S doc. dr. sc. Ninom Raspudićem, poznatim hrvatskim talijanistom i komentatorom društvenih događanja, docentom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu razgovarali smo povodom izlaska njegove knjige kolumni “144 plus jedan kratki espresso”. Knjiga objedinjuje gotovo 150 Raspudićevih kolumni pisanih za Večernji list.
Narod: Vaše kolumne u Večernjem listu su iznimno popularne, ne samo kod konzervativne publike, nego i kod one ljevijih nagnuća. To se moglo primijetiti u burnim reakcijama koje su na neke vaše kolumne imale perjanice EPH svojevremeno Tomić, a aktualno i Dežulović. Što to u vašem pisanju izaziva takve reakcije?
Živimo u, barem nominalno, demokratskom društvu, u kojem svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje. Ja to činim i javno, i nastojim vlastita stajališta potkrijepiti i argumentima. Predugo je u našem društvu kulturnu hegemoniju ostvarivala uska skupina ljudi koji su djelovali i još uvijek nastoje djelovati kao „poklopac svakom loncu“. Takve iritira bilo kakvo mišljenje koje nije na liniji njihovog, donedavno medijski apsolutno dominantnog stajališta. Svjesni su da se stvari mijenjaju i to dijelom objašnjava nervozu tih reakcija i budnost kojom su stražarili nad svakom njima nepodobnom riječju, bilo da sam je izgovorio u pedesetoj minuti intervjua na lokalnom katoličkom radiju, što je navelo Antu Tomića da mi drži lekcije o tome kako bih se trebao ugledati na šačicu bosanskih franjevaca, poznatijih kao „daidže“ u službi bošnjačke politike, bilo kao kratki odgovor na predzadnje pitanju u velikom intervjuu Večernjem, što je izazvalo histeričnu Dežulovićevu reakciju u Oslobođenju, jer sam se ja usudio na pitanje da li sam na Svjetskom nogometnom prvenstvu navijao za BiH odgovoriti: Ne. Zahvalan sam im jer su mi dali povod da hrvatskoj javnosti objasnim neke fenomene, prije svega one vezane za potporu bošnjačkom nacionalizmu pod krinkom građanske opcije, koju im daje EPH-ovo kolumnističko jato.
Narod: Nedavno je izašla knjiga vaših kolumni “144 plus jedan kratki espresso”. To je puno kava. Kada sada pogledate unazad te tri godine komentara naših društvenih fenomena, što se bitno promijenilo?
Prvi „Kratki esperesso“ u Večernjem listu objavio sam prije više od pet godina, uz jednu pauzu, pišem tu kolumnu već tri godine. Kad pogledam unatrag, bitni novi momenti koji mogu dovesti do značajnih društvenih promjena dogodili su se svi prošle godine: Ulazak u EU, kojim je konačno završio mit kojem je bila podređena sva druga društvena dinamika, i nakon kojeg smo se konačno susreli s realnošću, zatim slučaj Perković, koji je brutalno razotkrio pravu anatomiju političke moći u Hrvatskoj i nužnost provođenja lustracije, te na koncu referendum o ustavnoj definiciji braka, kako prva pobjednička inicijativa „odozdo“ i dosada najjači udarac vladajućoj oligarhiji. Ta tri događaja bih izdvojio kao ključna i za političku dinamiku sljedećih godina.
Narod: Još uvijek ste jedno do rijetkih u medijima priznatih “konzervativnih” komentatora. I u Petom danu ste uglavnom usamljeni u svom “konzervativnom kutu“. Uz dužno poštovanje vama, budući da smo kako nam mediji to učestalo ponavljaju “konzervativna sredina” – gdje su drugi?
