Aleksandar Isajevič Solženjicin je imao naviku pokupljenu od logoraške sabraće, da značajne datume označava razlomkom. Tako su i ušli u povijest. Tako od donošenja označavam i Dan crne vrpce. Ili službeno, Dan sjećanja na žrtve nacizma i komunizma. Teško je bilo dobiti tu bitku, makar ovako na pola, da je zločin samo zločin i da nema privilegiranih pred Zakonom. Na pola.
Naime, kod donošenja odluke o Danu sjećanja na žrtve nacizma i komunizma, ostalo se samo na deklarativnoj osudi komunizma bez sankcije kao za nacizam. I tu je boljševizirani antifašizam odnio još jednu pobijedu. Socijalističkoj većini u Europskom parlamantu, teško je bilo suočavanje sa svojom prošlošću.
_____________ piše: Goran Raguž | poskok.info
A tek u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini?! 23. kolovoza je najznačajniji datum XX. stoljeća. Taj dan, 1939.g. Staljin i Hitler su potpisali ugovor o vječnom prijateljstvu uz sitni anex – podjelu Poljske. Tjedan poslije je i službeno počeo Drugi svjetski rat napadom SSSR-a i Njemačke na tu čemernu zemlju. Pogromi po već spremljenim spiskovima su počeli po zauzimanju svakog centimetra teritorija.
Iz britanskih izvora znam, da su 1945.g. imali ljuću bitku s Rusima oko arhiva SD-a, no nešto su uspjeli i spasiti. Između ostalog dokaze da su dvije države u tiho surađivale već od 1935.g. kada MI 6 notira prvi put Waltera Schellenberga u Moskvi. Igrajući svoju igru, Britanci su o tome šutjeli sve dok im se nije obilo o glavu, a tek onda su i oni legli na metenje tragova. Teror zaveden u Poljskoj je bio planski, osmišljen i vrhunski organiziran. Svime rukovodi zajednički komitet NKVDa i udruženih Gestapoa i SD-a i sve ide bez greške. Ruse predstavlja krvavi gulaški ubojica Martin Berman, šef bjeloruskog NKVD a, a Nijemce, pomoćnik Reinharda Heindricha, rečeni Walter Schellenberg.
Zajedničke večere, pijanke, orgije i sl. učvršćuju ratom i ubijanjima skovano bratsvo. Vidjeti odličnu BBC seriju IZA ZATVORENIH VRATA.
Komunističke partije širom Europe, pozdravljaju veličanstvenu pobjedu “nad trulim kapitalizmom”, sabotiraju osobito francusku i belgijsku obranu i danas su i oni koji se još hvale da su im sljedbenici poput Komšića ili Lagumdžije, mentalni suučesnici u najgorem zločinu u povijesti. Jugoslavenska KP prednjači u pohvalama novom bratstvu Hitlera i Staljina, a onima koji imaju priliku u kakvom arhivu pregledati organ KPJ Proleter iz tih godina, toplo preporučam tekstove potpisane s Valter, tj. faron, ili Rozensky, pseudonim Rodoljuba Čolakovića. Otpori sporazumu Molotov – Ribbentropp su i kod nacista i kod komunista – beznačajni. Znalo se da odlukama nacionalnih partija i VII Kongresa Kominterne, treba srušiti sve vještačke Versajske tvorevine, primarno Čehoslovačku i Jugoslaviju, pa se na tome vrlo prilježno radi. Da Njemačka nije napala SSSR, već koncem svibnja bi imali KP NDH. The rest is history…
Nepoznat broj pobijenih i danas. Za Europu, bez američko – japanskog rata, brojka je je bez demografskih gubitaka sve između 60-90 milijuna života. Tu šutim. Samo mojih Raguža je u ratu i poraću pobijeno skoro 500 od toga 103 djece. Sela puna udovica, opustjele i spaljene kuće, pustinja… A “antifašisti” slave s nožem u ruci svoju pobijedu.
Po tvrdnjama Leva Kopeljeva, zapadni saveznici su izručili između 1,5 – 3 milijuna Rusa od kojih su manja polovica bili emigranti od Oktobarske revolucije, a drugi dio se borio pod generalom Vlasovom u Ruskoj Oslobodilačkoj Armiji zajedno s Nijemcima. Solženjicin je rijetke viđao preživjele. Sovjetska pobjeda u ratu je bila zacementirana. Čizma se vratila i na Baltik, i u Poljsku i dalje redom. Sibir guta nove milijune, a samo je procijena da su Jenisejski logori, od Noriljska, Igarke i Dudinke, progutali oko 2,5 milijuna duša od 1930-1953.
