeli džipom u naš prostor i poginuli su a kasnije su tražili zamjenu. Onda su oni odlučili nas dvadesetak najuglednijih pokupiti, pobiti i razmijeniti. Ako oni vrate njih žive oni će vratiti jedan dio nas, a ako oni ne vrate onda su nas likvidirali. Mislim da bi to moglo biti 19. rujna.

Dana 19. rujna su upali u 8:05. Dobro to znam, jer jedan radnik iz Vojne pošte koji je pravio te stanice napravio je kao nekih kiselina i neki akumulator pa se priključi tranzistor, jedan mali tranzistor koji nisu odnijeli i onda sam mogao slušati. Ja sam uključio da slušam. Tako sam slušao London, Washington, Zagreb i neke stanice. Tada sam ukljucio Sarajevo, da čujem dnevnik. To je bilo navecer. U 8:05 lupa na vrata i viče meni – profesore Ivo! Isto kao da je netko od susjeda. Ja kako sam otvorio vidio sam neke face i više se ničega ne sjećam. Oni su mene obandačili, onesvijestili, svezali noge i ruke, navukli vreću, ubacili dolje u landrover, auto, šta li je bilo. Stajali smo kada sam se ja osvijestio, te minute su bile vječnost, i čuo sam glasove da govore – čekajte još dok pokupimo Venu Topalović. Čujem još dvije-tri osobe, dišu ono na škrge, na meni su. Vrece su bile nabacane jedna na drugu.

Auto je krenulo. Ide se, ide, možda je išlo jedno sat vremena. Idu uzbrdo, nizbrdo, čujem idu preko nekog potoka. Stade. Izbaciše nas iz vreća. Ostadosmo vezani. Na glavi je ostala maska, od čega ne znam. Možda je krpa, šta li. Uveli su nas negdje u neku prostoriju i onda su nam skinuli i to s očiju. Vidim poredano pet-šest ljudi, vidim jednu časnu sestru, jednog svećenika, vidim neke ali mrak je i ne mogu vidjeti tko je. Ja sam imao prisegu, krunicu o vratu. Prvi je svećenik, mislim da je Vinko. Njemu čupaju krunicu, bacaju. Režu nešto oko uha. Krv teče. Ovoj časnoj sestri skidaju viticu, pa ne može skinuti viticu. Meni, sve kao u snu se priviđa. Govore – mi ćemo to skinuti. Sijeku prst. Ja sam uspio doći do križa ispod džempera, do raspeća i povući. I vuci, vuci. Pala mi je krunica dolje u dno stomaka. Imao sam duge gaće igrom slučaja. Došao je do mene. Ja svoju viticu nikada u životu nisam skidao. Tako je srasla na prstu. Kada sam vidio kako ovoj časnoj sestri skidaju. Skidao mi je sat, tražio oko vrata, nema ništa. Prsten je sam spao. Nikada ga ja nisam mogao skinuti. A kada je mundo s bradom sam spade.

Onda su nas odveli u jednu malu prostorijicu gdje su bili željezni kreveti na kat, prazni. Ne znam ni tko je s nama, koliko ih je, niti vidim, niti znam. Njih dvoje časnu sestru i svećenika vidim u habitu. Ja sam bio vezan, ruke za noge i tako svezan za noge od kreveta. Samo se sjećam da je ušao jedan bijelac, bijeli Arap, ne crni. Imao je neke specijalke na nogama, cipele za tucu. I, da jebe majku ustašku, je li ovo profesor, jest. Udario me je u lice i ja više ništa ne znam. Udario me je nogom. U prostoriji nije bilo svjetla. Kada sam došao svijesti vidim kao pilici, kao kvočke vezani ljudi. Nitko nije smio dignuti glavu da vidi tko je tu. Nitko nije smio prvi pitati.

I, dolazi nakon možda jedno dva-tri sata i odveza me od tog kreveta i odvede me u drugu prostoriju, otvara nekim velikim ključem i samo me ubacilo unutra. Kako me je ubacilo unutra, mračno je, prostorija je možda dva sa tri. Čujem dišu ljudi. Oni su imali na podu nešto kao strunjača, a meni je bila, oni to zovu postekija, ono na čemu klanjaju, kao ubrus za noge malo futriran. Jedan dio tijela je bio na tome, a ono ostalo zemlja. Mrak je, ništa ne vidim. Čujem dišu ljudi. U tom čujem netko prilazi polagano, milimetar po milimetar i došao je svojim ustima, glavom, do mog uha. Pita me – profesore Rajkoviću, jeste to Vi? Jesam. Tko si ti? Kaže – ja sam Kukić, ovdje mi je i brat. Kukić, prakarator u crkvi. Kaže, tu je i svećenik Vinko. Kukići su iz Gornjeg Doca, kod Travnika, bili su prakaraturi u Travniku i u Gornjem Docu. Vinko je služio u crkvi sv. Ive u Travniku.

I, noć traje vječnost. Je li prvu, je li drugu noć, ne bih znao reći, odvode časnu sestru i svećenika. Nakon dan-dva ti koji su dovezli odoše i odvedoše ih. Ja sam mislio… Mene su zgrabili, a tu noć i sve slijedeće noći, dvije-tri noći, svaka dva-tri sata izvode jednog po jednog i tuku. Najprije dođe Arapin i pokaže, a bilo je četiri-pet mladica od 15-18 ili do 22 godine koji bi to obavljali, tukli. Tukli su do iznemoglosti. Nema izuzetaka. Sve su tukli. Ne znamo koga su sve tukli, jer nismo znali tko je bio tu u prostoriji. Mene su, nakon što su me pretukli, prvu noć opet vratili u tu prostoriju. Tada sam saznao da je u toj prostoriji bio Fišić Ivo, Popović Dragan, Adžaip mali – jedno dijete nepunih 18 godina, zaboravio sam mu ime, Pobrić Kazimir. Dragan Popović, ja mislim da je on gradevinski inžinjer a Pobrić je arhitekta diplomirani, ovo dijete je treci-cetvrti razred srednje škole, ne znam koje. Bio je i diplomirani ekonomista, dugogodišnji direktor Borca, a obnašao je dužnost predstojnika Ureda za gospodarstvo u vladi HVO, općine Travnik. Svi su stučeni, podljivi, jedva se diše.

