U napuštene barake talijanske vojske, u dvorac grofova Erdödy i franjevački samostan kraj Jastrebarskog, stigli su sredinom srpnja 1942. prvi transporti djece iz logora u Staroj Gradiški. Prvi transport od 650 djece-logoraša iz Stare Gradiške dopremljen je do Zagreba 12. srpnja 1942. Na putu koji je trajao neoubičajeno dugo zbog ustaške opstrukcije, umrlo je 17 djece, a na zagrebačkom kolodvoru još 30, dok je 37 najteže oboljele djece smešteno u bolnicu u Zagrebu, ali su i ona umrla. Istog dana transport je upućen ka Jastrebarskom. Već 13-14. srpnja stigao je novi transport djece-logoraša iz logora Stara Gradiška u kom je bilo oko 770 djece. Potom je 31. srpnja 1942. pristiglo 850 djece iz logora Jablanac, a 5. kolovoza 1942. još 800 djece iz logora Mlaka. Ova dva logora nalazila su se u srpskim selima Mlaka i Jablanac između Stare Gradiške i Jasenovca. Posljednji transport bio je transport dječaka iz logora Gornja Rijeka, pristigao 14. kolovoza 1942. Budući da su barake u dvorcu Erdödy bili krcate logorašima, odlučeno je da oko polovina djece bude smešteno u barake u obližnjem selu Reke. U oba logora bilo je oko 3.336 djece od kojih je od srpnja do zatvaranja logora u listopadu 1942. godine umrlo 768.
Masovni ustaški pokolji srpskog stanovništva Korduna i Bosanske Krajine najteže su pogađali najmlađe stanovnike tih područja, bilo da su bili direktno ubijeni ili lišeni roditeljske skrbi što je u siromašnim krajevima zahvaćenim ratom značilo povećani rizik smrtnosti, bilo zbog gladi, bolesti ili nekog drugog uzroka.
Ustaše su u nastojanju “zbrinjavanja” ove ratni siročadi priskočili svojoj verziji nacističke politike Lebensborna ili Hitlerjugenda, proizvodnje nove politički i rasno pogodne generacije. Velik broj ratne siročadi smješten je u “dječje domove” odnosne sabirne logore u kojima su kontrolu nad njima preuzimale, uz ustaški represivni aparat, strukture katoličke crkve. Cilj ovoga bio je odgoj djece, čiji su roditelji uglavnom bili žrtve fašističkog terora ili antifašistički borci, u fašističkom duhu. Ostvarenje ovakvog cilja predstavljalo bi još teži udar Narodnooslobodilačkom pokretu od fizičke likvidacije ove djece.
Nakon formiranja ustaškog logora za odrasle u Jastrebarskom i Slavetiću, 12. srpnja 1942. u Jaski je osnovan i ustaški logor za djecu od šest mjeseci do 14 godina starosti. Većina djece logoraša bila su smještena u prostorijama dvorca Erdody i barakama koje je talijanski okupator 1941. izgradio za smještaj vojnih konja. Uvjeti u kojima su djeca boravila bili su katastrofalni, a mnoge časne sestre zadužene kao čuvarice logora isticale su se u zlostavljačkim postupcima.
Bivši logoraš Mihajlo Veljić prisjeća se:
“Časne su se sestre držale loše, iako ne mogu reći da su ubijale djecu, ali su ih maltretirale i tukle… Smrtnost je bila velika, pa je svakodnevno dolazio mjesni grobar i dječja tijela pokapao na livadi, na kojoj su se pokapali Židovi i neki žandari, jer po tadašnjim zakonima pravoslavna djeca nisu mogla biti pokopana na mjesnom groblju.”
Glavna upravnica logora, časna sestra Barta Pulherija, inače svastika ustaškog doglavnika Mile Budaka, nakon rata proglašena je za ratnog zločinca.
