Kako je Hrvatska dobila prvu predsjednicu

Osobi sa strane, koja bi imala samo osnovne podatke o stanju u Hrvatskoj, ne bi predstavljala nikakvo iznenađenje pobjeda kandidatkinje oporbene stranke nad aktualnim predsjednikom za čijih je svih pet godina mandata zemlja u krizi. Iako su predsjedničke ovlasti vrlo sužene, pa recesija nije njegova krivica, Josipović je ipak kandidat neuspješne vladajuće koalicije koja je zadnje tri godine izravno odgovorna za stanje u zemlji, pa je sjena njihove neuspješnosti nužno dijelom padala i na njega. Dakle, kad se uzmu u obzir te elementarne činjenice, pobjeda oporbene kandidatkinje nije nikakvo iznenađenje. No, da je kojim slučajem ta osoba sa strane pratila samo provladine hrvatske medije, stekla bi dojam da Josipović već ima u džepu drugi mandat. Vidjela bi kako “istraživanja” najvećih agencija za ispitivanje javnog mnjenja pred izbore daju aktualnom predsjedniku nedostižnu prednost od 13 postotaka nad glavnom protukandidatkinjom, te da je on godinama najpopularnija osoba u zemlji, o kojoj pozitivno mišljenje ima više od 80% građana. Jedna ugledna novinarka je u “Novom listu”, zavarana anketama, mjesec prije izbora napisala tekst pod naslovom “Šteta novaca, Josipović pobjeđuje”.

________________piše: Nino Raspudić

No, već je prvi krug izbora, održan 28.12. pokazao da je Josipovićev rejting umjetno napumpan. Osvojio je samo postotak prednosti pred Kolindom Grabar Kitarović, s tim da je bilo jasno da će šest posto, koliko je u prvom krugu osvojio kandidat desnice Kujundžić, u drugom krugu većim dijelom ići njoj. Nepoznanicu je predstavljalo 16 posto glasova koje je u prvom krugu privukao kandidat Ivan Sinčić. Radilo se mahom o protestnim glasovima birača za koje su mediji pretpostavljali da bi, barem oni od njih koji izađu na izbore u drugom krugu, trebali biti skloniji Josipoviću.

Agencije nakon debakla njihovih “istraživanja” u prvom krugu više nitko nije uzimao za ozbiljno, ali je do drugog kruga još vladao jedan izborni mit, koji je tvrdio kako mala izlaznost ide na ruku HDZ-ovoj kandidatkinji jer je biračko tijelo te stranke gotovo vojnički disciplinirano, dok je većina građana Hrvatske tobože sklonija ljevici, ali ne izlazi tako revno na izbore. Kad su u 11.30 izašli prvi podaci o izlaznosti, koji su govorili o puno većem odzivu birača nego u prvom krugu, prema tom vladajućem uvjerenju Josipovićeva pobjeda se činila izvjesnom. Premijer Milanović je na dan izbora tvrdio da ako izađe više od dva milijuna glasača, Josipović sigurno pobjeđuje. No, večer je pokazala da je priča o većoj izlaznosti koja ide u korist ljevice puki mit. Odziv birača je bio jako visok u odnosu na ostale izbore, preko 59%, a Josipović je ipak izgubio.

Prvi poučak izbora je da više ne treba vjerovati anketama. Provode se telefonski, što ljudima ne jamči tajnost pa neki nerado odgovaraju. Uz to, očito je da uzorak s kojim rade nije reprezentativan. A činjenica da pogreške stalno natežu na jednu stranu dovodi u pitanje i neutralnost tih agencija.

Drugi poučak je da je priča o većoj izlaznosti koja ide u korist ljevice puki mit.

Zašto je Josipović izgubio izbore? Najjednostavniji odgovor je da je protukandidatkinja uvjerila većinu birača da bi bila bolja predsjednica od njega. Koliko je tome pridonio sadržaj kampanje, koliko forma, a koliko okolnosti? Josipovićeve izborne poruke bile su uglavnom apstraktne. Pokazalo se kako prijedlozi ustavnih promjena, koje su bile glavna točka njegovog programa, pred kraj petogodišnjeg mandata nisu baš najbolji put do srca birača. Ljudi su tražili nadu, vjeru da može bolje i drugačije, a ne suhe institucionalne inovacije. Uz većini birača nejasan i nedovoljno privlačan sadržaj, kampanja mu je i formalno bila prilično bezlična. No, ipak, najveći uteg mu je, čak i po priznanju samog premijera Milanovića, bila vladajuća koalicija koja ga je kandidirala. Koliko god ovlasti predsjednika bile ograničene i njegova odgovornost za katastrofalno ekonomsko i socijalno stanje u zemlji minimalna, Josipović nije mogao pobjeći od činjenice da je za cijelog njegovog petogodišnjeg mandata Hrvatska u krizi i da birači dijelom krivicu asocijativno prenose i na njega.