Čujemo jednog po jednog, kaže – idemo lomiti rebra. Izvode Dragana, tuku, tuku, baciše ga, sav je krvav, i onako kao vreća pade. Onda su izveli Kazimira. Ječi, stenje. Viču da mu jebu majku ustašku, jer da mu ne mogu doći do rebara zato što je bio puno krupan, snažan mladić. Onda su izveli Fišića Ivu. Kada je bio skoro u nesvijesti onda su ga bacili. Zatim su tukli mene, koliko se ja sjecam izvodili su me pet-šest puta. Tukli su me šakama, palicom i nogama. Uglavnom su ti mladići pucali najprije po rebrima, da prelome rebra jer im je to bila zadaca da lome rebra. Kada sam došao svijesti vidim da sam ubačen unutra. Svi stenju. Ne vidi se. Mrak je. Prema meni puže Popović Dragan. Kaže on meni – profesore, ja sam Popović Dragan. Imam ženu Janju, dvoje djece.

U tome mali Adžaip pošto ima slab mokraćni mjehur ja sam mu podmetnuo ruku da u ruku malo urinira i po licu sam s time ove koji su strahovito pretučeni: Fišića, Popovića i Kazimira. Malog i mene su manje tukli, jer smo bili fizicki slabiji i odmah smo u nesvijest padali. Oni su sto deset kilograma ljudi, razvijeni, osim Dragana. Htio sam i Dragana po licu i vidim rebra mu izišla van. On kaže meni – mene ce prvog, samo da me ne će zaklati.

Opet su svako tri sata tako tukli. Stalno su nam pojedine sure (molitve) iz kurana gudili pred vratima. To su bile neke kitice. U svako doba se čuje poziv ezan molitva. Jedan iziđe pred vrata, uči ezan poziv za molitvu i onda idu klanjati. Pred vratima je uvijek jedan s metkom u cijevi. Mi nismo izlazili. Tako je bilo prva tri-četiri dana u toj prostoriji.

Navečer oko 10:00 sati otvaraju se vrata. Donosi se nešto. Je li neka posuda, je li tepsija, je li tacna? Uglavnom, neko jelo. Nije bilo mogućnosti ustajanja, sjedanja, hodanja, samo smo ležali, ni na boku se nije smjelo ležati. Kada oni otvaraju morate ležati na leđima. Mi te ljude koji su bili s mudžahedinima nismo znali. Oni se zovu nekim imenima; HASAN, HUSO.

Te noći donose janjetinu, kuhanu janjetinu. Prije su nam lomili rebra, pa zube. Ja sam imao zube, dolje sam imao most. Kada je počeo udarati, najprije je udarao šakama. Najprije su malom Adžaipu izbili prednje zube. Kada je došao do mene – udara jednom, udara drugi put. Rekoh – šta? On meni – sve zube moram… Ja u toj nesreći pokušavam i izvadim most. Kažem – evo! U tom momentu taj domaci mundžos, možda 18 godina star, je odjedanput zaurlikao – HASAN, HASAN, HASAN, šejtan, šejtan! Sve u mene upire prstom i veli – vrag, šejtan, davao. Pokazuje i veli de, de i uze most. Ja im kažem – nemate potrebe lupati. Osjetio sam instinktivno da ovaj Arap zna hrvatski, a zna, kasnije ću pokazati. On je samo šutio i gledao.

Morali smo jesti i to sve rukama. Morali smo gutati. Znam po šerijatu (po zakonu) ujutro kako oni kažu na sabah ne smiješ biti gladan. Po kuranu ne smiješ biti gladan. Znao sam da će netko biti strijeljan, razapet, ali ni on ne smije biti gladan. Ujutro su izveli i stoji pedesetak s jedne, pedesetak s druge strane. Tamo je podij, bina. Čuju se neke molitve, pa urlik – alah, erbetekvir, pa onda opet molitva i kada su izmolili jedan zapovijeda: “San!” i upire prstom. Ovaj dolazi i sabljom siječe konop na ruci. Najprije siječe ovom malom, dijetetu – Adžaipu. Ja sam mislio maloga će. Ne. Onda presjekoše Draganu i odvedoše Dragana. Tamo je bila klada gdje se presijecaju drva. Drži neku sablju. I opet zapovijed, pjesma, molitva – alah, leber, tekbir… Sto grla u glas. I uze on Dragana za kosu jednom rukom, uze ga domaći mudžahedin, domaći koji se priklonio, valjda polaže svečanu prisegu. Ovaj uze Dragana za usta. Dragan je jako lijep, fizički lijep mladić. Uze ga za usta, stisne ga, uzbuđen i on.

Ovaj opet nešto reče – MEHO, San, valjda ne smije mučiti. I on za glavu i onu sablju i odsječe mu glavu. Kako odsječe glavu, on je počeo povraćati i pao je. Odsjekao je na panju. Onda je malog odveo. Mali je morao uzeti glavu Draganovu i donio je ovamo da se poljubi glava Draganova u usta. Mi smo ljubili Dragana u usta. Ivo je poljubio u čelo i ovaj ga opalio željeznom šipkom, jer morali smo ljubiti u usta i lizati krv na vratu s Draganove glave. Poslije tog obreda onda su tijelo položili u grobnicu, zatrpa se, a sablju kojom je odsjecena glava i glavu stave gdje su noge.

Bili smo nas četvorica: Fišić, Adžaip, Pobrić i ja. Grobnica je bila plitka. Vidimo mi tamo još grobnica i neku izgorenu štalu. Ne smijemo gledati osim ono što oni traže. To je moglo biti oko pedesetak metara od tog zatvora. Mi nismo mogli vidjeti, jer kada su nas vodili imali smo povezanu glavu. Kada je bio ceremonijal klanja, e onda je skinuto. Onda kada se taj obred završi opet nas povežu.