Logorašica Zorka Delić-Skiba prisjeća se:
“Budakova svastika je govorila da smo banditska djeca i da nas treba pobiti. Ništa bolje nisu bile časne sestre Bernadeta i Gracioza. Dječji logor Jastrebarsko bio je pod nadzorom Andrije Artukovića, koji je bio ministar unutrašnjih poslova NDH i često je dolazio u logor, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac.”
U logoru je prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske bilo zatočeno 3.336 djece, uglavnom porijeklom sa područja Kozare i Korduna. Prema istim podacima, u logoru je do krajakolovoza 1942. umrlo najmanje 449 djece.
Međutim, dio djece ipak je izbjegao tragičnu sudbinu zahvaljujući herojskim partizanskim naporima. Dolaskom Četvrte kordunaške udarne brigade u Pokuplje, čiji je komandant bio narodni heroj Nikola Vidović, razrađen je plan napada na ustaško uporište i za oslobođenje djece iz logora. U zoru 26. kolovoza 1942. partizani su od željezničke stanice krenuli prema sjeverozapadu. Zapalili su veliko skladište sijena i zaplijenili veće količine šećera. Prolazeći pored dvorca začuli su zapomaganje. U jurišu su oslobodili djecu, koja su kasnije s partizanima otišla na slobodni Žumberak i bila smještena kod tamošnjih ljudi dok je 350 veće djece vraćeno na Kordun.
Pročitajmo i zapis samog Nikole Vidovića o oslobođenju logora Jastrebarsko:
U memljivim zidinama starog dvorca nalazilo se 727 dječaka i djevojčica, uglavnom predškolskog uzrasta. Njih su “prevaspitavale” časne sestre. Naravno, to prevaspitavanje bilo je u ustaškom duhu. Htjele su u neku ruku da stvore nove “janjičare”. Sirota djeca su na kapama ili reverima nosila slovo “U”, Živjela su pod nevjerovatno teškim okolnostima. Zbog gladi, bolesti i načina “vaspitanja” dnevno je umiralo po nekoliko dječaka i djevojčica.
Čim su ti mali izmučeni sužnji ustaške samovlasti čuli pucnjavu i vidjeli partizane, neizmjerna radost ispunila ih je nadom da će biti oslobođeni. Kasnije smo doznali od njih kako su se usplahirili svi podjednako od straha zbog pucnjave i zbog uzbuđenja da bi ih neko mogao osloboditi. Ganuli su nas povici i čežnjivi pogledi djece načičkane iza rešetaka zaključanog logora. Partizani su brzo otvorili vrata i djeca su jurnula na sunce. Od radosti su skakala i vješala se o vratove boraca, svojih oslobodilaca. Opšta vreva i graja potrajala je nekoliko časaka. Nekoliko najiscrpljenijih onesvjestilo se na dnevnom svjetlu i suncu … Neki borci 4. kordunaške brigade pronašli su među zarobljenom djecom svoju, neko sina ili kćer, ili djecu svojih rođaka ili komšija. To oduševljenje oslobođenih malih logoraša vrlo je teško opisati…
Najveću pomoć u preživljavanju djece u logoru, prije i poslje partizanskog oslobođenja Jastrebarskog, pružila je Tatjana Marinić, učiteljica u Rudama pokraj Samobora, članica Komunističke partije Jugoslavije. Ona je na osnovu sugestije i pomoći ilegalne komunističke organizacije iz Zagreba organizirala grupu djevojaka, simpatizerki Narodnooslobodilačkog pokreta iz Zagreba i okoline, koje su kao aktivistkinje Crvenog križa ušle u logor i nastojale da olakšaju patnju zatočenoj deci, boreći se sa nepovjerenjem i zlovoljom časnih sestara koje su upravljale logorom. Ove hrabre i humane žene i djevojke postale su 1943. borkinje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Zahvaljujući zalaganju Tatjane Marinić i drugih humanitarki, do kraja rujna 1942. godine je 1.637 djece ilegalno izvučeno iz logora i smješteno u obitelji iz Jastrebarskog i Zagreba.
Žrtvama podiže narod kotara Jastrebarsko
wpDiscuz