Petak, 26 travnja, 2024

Političko nasljeđe Franje Tuđmana i „za prošlost vezani ljudi“

Must Read
Prošlo je šesnaest i pol godina od smrti prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Puno se toga od tada u zemlji dogodilo, izmijenilo se pet saziva Sabora, sedam vlada s pet premijera i tri predsjednika Republike. Bilo je to vrijeme i tzv. „detuđmanizacije“ Hrvatske što je značilo negaciju i dekonstrukciju Tuđmanova političkog nasljeđa, a pokazalo se i destrukciju hrvatskog društva i države. Taj proces uklapa se u tradiciju komunističke prakse unutar koje je smatrano kako je svaki oblik „komunizma“ poslije smrti svojih vođa doživio svoju negaciju. Tako je staljinizam doživio „destaljinizaciju“, maoizam „demaoizaciju“ i slično.

Ivo Lučić l vecernji.hr

Vrijedi, međutim primijetiti kako u Jugoslaviji, pa ni u Hrvatskoj, nije došlo do „detitoizacije“ nego su jugoslavenski republički i pokrajinski „komunizmi“ nastavili funkcionirati unutar titoizma iz kojega su crpili (i još uvijek crpe) legitimitet vlasti. Tako su dojučerašnji komunistički dogmati nastavili živjeti u „slavnoj prošlosti“ i „vječitoj pobjedi“, unutar „revolucije koja traje“ izbjegavajući suočiti se s povijesnim porazom iskazanim kroz desetogodišnje političko posrtanje do konačnoga raspada zemlje 1990. godine.
Njihovi pragmatičniji drugovi (tehnobirokrati) orijentirali su se na ovladavanje sredstvima za proizvodnju i jačanje osobnog društvenog i političkog utjecaja, uz jasnu ideju da ako već pobjeđuje kapitalizam – bolje je biti kapitalist nego proleter. Socijalizam „s ljudskim licem“ zamijenio je kapitalizam s komunističkim odnosno „antifašističkim“ naličjem. Tito i titoizam (p)ostali su u Hrvatskoj alternativa odnosno oporba Tuđmanu i „tuđmanizmu“. Na društvenoj i političkoj sceni sudarale su se, ali i prožimale ideje jugoslavenskog socijalizma i hrvatske građanske demokracije personificirane u doživotnom predsjedniku Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i demokratski izabranom predsjedniku Republike Hrvatske.
U tom vremenu, Republika Hrvatska postala je članica NATO saveza i Europske Unije čime su ostvareni strateški ciljevi koje je dr. Tuđman proglasio još 30. svibnja 1990. godine na prvoj sjednici demokratski izabranog Hrvatskog sabora. U Tuđmanovu programskom govoru istaknuta su glavna obilježja njegove politike, odnosno „tuđmanizma“ koji je kasnije u dijelu javnosti uporno i sustavno negiran, pa je vrijedno podsjetiti se na neka od njih i vidjeti što im je (bila) alternativa i koliko su danas životna.
Predsjednik Tuđman je tada uz ostalo rekao:
Izjašnjavanje goleme većine hrvatskog naroda za programske ciljeve HDZ označilo je zapravo okončanje onoga ‘građanskoga rata’ što traje u Hrvatskoj sve od vremena Drugoga svjetskog rata. Pobjeda demokratskog duha i zajedništva svih hrvatskih građana, bez obzira na prošlost i svjetonazore, stvorila je pretpostavke za uklanjanje svih pogubnih podjela. U demokratskoj Hrvatskoj mora konačno nestati podjela ljudi na građane prvoga i drugoga reda, na pobjednike i poražene, na podobne i nepodobne, na povjerljive i neprijatelje. Težimo stvaranju društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu i društvu.
Tuđman je ukazao i na otpore svojoj politici, kao i na krugove iz kojih će ti otpori dolaziti:
Ne samo veliki scenaristi iz suprotnih – naročito hegemonističko-unitarističkih i dogmatskih – tabora, nego i svi oni za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli, čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala.