Ne promatram politički spektar spacijalno, u smislu da bi neka geometrijska sredina bila dobra, a sve mimo nje ekstremno. Stvar je znatno složenija. Ali se primjećuje tendencija u hrvatskoj medijski dominantne lijevo-liberalne opcije da sve što odudara od njihove linije prikažu kao nešto ekstremno, desno, zadrto, čime svoju poziciju lažno legitimiraju kao normalnu, prirodnu, razumnu. Ponavljam, živimo u nominalno demokratskom, pluralističkom društvu i svatko ima pravo artikulirati svoje vrijednosti koje nisu u sukobu s ustavno-pravnim poretkom. Naša politička scena je još neizdefinirana i često smo imali situacije kada je nominalno desna vlast gurala lijevo-liberalne vrijednosti kao u Sanaderovo vrijeme, ali i nominalno lijeve vlasti koje su, ekonomski i socijalno gledano, radile „desni“ posao kresanja radničkih prava. Kod nas se svakog političkog Jugoslavena automatski naziva ljevičarem i obratno. Pisao sam dosta o tome, čak i predložio nove kategorije za određivanje političke orijentacije u Hrvatskoj temeljene na tri dimenzije. Po tome bih ja bio HaTeS, politički Hrvat, skloniji tradicionalnim vrijednostima i socijalno osjetljiv. Kod nas desetljećima vlada JuPeK – mješavina Vladimira Bakarića, Eltona Johna i Donalda Trumpa. EPH i njihova ideologija je najbolji primjer.
Narod: Kad smo kod konzervativizma – etiketa “konzervativan” se lijepi na različite ljude i društvene pojave. Smatrate li se uopće konzervativnim i u kojem smislu?
Mogu se smatrati konzervativnim u smislu spoznaje da je civilizacija krhko dostignuće, da se kulturna baština i tradicija trebaju njegovati jer se inače vrlo brzo pada u barbarstvo. Da su ljudi slabi i skloni kvarenju, dakle da je zlo potencijalno i u čovjeku, a ne samo izvan njega, u sistemu, kapitalizmu, državi ili čemu sve ne. Da zakoni, običaji, pravila, institucije imaju svoje razloge nastanka i postojanja i da s njima ne treba olako eksperimentirati. Dakle da promjene treba vršiti postupno i uz razumno opravdanje. Ako je to konzervativizam, onda jesam.
Narod: Pokušaj vlade da spriječi izručenje Josipa Perkovića, komunističkog čelnika optuženog za političko ubojstvo Stjepana Đurekovića u Njemačkoj i Lex Perković obilježili su ulazak Hrvatske u EU. Pod prijetnjom istog su pokušane i Ustavne promjene. Otprilike godinu dana kasnije smo dobili čestitku povodom Dana državnosti u njemačkom Frankfurter Allgemeine Zeitung gdje nam je i jasno uspostavljena dijagnoza – hrvatskim društvom vladaju oni kojima nije u interesu obračunati s totalitarnom prošlošću jer su i sami dio nje. Je li danas moguća lustracija? Je li moguć napredak društva bez nje?
Do slučaja Perković smatrao sam da je lustracija potrebna kao simboličan čin osude totalitarnog režima i raskidanja s njegovim naslijeđem, u skladu i s dvije rezolucije europskog parlamenta. No nakon svega što je taj slučaj pokazao, a i nakon besramne reciklaže starih totalitarnih kadrova, poput gospodina Radmana na čelu nacionalne televizije, ili promoviranja likova poput Budimira Lončara, pokazuje se da lustracija nipošto nije samo simbolička, već itekako realna potreba.
Narod: Iako ste sada već veći dio svog života proveli u Hrvatskoj i ugradili u nju, rođeni ste Mostarac. Poznajete i pratite događaje u Bosni i Hercegovini. Čini se da se polako situacija u BiH kristalizira. Upozorenje unitaristima, ali i zahtjev za stvarnom ravnopravnošću sva tri naroda je konačno formulirao i Europski parlament. Ipak, postoje i oni koji rade protiv takvog rješenja. Gdje vidite razloge nadi da će Bosna i Hercegovina postati funkcionalna država triju ravnopravnih naroda, a gdje vidite prepreke i zamke takvom procesu?