Onda su svaki dan odvodili. Mi smo mislili samo kako ih nema, nema i mislili smo da je sve poklano. Mi smo tada bili polusvjesni kada smo gledali klanje Dragana Popovića. Vidjeli smo da je bilo još grobnica, a koliko ne znamo. Čim je završeno to klanje odmah su nas odveli povezane unutra. I tako, jedno po jedno odvedoše. Ostalo je nas troje. U mraku sam opet čuo glas jednog od one dvojice Arapa, koji je došao kada su vodili Pobrića. Mi stalno mislimo sve jedan po jedan zaklan, razapet, jer smo vidjeli križ i gdje strijeljaju. Imaju posebna mjesta gdje razapinju, gdje strijeljaju.

Ostadosmo samo nas trojica u toj prostoriji. Brojimo dane i mjesece. Ja samo znam da sam izbrojio dvanaest dana da mi ni kapi vode nismo dobili. Ne će nitko vjerovati, ni medicina. Meni profesor, doktor Kuzmanić ne vjeruje. Dvanaesti dan ostali smo mi trojica, četvorica. Bio je i Kazimir. Dolaze oni i vode jednog po jednog tamo na razgovor. Prvi je to izlazak iz te sobe. U drugoj sobi, preko puta hodnika, bila je puna soba radio aparata, televizora, svega. Krcato s tehnikom. Uglavnom su bile linije, radio aparati i TV ekrani. Tamo sjedi crveni fesam, a ovamo lijevo sijede Arapi, bradati Arapi, trojica njih. Najprije su išli: Kazimir, Ivo, mali, ja sam išao zadnji. Kada su se vraćali vidio sam da nose nešto u ruci.

Ja dolazim tamo. Ovaj meni – dobar dan, Vi ste profesore. Ja nisam mogao izdržati, pa ja njemu – a Vi ste hodža iz Suhog Dola. On se nasmiješio. Sada on poče govoriti kako islam i što ja mislim o islamu i da će oni doći do Rima, spominje zlatno tele, islam ce zavladati, najbolja religija. Meni mozak malo proradio. Kaže on meni – dobit ćete Vi i vode. Ova dva, tri Arapa što sjede razgovaraju. Jedan na latinskom kaže kao da ću ja od moždanog udara brzo otići. Tu izmedu njih je jedan, mislio sam Arap mudžahedin, ali to je bio musliman. On je poveo razgovor. Potiho oni razgovaraju. Ja sam zaključio, da je njihova konstatacija bila – njega ne treba, on će svakako otići. Kasnije sam saznao od jednog Arapa, da su obojica bili liječnici. Pitao me je hoću li prijeći na islam. Ja sam rekao – ne. On mi pokazuje da će on pobrisati tragove oko velikog mozga. Ja kažem – već ste nam davali, u mene nemate šta pobrisati.

On je mene uvjeravao da bi trebao napustiti katoličku vjeru i da malog obratim. Oni su primijetili da je mali… prvih dana oni su vikali da je on ateista, on nije Hrvat, on nije ustaša, nije katolik. Kada je on dao tu izjavu, pošto je mali bio do mene ja sam njega naučio Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, Djelo skrušenja, Vjerovanje, krunicu, rožarije. I ja sam malog uputio, da moli po sedam stotina Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu. Ja sam njemu ispričao sadržaj u dva-tri dana od Krševljakovića: “U četverokutu pakla”. Kasnije su njegov otac i majka Jonićka, katolkinja, mi je dala do znanja da ga je čak krstila. On mi je jednom izvadio iz usta i pokazao ampulu koju mu daju, a ta je ampula kao pola malog prsta, zelene boje i nešto piše na arapskom, čija je funkcija imala djelovanje da pobriše engrame, neurograme… I oni su uspjeli kod malog. Oni su njega zadržali i poslije nas. Ja pretpostavljam da su te ampule imale takvo djelovanje što sam spomenuo mada ja to ne znam je li to točno.

Ja sam hodži rekao da sam čitav život bio Hrvat, čitav život katolik, ne samo ja nego i moj otac, djed. On mi kaže – kakav ste Vi katolik? Ja sam bio uvjeren da je on hodža iz Suhog Dola. Ja mu kažem – pitajte fra….., njegova sestra je moja strina, a on je gvardijan, odnosno u Grahovicima je bio svećenik. Rekoh – pitajte gvardijana Branka i njegova brata Stjepana. Ja sam običan čovjek, vjernik, katolik. Kaže – nema više katolicanstva, mi ćemo sve do Rima… zavladati sa svim. On nije pobio moju tvrdnju da je on hodža.

I za divno čudo razgovor je trajao još, pitao je nešto kako sam ja prisiljavao muslimansku djecu na hrvatski jezik, hrvatske udžbenike. Ja kažem – ne. Dovedite te hodže i te ljude pošto sam ja devedeset posto tih ljudi u općini Travnik učio, te profesore, nastavnike, to su moji đaci. Predavao sam u Učiteljskoj školi. Dovedite ih. Ja jesam rekao pred pet stotina ljudi, da će hrvatska djeca učiti iz hrvatskog programa hrvatski jezik, a muslimani neka se odluče, a mi kao Hrvati pomoći ćemo da utvrde svoj identitet jezika ali da ne diraju naš. Rekoh – u školi u Polju sam primio delegaciju. Tu je isto bilo četiri stotine ljudi, a bio je Vaš FEHMO, ravnatelj, pa smo poslije primili Vaše vjerske poglavare – hodže. Oni su nas obasipali s istim informacijama, da smo mi mali Hrvatići, ustaše. Rekoh – to su sve insinuacije. Onda je on prestao ispitivati. Sada, meni se obracaju ovi Arapi i daju mi toplu vodu. Do tada mi smo mokraću lizali.