Titova Jugoslavije se tu pokazuje bitno samostalnija. Uz malu pomoć NKVD saveznika, OZNA, KNOJ i tek obrijani četnici npr. iz 14. Hercegovačke brigade, odrađuju to k’o profesionalci. Po Rankoviću, oko pola milijuna, mada mislim da je to bilo čisto mitomansko hvalisanje. Taj broj ćemo saznati samo ako prilježno, npr. poput projekta u Srbiji U IME NARODA, ZLOČINI KOMUNIZMA U SRBIJI 1944-1953 imenom i prezimenom popišemo sve žrtve i njihove ubice. Nikada ni jedan boljševik nije odgovarao za svoje zločine.
Danas, pišući ovaj tekst, znam da i neće. Posve ispravno, nacistima smo sudili i u pelenama. Ovima je mogao presuditi i to samo ponekada, osvetnički metak pojedinca, onako kako je skončao zlikovac i posthumno, naime i za Tita je za života bio guba, “narodni heroj” Vladimir Rolović. … I pravde nema…
Zadnje riječi Arhipelaga, pa neka ovaj tekst bude pomen njemu, Levu Kopeljevu, Varlamu Šalamovu, Alexandru Weisbergu Cibbulskom, Saharovu, Tarsisu, Sergeju Jesenjinu Volpinu, Vladimiru Vojnoviču, Volodji Bukovskom, Heleni Bonner, Vladi Gotovcu, Milovanu Đilasu, te svim onim znanim i neznanima koji položiše živote ili krvavo odležaše pravo da zločin zovu zločinom.
“This is a history of political mass murder. The fourteen million were all victims of a Soviet or Nazi killing policy, often of an interaction between the Soviet Union and Nazi Germany, but never casualties of the war between them. A quarter of them were killed before the Second World War even began. A further two hundred thousand died between 1939 and 1941, while Nazi Germany and the Soviet Union were remaking Europe as allies. The deaths of the fourteen million were sometimes projected in economic plans, or hastened by economic considerations, but were not caused by economic necessity in any strict sense. Stalin knew what would happen when he seized food from the starving peasants of Ukraine in 1933, just as Hitler knew what could be expected when he deprived Soviet prisoners of war of food eight years later. In both cases, more than three million people died.
The hundreds of thousands of Soviet peasants and workers shot during the Great Terror in 1937 and 1938 were victims of express directives of Stalin, just as the millions of Jews shot and gassed between 1941 and 1945 were victims of an explicit policy of Hitler. War did alter the balance of killing. In the 1930s, the Soviet Union was the only state in Europe carrying out policies of mass killing. Before the Second World War, in the first six and a half years after Hitler came to power, the Nazi regime killed no more than about ten thousand people.
The Stalinist regime had already starved millions and shot the better part of a million. German policies of mass killing came to rival Soviet ones between 1939 and 1941, after Stalin allowed Hitler to begin a war. The Wehrmacht and the Red Army both attacked Poland in September 1939, German and Soviet diplomats signed a Treaty on Borders and Friendship, and German and Soviet forces occupied the country together for nearly two years. After the Germans expanded their empire to the west in 1940 by invading Norway, Denmark, the Low Countries, and “France, the Soviets occupied and annexed Lithuania, Latvia, Estonia, and northeastern Romania. Both regimes shot educated Polish citizens in the tens of thousands and deported them in the hundreds of thousands. For Stalin, such mass repression was the continuation of old policies on new lands; for Hitler, it was a breakthrough.
The very worst of the killing began when Hitler betrayed Stalin and German forces crossed into the recently enlarged Soviet Union in June 1941. Although the Second World War began in September 1939 with the joint German-Soviet invasion of Poland, the tremendous majority of its killing followed that second eastern invasion. In Soviet Ukraine, Soviet Belarus, and the Leningrad district, lands where the Stalinist regime had starved and shot some four million people in the previous eight years, German forces managed to starve and shoot even more in half the time.
Right after the invasion began, the Wehrmacht began to starve its Soviet prisoners, and special task forces called Einsatzgruppen began to shoot political enemies and Jews. Along with the German Order Police, the Waffen-SS, and the Wehrmacht, and with the participation of local auxiliary police and militias, the Einsatzgruppen began that summer to eliminate Jewish communities as such.”
Excerpt From: Snyder, Timothy. “Bloodlands.”
wpDiscuz