Sve je manje nade da će BiH ikada postati samoodrživa, funkcionalne država tri ravnopravna naroda. Nažalost u kompromitaciji te mogućnosti aktivno je sudjelovala i međunarodna zajednica, prije svega američka administracija. Dayton je drastično promijenjen nizom nametnutih odluka od strane Visokog predstavnika i sve to dovelo je do situacije da je danas BiH podijeljena na dva entiteta, srpski koji je zacementiran, i bošnjački koji se naziva Federacija BiH, i u kojem brojniji narod uz asistiranje međunarodne zajednice malobrojnijem izabire političke predstavnike. Umjesto da je igrala na hrvatski faktor kao integrativni za BiH, međunarodna zajednica je išla na pojednostavljivanje situacije političkim eliminiranjem Hrvata pod krinkom potpore tobožnjoj građanskoj sarajevskoj politici. Rezultat je potpuno institucionalno razvaljena Federacija BiH, ojačana Republika Srpska, ekstremizirana bošnjačka javnost koja smatra da je prirodno da Hrvatima izabiru predstavnike i da je svaki pokušaj dogovora izdaja, frustrirane Hrvate koji su gurnuti u političko naručje Dodiku, jer drugog izbora nisu ni imali i u osnovi trijumf srpske politike u BiH jer se pokazuje da su bili u pravu i da tu od države tri ravnopravna naroda u ovakvom obliku nema ništa.
Narod: Napisali ste nedavno da se odnos Hrvatske države prema Hrvatima u BiH popravio. No koliko je jednostavno Hrvatima u BiH, koji su i hrvatski državljani, ostvariti svoje osnovno pravo kao hrvatskih državljana – pravo glasa?
Odnos RH prema Hrvatima u BiH je danas neusporedivo bolji nego prije samo nekoliko godina. Nakon ponavljanja prljave igre s biranjem Željka Komšića bošnjačkim glasovima za „hrvatskog“ člana Predsjedništva BiH i zadnje naivčine u Hrvatskoj su progledale. Iako bi politička potpora Hrvatske trebala biti još konkretnija, ona ipak daje prve rezultate. U tom pogledu posebno je pohvalan rad hrvatskih europarlamentaraca Stiera i Picule, na liniji onoga što često ističem kao ideal, a to je da pitanje odnosa prema BiH i potpore Hrvatima u BiH ne smije više nikada biti stranačko i predizborno pitanje, već pitanje dugoročne nacionalne politike i širokog konsenzusa. U tom smislu i trgovanje oko prava glasovanja „dijaspore“ bi trebalo biti prevladano, najjednostavnije tako da im se omogući dopisno glasovanje kao u brojnim europskim zemljama.
Narod: Nevladine udruge, barem one medijski eksponirane kao građani “par excellence“, su u Bosni i Hercegovini su slično kao i u Hrvatskoj bliske ambasadama i određenim političkim strankama. I nažalost prečesto su sredstvo za ostvarivanje konkretnih političkih ciljeva, često ne u najboljem interesu naroda države u kojoj djeluju. Zašto se nije razvilo autentično civilno društvo? Koliko su Hrvati u BiH ali i Hrvatskoj svjesni važnosti civilnoga društva i potrebe da svoje interese ostvaruju i kroz takvo djelovanje?
Veliki problem i Hrvatske i BiH je što kroz sve ove godine nije razvijeno autentično civilno društvo, čije bi djelovanje primarno bilo u interesu građana, već je ono umjetno proizvedeno, financirano i usmjeravano izvana u svrhu modeliranja političke scene i društva. Zadnje postupanje udruga poput Gonga jasno pokazuje da se radi o guranju partikularne ideološke pozicije i interesa pod krinkom tobožnje borbe za opće dobro. O tome svjedoči i golema diskrepancija između vrijednosti koje zastupaju javno najviše financirane i medijski najzastupljenije nevladine udruge i vrijednosti koje dijeli golema većina stanovništva, što se pokazalo na referendumu. Situacija se srećom i po tom pitanju mijenja. Javljaju se nove udruge i inicijative i uvjeren sam da će to novo civilno društvo u budućnosti odigrati pozitivnu ulogu u razvoju hrvatske demokracije.
dnevnik.ba/ narod.hr
wpDiscuz