Kako smo uopće opstali? Ova djeca, kako su nas tukli… Kada Arapi, ovi iz arapskih zemalja odu dvojica njih bi tijekom noci otvorili vrata i mi mislimo otvaraju da nas tuku. Onda bi on pružio ruku – profesore, pa stišće u glavu, pa izigrava kao da je bubanj. Mi ne vidimo to. Onda nas kao fol malo ispuca, jer svako tri sata imali su tuču. Onda oni ulete. Ubacivali su neke kruške, neko tvrdo voće. Mi smo to ko životinje sisali, cucali i tako. To su bila domaća djeca, jedan kaže da je bio u zatvoru, bili su 15-17 godina, retardirani. Tada dvojica nose … ja ne mogu da vjerujem, prvi put ulazim tamo gdje je banja. Na vratima vidim naljepnicu Melkior, Gašpar i Baltazar, znaci da je to katolička kuća. Dvojica bradonja donesoše vanjik tople vode i duge, nove, neraspakirane donje gaće i potkošulju. Daju hlače. Ja sam u hlačama imao dvjesto maraka, zašiveno, jer u gradu na ulici kada te sretne prekopa sve. Ja te hlače… Dobio sam vanjik vode i tada sam se prvi put oprao, nije bilo sapuna, oprao sam se samo s vodom. Iza toga još deset dana, petnaest, kada sam skinuo košulju, bila je od damsta košulja na meni. Ona je bila crna kao ugljen. Tako je to trajalo. Tučnjava. Hrana, ne znam šta je, ali jedemo rukama, nešto crnog kruha. Vratili smo se opet u istu sobu nakon toga kada smo dobili vodu i netko hlače, netko vindjaknu. I ova trojica koji su bili sa mnom i oni su dobili isto. Ja sam čak zadržao vindjaknu, Texas, futrirana. To mi je eto uspomena ako uopće trebam imati uspomene.

To, taj boravak kod mudžahedina je trajao do kraja ili do početka studenog. Jedne noći oko 10:00 sati otvoriše se vrata i spušta nešto. Bila je to konzervica i unutra motorno ulje i malo krpe. Ja sam se malo digao, ono presavio. On je viknuo – profesore Rajković, jeste li to Vi? Ja mu kažem – tko si ti? Kaže – ja sam DŽEMO DELIĆ. Tko, ne znam ja tko si ti. Kaže – moja razrednica je bila Kristina Medić, profesorica povijesti. Ja nisam napustio školu tri mjeseca, ona me je prekrižila crvenom olovkom. Ja sam samovoljno napustio, pa ste Vi zvali mog babu i mamu. Ja sam kasnije krenuo u školu i završio sam četverogodišnju školu za hotelskog recepcionara, tehničara. Na maturalnoj zabavi kao najbolji učenik Vi ste se slikali sa mnom na plavoj vodi u hotelu.

Rekao sam spontano – reci mami da mi donese čarape, jer sam bio bos, na zemlji sam ležao. I tog dečka nisam više vidio. Ja sam ga pitao – što ceš ti medu ovima? U to vrijeme je ušao jedan Arapin, nešto na njega, zgrabio ga. Nikada više nisam vidio to dijete. On je izgleda prenio svojoj majci dokaz za to nakon, kažem to bi moglo biti, ne znam koliko je to trajalo dugo, možda ću kada dođem u Travnik saznati kada sam odveden dolje. Jedan dan negdje oko podne najedanput čujem auto. Stade. Uletješe unutra. Dečki koji su nas tukli dižu nas, vežu. Jedan od njih koji nas je najviše tukao, usijavao je željeznu šipku i udarao nas, kaže meni – odvest će vas. Ja sam mislio odvest će i likvidirati nas trojicu, nismo više četvorica jer je Arap otišao. Kad dodoše i vode tog Pobrića Kazimira. Tada sam čuo glas tog Arapina čiji sam glas čuo u autu kada su me u Travniku kidnapirali. Isti glas sam cuo kada su vodili Kazimira. Odveli su ga kući u Travnik što sam tek kasnije saznao. Ja sam mislio odvedoše ga na strijeljanje.

Kad je DŽEMO DELIĆ donio večeru jedne večeri on je donio ulje i krpu što sam prije spominjao. To je služilo kao svjetiljka, jer bi stavili krpicu u to i zapalili. On to nosi sa sobom, nosi dok mi jedemo. Ne vidiš što jedeš, vidiš samo kud moraš s rukom da bi uzeo to jelo.

E, kada su došli opet nam vežu oči, vežu svoj trojici. I opet ništa ne znam. Ubacuju nas u auto i opet drnda, drnda. Sad ja sebi mogu predocavati. Stali su pred Gucom Gorom, pred samostanom. Laju na arapski. Opet se auto upali. Onda čujem kada smo sišli na asfalt u Travnik pred medresu. Opet su stali i opet malo, ne znam kud i stade. Otvaraju se vrata. Netko me uzima pod ruku i izvodi. Još smo zavezani. Mene netko po licu dira i tako drži ispod ruke. Ja sam bos, a snijeg je i blatno je. Ja osjetim blato. Opet mislim, idemo na stratište. Mene netko opet po licu dira, razgrće da vidi a ja sam bio zarastao u bradu. Čujem glas BEBE SALKE. Kaže – profesore, jeste li Vi profesor Rajković, da nisu podvalili koga? Ovako će on meni. Kako mu cujem glas ja munjevito upitam – SALKO BEBA, jesi li to ti? On kaže – jesam. Ja opet nisam znao ništa. SALKO BEBA je završio gimnaziju i pravo, oženio je Matkovic Jasnu, pravnicu, Hrvaticu. On je obnašao funkciju u armiji BiH, oficir sigurnosti, razmjena, šta ja znam šta sve nije radio. Bio je u stožeru Armije BiH. Turbećanin je, iz one miješane hrvatsko-muslimanske postrojbe iz prvih dana protiv Srba.

