Bit će donekle iznenađujuće ako kažete da niste veliki fan košarke s obzirom na temu romana ‘Prvaci svijeta!’… Dakle, jeste li? Igrate li barem rekreativno košarku?
Volim košarku. Igram basket svakog utorka. U ekipi sam scopywriterom Jocom i Kojom iz Disciplin a Kitschme, krilni centar.
Vaš prethodni roman ‘Split’ bio je intimna, obiteljska priča. U ovoj knjizi su stvari postavljene mnogo šire, i vremenski i geografski. Što Vas je potaknulo na pisanje ‘Prvaka svijeta!’? I čemu taj uskličnik u naslovu?
‘Prvaci svijeta!’, pa to mora uvijek s uskličnikom. Nije mala stvar biti prvi na planetu. Usklik, to je skok glasa preko, iznad, u dalj, u vis… čini mi se, lijepa metafora za ono što i čovjek mora učiniti kako bi došao na vrh. Uostalom, biti prvi nosi sobom i egzaltaciju, ushićenje, katarzu, transcendenciju… mora uskličnik!
‘Prvaci svijeta!’ su moj doživljaj sredine u kojoj sam živio. I ‘Prvaci’ su na određen način intimna, obiteljska priča, samo iz jedne šire familije u kojoj se svi nisu baš poznavali, ali su se u dušu znali. Mnogo su mi pomogli urednik Kruno Lokotar i slovenska prevoditeljica Đurđa Strsoglavec. Ministarstvo Republike Hrvatske financijski je podržalo izdanje.
‘Kad je bog izdao nalog da se rodi Zvonimir Balog, nitko nije imao hrabrosti osim mene’, tako, čini mi se, počinje jedna od njegovih divnih pjesama. Eto, nitko nije imao hrabrosti da napiše ‘Prvake svijeta!’ pa sam morao ja.
Je li Vas netko već optužio da su ‘Prvaci’ jugonostalgičan roman? Ako nije, evo ja ću prvi. Slažete li se s time ili imate demanti?
Optužba je teška riječ. Mislite da je biti jugonostalgičan stav koji zaslužuje osudu? To je sasvim legitiman osjećaj glede naše stvarnosti i, čini mi se, ima više pokrića nego mnogi drugi.
Bilo kako bilo, roman ‘Prvaci svijeta!’ nije, niti ima za poruku žal za Jugoslavijom. To je priča o graničnim situacijama u životu. Ono što je u sportu finale. Test. Iskušenje.
Roman ste posvetili nizu sportskih komentatora, to su Radivoje Marković, Boris Mutić, Dragan Nikitović, Mladen Delić, Milojko Pantić i Vladanko Stojanović. Kako ste kao gledatelj reagirali na njihovo komentiranje sportskih događaja, koji Vam je omiljeni?
Kao dječak, maštao sam samo o dva zanimanja: jedno da postanem pisac i drugo da budem sportski komentator. Mislim da je susjedstvo odahnulo kada sam odrastao. Ja sam u dvorištu igrao nogomet i košarku, ali, na njihovu nesreću, u isto vrijeme i sve to glasno prenosio…
Imam veliko poštovanje prema tom zanatu. Za mene, on spada u umjetnost. Nije nimalo lako pričati zanimljivo i stručno o događaju koji se upravo odvija i koji svi gledaju. Moji favoriti su upravo gore spomenuti. Ima ih još, Tomić, Peci, Ivanović, Marković, Cvitković, Sušec… ma, sve ih volim potpuno nekritički. Oni su obogatili doživljaj svakog sportskog natjecanja koje sam gledao. Uzmimo, na primjer, umjetničko klizanje. Nismo čak ni imali predstavnike u tom sportu, a mnogi ljudi su gledali ta natjecanja, i nije to pretjerano reći, zbog Milke Babović. Ona je svojim komentiranjem znala otvoriti šifru za uživanje u klizanju područje koje je led povezivalo samo s viskijem i Igmanskim maršem.
No na stranu ta moja velika ljubav prema poziciji sportskog komentatora. ‘Prvaci svijeta!’ jednostavno su tražili taj kut naracije, volio ja komentatore ili ne.
Radnja romana razmještena je u Zagreb, Sarajevo, Ljubljanu i Beograd. Kako su nastajali ti likovi specifični za svoje sredine i trenutke? Primjerice, profesor Karan, iznenađen svojom sudbinom u socijalističkoj Hrvatskoj i sudbinom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika?
Likovi su nastali na osnovi priča koje sam čuo. Kad je sastav ekipe u pitanju, prihvatio sam provjereni model koji je tada vladao, dakle nacionalni ključ. Đoka, Koka, Stojko, Ćuna, Natakar, Pendrek… kao što vidite, samo najbolji. Ali, eto, reprezentacija se posvađala i nakupila četiri teška poraza…
Ti ljudi u romanu, iako su u četiri različita grada, na četiri strane sveta, svi oni čekaju tramvaj koji treba da ih odveze kući, što će reći, sebi. A njega nema. Zašto ga nema? Izgovor je uvijek neko finale, neki viši cilj. Putnici čekaju. I što rade? Stari Grci su iz dokolice stvorili filozofiju. Mi se u dokolici odmah potučemo.
Profesor Karan? Prošao je onako kako mu i samo prezime kaže.
Svaki sportski trijumf u ‘Prvacima svijeta!’ ima dakle i svoju refleksiju u životu običnih ljudi. Što se u Vašem životu događalo u ‘sjeni’ tih košarkaških prvenstava?
Čekao sam neki svoj tramvaj. Kad sam shvatio da neće doći, krenuo sam polako pješice, pa dokle stignem.
Vaš roman ‘The Box’ doživio je i filmsku verziju. Radili ste na scenariju, kako ste zadovoljni konačnim rezultatom?
‘The Box’ spada u kategoriju autorskih filmova, ima jak redateljski pečat, što samo po sebi ne mora, ali obično vodi k užem krugu gledatelja. Redateljica Andrijana Stojković imala je svoje viđenje priče, i ja sam to slijedio. Film se bitno razlikuje od knjige. Meni je to sve bilo zanimljivo. Dobio je nešto mahom specijalnih nagrada na festivalima po svijetu, u Parizu, Londonu… Ima i domaću nagradu za scenarij. OK je.
‘Prvaci svijeta!’ u naraciji se koriste i filmskim postupcima. Vidite li i ovaj roman kao potencijalni film ili možda, još bolje, TV seriju?
Postoji ponuda za TV seriju. Mislim da bi ‘Prvaci svijeta!’ mogli biti odlična kazališna predstava.
Gordan Duhaček l tportal
wpDiscuz