Osam godina je prošlo od dana kada smo shvatili da živimo u nesigurnoj državi. Osam godina u kojima se o vršnjačkom nasilju samo priča. A Ani… Osam godina bez sina jedinca. Denisova majka u TEMI TJEDNA govori o susretu s ubojicama, kazni, odnosu s mladićem koji je u trenutku ubojstva bio s Denisom i pobjegao s mjesta, o Denisovom djetinjstvu, prijateljima i njenom životu sada.
Sanja Vlaisavljević, o Denisovoj majci, Ani Mrnjavac, danas je na blogu posvetila sljedeće riječi:
Ana Mrnjavac! Žena stijena! Žena dostojanstvo! Žena čije dijete ne sjedi pored nje zbog obijesti neke druge djece. Žena koja nikada niti jednu ružnu riječ javno nije rekla, Riječ koja bi mogla da uznemiri druge. Žena koja i ne pomišlja da ruši stijene glasnoćom svoje tuge! Žena koja svoju bol nosi dostojanstveno i tiho. Majka koja zna što je bol. Koja živi bol. Žena čije dijete je žrtva vršnjačkog nasilja. Žena od koje treba učiti što su dostojanstvo, ljubav i ponos. Žena čija tiha patnja odjekuje glasnije od svih izgovorenih riječi i krika! Žena koja umije da zaledi svaki korak koji krene nekontrolirano. Žena koja hoda od kamena do livade pa do kamena. Ponovno i nanovo.
Koja kamen ukrasi suzom i nekim zelenim listom i tamo kaže sve što joj tužno srce uobliči. U tišini i hladnoći kamena izgovori svoju ispovijed i krene dalje. Možda krene i nazad, ali krene tiho u svom dostojanstvu. Njena tiha bol odjekne kao krik. Krik koji ne da mira. Koji se rasprši na sve nas. I danas kada prođe osam godina od tada, njen pogled u daljinu i njena gordost prkose zlu. Opet na isti način na koji gleda u kestenjaste oči i način na koji te kestenjaste oči gledaju nas. Stalno nas i odsvud gledaju i pitaju kako smo mi.
Vele nam te oči da je on dobro. Tamo u u vječnosti. No, kada se susretnemo sa njegovim pogledom, pitam se, da li itko može biti dobro. Da li itko može biti onaj isti koji na život gleda sa poražavajućom lakoćom? Ne može i ne smije. I dok sniva dječak kestenjastih očiju, ona mu kamene kose gladi, a mi se sudaramo sa njenom boli. Nijemi da išta kažemo. Možda je i bolje da ništa ne govorimo. Da pustimo jeku iz daljina da se sruši na nas i otrijezni nas.
Vrati u stvarnost ovog snježnog dana i povede kroz rijeku sjećanja do tog dana. Dana koji je porazio ljudskost. I nas u njemu. Nestali su negdje tada ljudi. Otišli su putevima mraka i bezosjećanja. A ona? Ona je ostala da prkosi neljudskome. Ali, ne neljudskošću nego ljubavlju i tpolinom. Ana Mrnjavac. Žena stijena!
poskok.info