Kada sam došao sebi vidim da su me posadili na stolac. Dignem glavu. Jedan debeli čovjek stoji. Kaže – ja sam liječnik. Okrenem se i vidim BEBA SALKU. On je oko 35 godina. Skinuli su mi ono sa očiju. Reknem – SALKO. Ja sam briznuo u plač. Pogledam opet i vidim one krevete na kat, hoću da vidim glavice koje vire, zarasle. Ljudi leže u krevetima. Ulazi jedan čovjek. Po odori vidim da je oficir. Bili su tu BEBA SALKO, ovaj lijecnik, još jedna žena lijecnica. Taj oficir je rekao – osposobite ga koliko možete da ga mogu poslati u njegovu ustašku državu. Ja gledam. I on je otišao. Ne znam tko je on. Kasnije sam ja s njim razgovarao. Ovaj liječnik je obavio svoje. Ja pitam – SALKO, što ovo radite? On nije imao snage, da pogleda. Postao je liječnik. Dao mi je neke tablete. Kasnije sam saznao za onog lijecnika, da je radio vani pa su ga kidnapirali. Žena mu je neka Francuzica. Kidnapirali su ga u Zapadnoj Njemackoj i dovukli ga u Sedmu krajišku i on je bio liječnik Sedme krajiške, on i njegova žena. On je musliman, a kako se zove ne znam. Brat mu je isto vani liječnik.

On je samo kukao meni kako će pobjeći. Govorio je u par navrata – blago tebi, profesore, ti ćeš ili mrtav ili živ otići a kad cu ja. Kada su oni otišli ovi su skocili s kreveta, prave krevet za mene, pokrivaju me. Kaže mi jedan od njih – ja sam Josipović. Koji Josipović? Kaže – ja sam pravnik iz Viteza. Ovaj: Strinić Pero, ovaj Šindić, Žulj Ivo iz Garavi Andela iz Bugojna, ovaj – ja sam iz Zenice, a ovaj … tako govore trinaestak njih. Kada su me pokrili, malo sredili, onda se šale, klade se po cigaru. Bobaš i Bonić se šale. Bobaš kaže – on je bio mojoj mami profesor, jer njegova majka je iz Krušice, kod Viteza, odakle je i on. Kaže – ja znam tu rasu, ostat će živ. Ovaj Bonić kaže – evo po cigaru, da ne će do ujutro. Iz Viteza su i Bobaš i Bonić. Pero Strinić je iz Podbrežja, Zenica, Josipović Ivan je iz Viteza, bio je dozapovjednik policije u Vitezu, Stipo Cakaric, majstor zidar je iz Slimena. Ostale ne znam.

Podrum je zatvor u tom krugu vojarne garnizona bivše JNA. Prozor nema rešetki. Malo, malo dolaze ti mudžahedini opet i ta krajiška i dobacuju – ustaše, majku vam jebem, pobit ćemo vas. Dvije prostorije do nas, isto željezne rešetke, zaključavaju a nas ne zaključavaju. Tamo su njihovi koji su kako oni kažu drogeri, lopovi, odbijaju da idu na crtu i onda ih tu zatvaraju i tuku. Tuku ih Bože sačuvaj. Ovu našu dvojicu, trojicu; Bonica, Bobaša i Josipovića tuku. Ovog malog koji je iz Australije, Bonića, njega su iznosili i tukli.

Nakon dva tri dana prvi je došao svećenik Pavo Nikolić i dr Markunović. Došli su do mene. Već su i Fišića doveli u tu prostoriju, ali malog Adžaipa nema, nema, ne znamo ništa. Kada je ovaj svecenik došao onda je došao neki pukovnik DEDIĆ NIHAD i lijepa, mlada, ženica od 20 godina s njim. On kaže da je iz Zagreba. Velečasni don Pavo kaže da će doći u subotu održati misu. NIHAD se samo predstavio i onda kada je bila misa za nas, ovo je velik čovjek, ovaj Nikolić, on se preko tog zatvora… Misa je završila. On je meni donio dvije kutije cigareta i šta je još donio ne sjećam se. On je očepio. Onda su oni koji su najhrabriji, nitko nije smio doći, jer prvo je bilo objavljeno da sam ja zaklan pa su onda rekli tko njemu dode u posjetu da ce mu baciti bombu i tako.

Došla je druga grupa – dvojica muslimana. Taj HUBIJAR MUSTAFA čija je žena iz Rijeke, Hrvatica, lijecnik mikrobiolog i živi sad u Rijeci. Njegov sin je bio s mojim sinom dvanaest godina u razredu, EDO. Njegova žena se zove Mirvana. Ona je u Riječi cijelo vrijeme. Dolazi on, HUBIJAR MUSTAFA, i jedan fotograf BAJRAMOVIĆ RAGIB. I oni dolaze vidjeti mene i donijeli dvije-tri kutije cigareta. Onda sam ja primio cigarete i rekao da priopće nekim osobama da sam tu ako hoće neka dođu. Onda jedan starac Sunara ispekao je veliki kruh ispod peke i donio litar rakije i gurnuo mi u džep sto maraka. Rekao mi je balije možeš potkupiti, gladni su. Ja sam zovnuo upravitelja zatvora i kada sam mu dao sto maraka i tu rakiju i pola tog kruha vidio sam na faci tog čovjeka da se preporodi. Onda sam ja njega zamolio da prestanu tući Bonića. Upravitelj zatvora je iz Donjeg Vakufa. Čim je uspostavio te neke odnose maknuli su ga i postavili RAGIBA, Krajišnika.

Počeo je dolaziti dio hrvatskog svijeta, došla je profesorica Damjan i donijela je teglicu meda i… dolaze ljudi i donose što imaju po malo. Onda sam davao od te hrane našim zatvorenicima a i ovima koji su nas čuvali. Jednomu od dvojice čuvara žena je rodila. Glad je sveopća. Za njega je to bilo strašno, da je on mogao ponijeti kilo kruha djeci. Taj Sunara je bogata obitelj, stari je imao radnju elektronike, popravljao. Žena mu bila ljekarnik. RAMBO je kasnije došao, onda ga je lako bilo za hranu… Tada su prestali tući, ali su ih svako jutro tjerali osim Ive Fišića i mene na čišćenje snijega u okviru zatvora. Netko ih uvijek premlati. Dolazili su izubijani. Ako hoćete obaviti nuždu moraju ići dolje jedan za drugim i dodu dvojica ovih koji čuvaju. Pošto su tu mudžahedini i postrojbe onda se oni zatrče i bacaju niz stepenice. Tako su i meni jednom rekli da smo mi bacili odozgo kada smo išli… Bez obzira što ovaj s bajunetom prati nas da nas zaštiti ovi izlete iznenada, ti vojni policajci udaraju i bacaju te. U biti jedan te štiti, a drugi udaraju.

