25 godina od međunarodnog priznanja, RH je danas što? Suverena zemlja ili zemlja čiji lideri i dalje odlaze u strane ambasade podnosit izvještaje o tome kako će izgledati njihove politike u budućnosti. O kojoj to onda nezavisnosti ili suverenosti govorimo?
Dobro ste čuli. Šefovi hrvatskih partija, šefovi Sabora, predsjednici Hrvatske, ne samo da su puštali strane agenture da kopaju po hrvatskim arhivima, nego su razvili tešku ovisnost, potrebu da redovno odlaze u zgrade stranih država u RH podnositi izvještaje što to oni rade u svojoj državi.
Možete li zamisliti kancelarku Merkel da odlazi u Rusku ambasadu u Berlinu pojasniti tamošnjem ambasadoru što njemačka politika planira raditi u polu gospodarstva, prav manjina, ekoloških programa itd.
Dobro hajde Njemačka je prejaka. Možete li zamisliti slovenskog predsjednika da odlazi u njemačku ambasadu pojasnti Njemacima koji su dalnji koraci slovenske države po pitanju piranskog zaljeva?
Teško.
U suverenim državama, ambasadori stranih zemalja, učtivo će zamoliti određene političare za termin, tražiti slobodan termin za razgovor i na tom sastanku pokušat doznati stvari koje opet ne bi smjele prelaziti tanku granicu od međunarodnog uplitanja u suverene odluke ove ili one državne institucije, i taj sastanak će biti takav da se integritet tog političara neće povrijediti.
U RH – političari napuštaju svoje rando mjesto, kako bi na poziv ovog ili onog stranog centra moći, otrčali u najdraže ambasade te zamjenicima zamjenika, pomoćnika, ambasadora pojasnili što to oni misle sutra raditi.
Istovremeno s ovom praksom u RH se 25 godina od nezavisnosti ustalila praksa pljuvanja po Hrvatskoj. Pljunuti na vlastitu zemlju u RH je tako šik i moderno. Time dokazuješ da nisi desničar nego da si moderan građanin , eto slučajno jebi ga Hrvatske . Odrastati u Hrvatskoj sa stilom, i progresivno znači svakodnevno ismijavati sve što krasi tvoju zemlju. Mrziti Hrvatsku, znači biti dobar Hrvat. Dobar Hrvat je samo Hrvat koji tvrdi da ga boli k što je Hrvat.
Pa se onda pitamo što je vćeina mladih zbunjena, što su izgubili taj neki zanos, što odlaze, što im je sve sluđeno i zgađeno, i što nema više onih sportskih uspjeha kao nekada.
RH je država u kojoj se narod masovno stidi svog prvog predsjednika. Da ne govorimo i nešto gore. Hrvatsk je jedina država na svijetu koja se stidi svog ratnog ministra obrane.
Sretno ti međunarodno priznanje draga Hrvatsko.I daboga idućih 25 godina koračala odvažnije, želio ti manje pljuvača po tebi i želimo ti da tvoja ljevica konačno postane ljevica a ne postkomunistička skupina NGO klipana koji te doživljavaju kao slučajnost od države nastalu nesretnim spletom okolnost.
Poseban pozdrav šaljeo obitelji Tuđman, obitelji Šušak, obitelji Blage Zadre i Vukovaru.
Pozdrav od prodanog dijela naroda. I onima koji čine sve da Hrvatsku Hrvatima ogade do krajnjih granica.
Uz prigodnu pjesmu Borisa Marune:
UDBAŠI
Udbašima je uvijek bilo dobro u našoj zemlji
Za njih se ne može reći da nisu znali što rade
Oni su ideološki uvijek bili
Na ispravnoj liniji
Njima je sve polazilo za rukom
Oni su najčešće dolazili iz miješanih krajeva
Po mogućnosti. Nisko čelo i
Deseterački mentalitet
Zdrav duh u zdravu tijelu
Ja ne sumnjam, u Hrvatskoj je uvijek netko dobro živio
Naravno, nikad mi
To je takva zemlja, rekao bih
Udbaška
Zemlja vedrih ljudi
A mi smo drugi pomalo utučeni
I djelujemo izgubljeno
Mi gotovo ne znamo za radost, za smijeh
Naša probava je neredovita, žuč i gorčina na licu
A udbaše možeš uvijek vidjeti kako jedu velike komade
Krmetine u Vili Rebar ili na terasi hotela
Esplanade i potom
Odbijaju dimove, srču kavu i dobacuju duhovitosti
Sa stola na stol: pokazuju urođeni
Šarm
I udbaški sinovi su zarana očitovali
Izrazitu talentiranost
I odlazili u Pariz, u Švicarsku i na Oxford
I samo krajem ljeta navraćali kućama
S plinskim upaljačima
Navikli na bolje restorane
I francuske suknje
S druge strane,
Sa mnom ni jedna viđenija žena iz zagrebačkog Ritza
Ako imalo držaše do sebe
Nije htjela leći
Pa čak ni Mađarica
Premda je meni bilo svega 17 godina
A ona se nalazila već tridesetu
Na istom radnom mjestu
Nikakvo čudo, dakle, što su udbaši uživali
Veći društveni ugled, bolji status, finije manire
Smijeh zdravih zubi što odzvanja uz krmetinu i tursku kavu
Uspoređeni s njima, mi drugi
Jedva da smo bili nešto
Naša kreditna moć je bila beznačajna
I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno
Da organizacija nužno pripada udbašima
Njihova odijela uvijek pristaju
Na njihovu godišnjem odmoru nikad ne kiši
Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih ljudi
Rješavaju probleme koji su nas
Mučili do krvi
Oni nekako znadu da su u pravu
I ne možeš im ništa.
Oni su veseli kurvini sinovi.
Poskok.info