Odluka Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu da zbog bolesti na slobodu pusti Vojislava Šešelja, predsjednika Srpske radikalne stranke i optuženika za najteže ratne zločine u BiH, Hrvatskoj i Srbiji, izazvala je s jedne strane negodovanje žrtava zločina zbog njegovog izlaska na slobodu, a s druge strane žestoke kritike rada Haškog tribunala koji od 2003. godine, kada se Šešelj predao, nije uspio slučaj privesti kraju i donijeti presudu.
Dok mnogi smatraju kako se odluka o puštanju Šešelja na slobodu može protumačiti kao bespomoćnost te sudske institucije, preživjele žrtve zločina i njihove obitelji smatraju da je ovakva odluka “pljuvanje u lice žrtvama i njihovo omalovažanje”.
Predsjednik Saveza logoraša u BiH Jasmin Mešković je ranije za Agenciju Anadoliju rekao kako članovi Saveza nisu nimalo ohrabreni ovim postupkom Suda.
“Ako je to scenarij da umre prije presude, to nam posebno ulijeva strah, da ne bude kao sa Slobodanom Miloševićem koji nije dočekao izricanje presude. Ako je tako, to je podcjenjivanje žrtava, ali i svih građana Bosne i Hercegovine”, dodao je Mešković u razgovoru za Anadoliju.
Upravo je Šešeljeva bolest podsjetila na slučaj Slobodana Miloševića, nekadašnjeg predsjednika Srbije i Jugoslavije i haaškog optuženika koji je preminuo 11. ožujka 2006. godine, u Pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu. Obdukcija je utvrdila da je Milošević preminuo od srčanog udara, kao posljedice dugogodišnjih problema sa srcem i visokim tlakom. Žrtve zločina su tada smatrale kako je zbog smrti Milošević prošao nekažnjeno.
Milošević je tijekom rada Haaškog suda bio jedan od šest optuženih koji su umrli nakon prebacivanja na taj Međunarodni sud.
Na toj listi se nalazi još i Mehmed Alagić, ratni general Armije BiH i zapovjednik Trećeg i Sedmog korpusa ARBiH. Protiv Alagića je bila podignuta optužnica zbog ratnog zločina, a preminuo je 7. ožujka 2003. godine od srčanog udara. Tri dana kasnije, trebala je biti održana predstatusna konferencija o njegovom slučaju. Alagić se godinu ranije dobrovoljno predao, nakon čega mu je dopuštena obrana sa slobode. Početak suđenja je čekao u rodnom selu kod Sanskog Mosta gdje je i umro.
Među onima koji nisu dočekali okončanje procesa u Haaškom sudu je i Slavko Dokmanović, koji je bio gradonačelnik Vukovara tijekom okupacije grada. On je bio optužen zbog zločina protiv čovječnosti, kršenja pravila ili običaja ratovanja i teške povrede Ženevske konvencije zbog uloge u masakru na Ovčari. Uhapšen je 27. lipnja 1997. godine, a samoubojstvo je izvršio 29. lipnja 1998. godine, mjesec dana prije donošenja presude.
Ni optuženik Milan Kovačević nije dočekao izricanje presude. On je umro prirodnom smrću u pritvoru 1998. godine. Anesteziolog po profesiji i nekadašnji direktor bolnice u Prijedoru bio je optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenje pravila rata i Ženevske konvencije. Uhićen je 1997. godine zajedno sa Simom Drljačom u akciji specijalnih jedinica britanske i američke vojske.
Momir Talić, također optuženik Haaškog suda, umro je 28. svibnja 2003. godine, prije izricanja presude.
On je preminuo na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, gdje se liječio, nakon što je Haaški tribunal odobrio njegovu obranu sa slobode zbog teškog zdravstvenog stanja. Talić je bio general-pukovnik Vojske Republike Srpske, a obnašao je funkciju načelnika Glavnog stožera VRS-a. Optužnica za ratne zločine počinjene u BiH je podignuta 12. ožujka 1999. godine. Uhićen je pet mjeseci kasnije u Beču gdje je boravio na seminaru kao načelnik Glavnog stožera VRS-a.
Đorđe Đukić je bio optužen za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Bio je član glavnog stožera vojske bosanskih Srba od 19. svibnja 1992. godine. U optužnici se navodi da je bio pomoćnik zapovjednik za pozadinu. Đukić je uhićen 30. siječnja 1996. godine, a u Haaški sud je prebačen 12. veljače iste godine.
Đukić je pušten na slobodu 24. travnja 1996. zbog narušenog zdravstvenog stanja, a preminuo je 18. svibnja 1996. godine. Žalbeno vijeće je 29. svibnja 1996. godine donijelo odluku kojom je pretresni postupak protiv optuženog obustavljen.
Deset optuženih je umrlo prije prebacivanja na Međunarodni sud, a to su Stipo Alilović, Janko Bobetko, Goran Borovnica, Simo Drljača, Dragan Gagović, Janko Janjić, Nikica Janjić, Slobodan Miljković, Željko Ražnatović i Vlajko Stojiljković, piše agencija Anadolija.
wpDiscuz