Kada sam ja došao kod te žene što je s pukovnikom DEDIĆEM ona se predstavi kao Hrvatica, katolkinja i kaže da je zapovjednik taj i taj, možda će doći u kontakt s njim. Ona je djevojka od sina tog pukovnika DEDIĆA, a iz Zagreba je. Ja nju zamolim da bi htio vidjeti tog zapovjednika. Ona kaže – on će doći kod Vas. Jedanput čuvari rekoše u gradu je zapovjednik, u gradu je ratno predsjedništvo ali, oni govore, ovaj vlada, to neki beg.

Kad sam ga vidio vidim niskog, crnog, vidi se pravi vojnik. Kaže on – ja sam FIKRET ĆUSKIĆ. Priča on meni kako on i MEHMED ALAGIC eto nisu znali kako su mudžahedini nas ubijali bez znanja Sedme krajiške i da je to bila odluka gradskog ratnog predsjedništva na čelu s MUHAMEDOM ĆURIĆEM, NUSRETOM EFENDIJOM i s tom bratijom iz SDA. Kaže – mi jesmo muslimani, ne damo se i borimo se, ali mi jedemo krmetinu i pijemo rakiju. Onda veli – evo, hoćete li Vi popiti? Ja stvarno pod nos i vidim je’ rakija šljiva. On je iz Kozarca, iz Prijedora. Bio je zapovjednik Sedme krajiške. Kasnije sam saznao da je on major, i tako. On meni kaže – ja ću Vas osloboditi. Sve on zna, da su moja djeca bili u HVO, da je ovaj stariji otišao prije, da se prijavio u Četvrtu splitsku, da su sad u pričuvi. Sve to on zna. Ti njegovi koji ga okružuju i opslužuju pitali su tko je tko. Tko šta vrijedi. Pitao je mene – kako je nama tu. Ja mu kažem – ovdje nikako, vode nema, ni tople ni nikakve, ni prozora, ni klozeta, a ubiše.

On dovede dvojicu čuvara i kaže – sutra ga vodite u stacionar. Ja ne znam što im znači stacionar. Sutra oni mene odvode. Kada, ja vidim svjetla i kako vidim i centralno grijanje radi. Otvoriše prostoriju. Ja vidim krevete, ljude bez nogu, bez ruku, u kolicima, one šipke u nogama. Vidim na krevetu lancun, plahta. Oni mene smjestiše. Dodoše dvije žene u uniformi Armije BiH. Jedna kaže – ja sam viša medicinska sestra. Govori ona ovoj dvojici čuvara koji su stalno bili sa mnom. Njih dvojica: ŠEFKO i HASAN su me pratili. Njihova prezimena ne znam, ali nije teško saznati. Ona mene pod ruku i pod tuš. Topla voda. One dvije uporne i one me peru. Ja to ne mogu objasniti, osjecao sam se kao da sam na mjesecu. I pola sata. Kada sam legao na krevet ja čist. Samo što sam legao gledam svi pilje, bulje u mene. Tri su sobe. Sva su vrata otvorena. Gledam jednog dečka. Lijep dečko. Kaže – ja sam SAMIR, EMIR. Pita mene – tko ste Vi. Ja šutim, a ovaj čuvar kaže – naš je. ŠEFKO kaže – šuti, nemoj ništa govoriti. Čujem ja jedan, hm… , krupan, odonud govori – nije naš, on je ustaša, govori ko si.

Ovaj HASAN izvukao pušku, nabio bajunetu i viče njemu: “MUJO, MUJICA, tvoji su Kojoti legli pod tvojim vodstvom, nećeš ovdje nereda praviti!”. Ti Kojoti su ti specijalci, koji su iz Sedme krajiške, a nose zelene trake. HASAN mu kaže: “On nije ustaša”. Kako mu je ime!? Reče on neko muslimansko ime za mene. On dođe, pa me njuši kao životinja. Kaže – znam ja odakle je, misliš ti ja ne znam, on je doveden otud. I ne znam što mu bi. Odjedanput, sjede u ona kolica, gura, gura tamo. Tamo je TV ekran. Uključi, ubaci kasetu: “Evo Jure, evo Bobana” i kaže meni – evo, ustaša, slušaj svoje. Cijeli dan su oni od ujutro od devet sati do navečer slušali hrvatske pjesme.

Jebu oni ALIJI mater, jebu ovima. Nije prošlo dva dana u tu prostoriju najedanput, strka… hm… ulazi ALIJA IZETBEGOVIĆ. Rukuje se s tim bolesnicima. Ovaj MUJICA, MUJO koji je mene dočekao viče njemu: “Jebem li Vam majku, predsjedniče, kamo cigare, kamo nešto pojesti, zašto ste došli, hoćete li i ovu drugu nogu da Vam dadnem!? Došli ste praznih ruku, majku Vam jebem balijsku”. On ALIJI IZETBEGOVIĆU to govori. Iz njegovog osiguranja FIKRET priđe i govori – dobit ćeš cigarete. I od tog dana su davali cigarete, i meni po deset komada. MUJO MUJICA je ostao tamo s invalidima.