Josipović je u kampanji paradoksalno nastojao uvjeriti birače da on nije krivac za krizu jer su mu ovlasti ograničene, a istovremeno da će on pomoći izlasku iz krize u novom petogodišnjem mandatu koristeći iste te ograničene ovlasti. Pa zašto ih onda nije koristio svih ovih godina i kako se tek sad, nakon pet godina, sjetio potrebe ustavnih promjena?, logično se mogao zapitati njegov raniji birač.

S druge strane, Kolinda Grabar Kitarović je u kampanju unosila emocije, širila optimizam i nadu u bolje sutra ako postane predsjednica. Koliko god na bitnu promjenu ekonomskog i socijalnog stanja u zemlji, zbog ograničenih ovlasti, nije u mogućnosti utjecati, uspjela je biračima dati osjećaj nove energije. Stranka je čvrsto stala iza nje, što se ne može reći u slučaju Josipovića, koji je već godinama u tihom sukobu s Milanovićem. HDZ-ovi čelnici su odradili golemi posao na terenu i u potpunosti mobilizirali svoje članstvo. No, to samo po sebi ni približno nije bilo dostatno za pobjedu. Veliki posao za Grabar Kitarović, točnije medvjeđe usluge za Josipovića, odradili su Milanović i njegovi ministri mnoštvom gafova i afera u zadnjim tjednima kampanje. No, zasluga za pobjedu ipak najviše pripada samoj Kolindi Grabar Kitarović, koja je uspjela pogoditi žicu većine hrvatskih birača. Ušla je sto posto u kampanju i uspjela je privući više od milijun glasova, što nije pošlo za rukom nijednom HDZ-ovom kandidatu nakon Tuđmana.

Što Hrvatska može očekivati od nove predsjednice? Prvo, da održi obećanje kako će premjestiti raskošnu rezidenciju s Pantovčaka u skromniji prostor u Visokoj ulici i smanjiti troškove Ureda. Drugo, da počne tešku, ali politički dinamičnu kohabitaciju tako što će cimnuti Vladu pozivom na sazivanje sjednice o teškom ekonomskom i socijalnom stanju u Hrvatskoj. Predsjednica ima to pravo, ali i premijer ima pravo odbiti takav poziv, što će Milanović vjerojatno i napraviti, ali će barem morati objasniti javnosti zašto to smatra nepotrebnim. Treće, može se očekivati drugačija orijentacija u vanjskoj politici, koje je predsjednica sukreator zajedno s Vladom. Obećala je da će umjesto usmjerenosti prema “regiji”, što se doživljava kao probritanska politika, okrenuti Hrvatsku opet primarno prema srednjoj Europi i savezništvu s Njemačkom. Posebno će biti zanimljiv njen odnos prema bh. Hrvatima, koji su joj na ovim izborima dali veliku potporu. Tu bi moglo doći do sukoba dvije Kolindine ljubavi, Amerike i Hrvata iz BiH, čiji su interesi već dugo suprotstavljeni, na štetu ovih zadnjih. Njeni birači od nje svakako očekuju i da Hrvatsku konačno i simbolički oslobodi rezidua komunističkog totalitarizma.

Josipovićev govor i čestitka nakon objave rezultata bili su džentlmenski, a pobjednički govor nove predsjednice obećavajući, s pozivom na jedinstvo u borbi za bolju Hrvatsku. Rezultat ovih izbora je važan i zato jer će utjecati na parlamentarne izbore, koji će se održati krajem godine. HDZ-u je ovo jak vjetar u jedra, a vladajućoj koaliciji novi razlog za nervozu. Hoće li se bivši predsjednik Josipović sada aktivnije uključiti u stranačke razmirice unutar SDP-a, među čijim je vodstvom sve više nezadovoljnih Milanovićem, tek ćemo vidjeti.