I tako je to trajalo do 22. … ja, onda sam ja zamolio da dovedu i Ivu Fišića i tako je i on došao u stacionar. Jednog jutra uleti jedan vojnik i zgrabi Fišića. Osijetio sam Fišić hoće, tamo obitelj, on obećaje, markama plaća, daje neke izjave, nije bitno, naivan čovjek. Zgrabi ga. Kud ćeš sa mnom!? U auto – kaže – ideš u svoju Hrvatsku. A što žena, djeca? On ima troje djece, ženu i sestru. Ma, kakva djeca, kakva žena? Pa, jesi li ti prof. Rajković? Kaže – nisam. On ga gurnu. Dođe meni. Zgrabi me. Velim mu – čekaj da uzmem lijekove. Ma, kakve lijekove, ta ne će te… Opet sam mislio – neki vrag. Pred vatrogasnim domom se skupilo 400-500 Hrvata. Vidim autobuse. Ubaciše me u autobus. Nema nikoga u autobusu. Narod se skupio. Imaju neke puške. Prof. Smiljan Pavlović uletio u autobus i bacio svoj zimski kaput preko mene. Autobus je krenuo i ide na autobusnu stanicu. Ja u autobusu i vozač. Gore je bila vojska i dvojica mojih čuvara. Ukrcaše neke starije žene. Poznajem jednu učiteljicu. Muž joj Jovan izvršio samoubojstvo, a ona je iz Vitine, Hrvatica. Jele! Ona me je samo pogledala. Ne daje znak, da me zna. I išli smo do Turbeta. Stadoše.

Otvoriše se vrata, uletiše GAFUROVIĆ KEMO i LEKO SULEJMAN. Meni baciše u krilo dva komada pite, sirnice, vidim nešto se puši. Baciše i tri-četiri kutije cigara. Eto, profesore, ti ode u svoju državu, nek’ ti je sa srećom. Jedno sto, dvjesto metara dalje stade autobus. Oni sjede u autobusu. Dolazi jedan, vidim pukovnik, Dabjan… Tko je profesor, ajde izlazi! Ja izlazim. Jebem ti majku, pa ti ništa nemaš. Ja nisam imao ništa. Oni su meni nudili, da potpišem da im dajem stan na čuvanje, da mi dadnu kartu osobnu. Ja nisam ništa htio. Rekao sam im – ili me ubijte, ili me prebacite u Hrvatsku. To sam rekao FIKRETU. Drugi su davali zlato, marke. Kad pukovnik reče nešto meni u to vrijeme stvori se ovaj BEBA SALKO. Što ce BEBA SALKO sa srpskom petoricom. Dok on s njime šapuce dotle mene zgrabi jedan, poče me ljubiti. Ja pogledam – kokarde, četnici. Kaže – profesore, šta uradiše balije od Vas. Ja pogledam. Četnik. Gotovo. Ja, ja sada moram biti četnik?! Kaže mi – ja sam završio učiteljsku 1969. godine, pa sam završio književnost. Ne bojte se. Kada dođe drugi i on me poče sliniti. Kaže – ja sam, ne sijećam se Spaso, od Gornjih Malovana, razrednik mi je bio prof. Jurio(?) Jovanović. Kaže – ja sam ostao učo. Evo, mi ćemo Vas pratiti. Rekoh – do grobnice. Kaže – ne.

Sada se natrpa u taj autobus, smrde, onih Srba do Banja Luke. Pun autobus. Vidim iza autobusa ima malih putničkih kola. Niti ja znam tko ide, niti šta je. I ide i nestaje nigdje do Jajca, do Podmilačja ispod crkve svetog (Ive?). Izletiše iz putničkih kola, vojničkih. Otvori vrata, neka izlazi taj ustaša! To je bio neki srbijanski oficir. Ova dvojica Srba; jedan profesor, jedan učitelj, kažu – ne, ne, nećeš ti dolje. I on se počeo s njima svađati. Onda, reče meni – ova crkva je sva srušena, ostala je samo gomila kamenja, reci svom Franji, jebo on tebi ustašku majku, ti njemu, svi ćete vi ovako platiti. Ovdje su ustaše bili – kaže. Ja šutim. Zatvoriše se vrata. U Banja Luci ja sve čekam kada će. Na sred ceste u Banja Luci stadoše i iskrcaše Srbe.

U autobusu se okupilo puno tih ljudi, valjda su oni znali, dočikaju te neke svoje. Kada, pročulo se eto onih travničkih Srba koji su napustili grad. Bilo je inžinjera. Dode jedan Grković… Jela je izišla u Banja Luci. Ona ne daje znak da je živa. Meni se urinira i kažem ja to. Kaže, da te odvedemo tamo u Dom JNA. Ne. Ja kažem – ja ne smijem nikud. Oni su mene okružili u sred grada.

I šta sad? Kažu – mi ćemo do Novske i da dignemo jordansku baklju. Do Novske idu …… Kad su iskrcali Srbe, oni su gdje god stane izlazili, tako da sam ja ostao sam do Novske. Najedanput vidim desetak-petnaest travničkih obitelji koji su podrijetlom Slovenci. Dozvolili su im da idu. Trojica-četvorica kažu meni – nešto smo pokupili, imamo jedan kofer, dva, za tebe. To mi je brat odnio u Zagreb, to nešto krpica. U Novskoj hrvatska policija traži od mene… Ja im kažem – ja nemam ništa, mogu vam dati samo ove bose noge. Nisam ja to ni izgovorio dok vidim probija taj kordon policijski, ne daju tamo brkljat. Vidim od brata kćerka i sin, on je inžinjer građevine, živi u Kutini, a ona je na Jarunu u Zagrebu. Baci se ona onako u krznenoj bundi, baci se, poče grliti i govori – striko, striko, pa poče plakati. Ovaj naš policajac, ne znam koju funkciju ima, govori – ne može on, ne će on, on mora u Garešnicu(?).

Ja dobio snagu nadljudsku. Kažem ja – e, moj sine, ja sam prošo, pucaj kažem mu. Ja u auto. Sutradan odvjetništvo Hercega preporučuje – nemoj ništa izjavljivati. Ujutro u avion, u Split. Dočekao me Dragan Marijanović i ovi, počeli piskarati.

Ja sam bio stalno čuvan dok nisam uhićen. Prijavljivali su ljudi to što se događalo, ali ovaj koji je dolazio i ubije ti čeljade ili ti odnese hranu i opljačka te. On ti kaže, a to je već pet slučajeva potvrdilo – ako me prijaviš u vojnu policiju ili te institucije u koje ja nisam smio ići a niti sam želio da imam ikakav kontakt s muslimanskom stranom. Moj je narod otišao, ja sam stalno govorio. Moje postrojbe i moj narod su pošli, ja nemam više šta s vama. Ali, meni nije nitko ni nudio. Mali Vidak je sutradan prijavio, da je silovan, i ubili su ga. Prema tome smiješno je govoriti o tome. Spomenuo sam već Vidaka, i to da su mu kćerku i ženu…

U vrijeme Mica jedan dio muslimana je došao. Sve to je snimljeno. Ja mislim da je sve to pripremljeno. Snimljenu kasetu ima K.P. Mene i još grupicu; Mačića Zvonka, Filipa Filipovića i ove su uhvatili, i zapovijedi ALIJE IZETBEGOVIĆ-A i GANIĆA da se u kuće, oko Ahmića, smjeste po deset petnaest bojovnika. Određen je dan i datum po šiframa za ono što mi nismo znali. Oni su se pripremali za presjeći put Vitez, Dubravica, Topala, dolje Ahmići, te ovamo s desnu stranu put Zenice iz Sarajeva je Donja Rovna a ovamo su Ahmici. Tu nema širine, tu kraj Guvine kuće. Tu je mali prostor i oni su tu smjestili u sve kuće, u sve te male zaseoke, u sve kuće koliko se god moglo smjestiti oni su natrpali vojnike. To je bilo prije onog što se dogodilo u Ahmicima. Tu je K.P. donio i ja sam slušao svojim ušima da kada se to desilo, kada su muslimani Viteza, jedan dio, došli, jedan profesor je bio direktor Ekomonske škole SMAILKADIĆ MAHMUT, pa je njegov brat po majci NAŠID KRAHODŽA poginuo. U Poreču je oženio neku Istranku i tu se šepuri, i djeca od SMAILKADIĆ MAHMUTA su kod njega, a on velika zla i maltretiranja vrši i dandanas i jučer i prekjučer sve ovo retrospektivno od Viteza na ovamo u Travniku. Meni je rekao: “Ustašo, majku li vam jebem, cijelu Hrvatsku ćemo mi pregaziti”.

U tom vremenu tvrdim – profesorica ALIBEGOVIĆ HAJRA, supruga ALIBEGOVIĆ SAKIBA, psihijatra, u bolnici je okupila grupu studenata engleskog jezika, isključivo muslimana, napravila upitnik, sama konstruirala, jezički formurila pitanja, dala odgovore i tražila samo potpise za samo neučinjene zločine, po priči, glasinama, objedama i skupljala taj materijal. Jedna od tih studentica mi je to rekla i pokazala. Pokazala mi je potpis JAHIĆ NEDŽADA, profesora obrane i zaštite, s Drine, otuda rodom, kome su Srbi sve poklali, da je i on bio nazočan, da je vidio te zločine, ne učinjene, naše, a čovjek se uopće nije nikad javio, niti je bio tu. Bio je u Srebrenici, Žepi. Ne samo on. Desetine njih. Tako su spremali svoje optužbe za Hrvate. Ta HAJRA kaže da je ona rodena Dubrovčanka. Studirala je engleski u Sarajevu, a živi u Travniku 25 godina. Ima 55 godina. Radi 25 godina. Djeca su joj u Zagrebu, studiraju, ako ih nije premjestila u treću zemlju.

Ona, SEJO ŠARIĆ, HAFIZADIĆ KIKO, diplomirani ekonomista, direktor “Ranice” se bave lažima, objedama, falsifikatima, huškanjem, da Hrvati pođu i tako dalje. Oni dolaze ovdje u Zagreb. Ne dao mi Bog da je ja vidim. Ne bi im ništa činio, ali bi im pljunuo i zamolio bih da nikada ne korače na hrvatsko tlo.

E, sada je vrlo bitno da dam izjavu. Mi kada smo se naoružavali, organizirali Prvu travničku, pa Drugu s Nakićem, oružje koje smo dobivali i upozoravali njih kroz te kontakte najškolovanijih ljudi, da se pripreme, da zajednički nastupamo, čak smo im oružje davali. Neka naša mladost je tako smo mi prodavali krave i štale i naoružavali se a oni su – nije to naš rat, mi ne ćemo, mi ćemo čekati, doslovce su rekli – mi ćemo čekati nalet kada mi sa Srbima pa tko je pobjednik… Tu je bilo crnog, jadnog, humora.

Kada smo ih naoružali, kada smo ih vojnički kroz Prvu postrojbu gore u Turbetu i u Travniku… nego i pokojni Ivica kojeg su ubili. I Jozo Leutar bi mogao ispričati šta smo mi sve pokušali da budu s nama, da nam pomognu, da zaštitimo ne samo svoj nego i njihov narod. Ali, oni su dozvolili, da njihova opcija Sandžačka i deklaracija ALIJINA bude realizirana kao i memorandum samit svetosavlja. Prema tome mala je razlika iz memoranduma i njegova makro i mikro operacija ništa ne zaostaje iza deklaracije ALIJINE. Samo ja se čudim našim ljudima u vrhovništvu zašto te potencijale silne kada smo im nudili da idu pokrivati crte s nama. Zašto te potencijale nisu iskoristili na Srbe, koji su im klali, palili i rušili kao i nama. I mi Hrvati katolici sve što je potisnuto iz “krajine” primili smo, i majke i djecu. Ni jedna majka nije zaplakala, ni jedna nije noćila vani. Primali smo ih u učione, sve sportske dvorane, u stanove ih primali. Davali smo im hranu. Mi nismo imali, ja nisam imao a njima sam davao.

Neka te podatke dadne profesor Momčilo Malenica, koji je bio direktor civilne zaštite u Travniku ili profesorica Zdravka… Ona je vodila Crveni križ