Za vrijeme Tuđmanove vlasti Hrvatska se osamostalila, obranila se, oslobodila i integrirala okupirani dio teritorija. Sve je to (a riječ je o odnosima s vanjskim okruženjem) napravljeno na temelju Tuđmanove jasne vizije, precizno postavljenih ciljeva i njihove provedbe u skladu s postojećim ljudskim i materijalnim resursima, ali i uvijek prisutnom protivljenju dijela domaćih oporbenih i inozemnih političkih snaga. Jugoslavija, „jugoistočna Europa“, „Zapadni Balkan“, „jugosfera“, „regija“ – različiti su nazivi za manje-više istu politiku (utemeljenu na tuđim interesima) zadržavanja Republike Hrvatske u kakvoj takvoj zajednici sa Srbijom i drugim državama osamostaljenim nakon raspada SFRJ (minus Slovenija plus Albanija).
Tuđman je ideju hrvatske samostalnosti i interese koji su iz toga proizlazili pretpostavio svim tuđim interesima, zbog čega svakako nije bio omiljen kod svojih suparnika. Posebno nakon što je u Ustav ugradio odredbu po kojoj se „zabranjuje pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku“ (čl. 135.).
Danas, četvrt stoljeća kasnije, nakon petnaestak godina „detuđmanizacije“ u vremenu duboke društvene, gospodarske i političke krize „za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli“ dominiraju javnom scenom. Jedni nastupaju u ime „retuđmanizacije“ a drugi u ime „detuđmanizacije“; jedni u ime „antikomunizma“ drugi u ime „antifašizma“ – malo tko u ime Republike Hrvatske i njezinih građana. Očito je kako ni jedni ni drugi nemaju puno veze s Tuđmanovom politikom bez obzira što su njegovim imenom imenovali zračnu luku u Zagrebu, vojno učilište, brojne ulice i trgove.
Uglavnom se radi o političkom pragmatizmu i zadovoljenju zahtjeva šire javnosti (naroda) koja Tuđmana i njegovu politiku bolje razumije i puno više cijeni. Nažalost, još uvijek nema te političke snage koja može koncipirati a onda i ostvariti društvo u kojem nema „podjele ljudi na građane prvoga i drugoga reda, na pobjednike i poražene, na podobne i nepodobne, na povjerljive i neprijatelje“.
Što se, pak, gospodarstva tiče a poglavito radi prigovora upućenih Tuđmanu koji se u prvome redu odnose na kriminalnu privatizaciju nije naodmet kazati kako se vanjski dug Hrvatske nakon Tuđmanove smrti do danas popeo s devet milijardi dolara (od čega su tri milijarde naslijeđene iz bivše Jugoslavije, a veći dio ostatka potrošen je na naoružanje, zbrinjavanje stradalnika i obnovu zemlje) na preko 64 milijarde dolara.
Nakon Tuđmanove smrti privatizirana su (prodani su kontrolni paketi, sve odreda pod u najmanju ruku sumnjivim okolnostima) strateški važna javna poduzeća (HT, INA, Pliva…) i državne banke, čija vrijednost višestruko nadmašuje vrijednost poduzeća privatiziranih prije 2000. godine. Tu ne računamo poduzeća koja su „pretvorena“ iz društvenog u privatno vlasništvo (TDR, Zagrebačka banka…) po modelu koji je još prije demokratskih izbora uveo predsjednik SIV-a Ante Marković.
Niti jedna vlast nakon Tuđmana nije htjela provesti reviziju i iznijeti u javnost službene podatke o privatizaciji i pretvorbi. Umjesto imena dobitnika 400 menadžerskih kredita kojima su (uglavnom od strane socijalističkih „rukovodilaca“) kupljena neka od najvrjednijih hrvatskih tvrtki, a koji su kasnije vraćani iz njihove dobiti, javnost se obmanjuje propagandom (korištenom još u Francuskoj i boljševičkoj revoluciji) o tobožnjih „200 obitelji“ koje su iako nepoznate i bezimene „vlasnici Hrvatske“.
Kako je pak Tuđman gledao na gospodarstvo vidi se iz njegova obraćanja na obljetnici Hrvatske gospodarske komore od 16. veljače 1992. Upozorio je na štetnost „jednostranih, negospodarskih, državnih ili političkih utjecaja“. Pozvao je na „takvu obnovu gospodarstva Hrvatske u tijeku koje valja osigurati povratak pučanstva i dotok svježeg kapitala radi demografskog i civilizacijsko-tehničkog poboljšanja u izgradnji gradova, naselja, suvremenih obiteljskih domova i proizvodnih kapaciteta najviše tehnološke razine“. Smatrao je kako „udarna točka našeg gospodarskoga djelovanja mora biti usmjerenje na brzu pretvorbu vlasništva, na stvaralačko, otvoreno i bezrezervno prihvaćanje logike slobodnoga tržišta, što će reći konkurencije i natjecanja u slobodnom protoku roba i kapitala i u europskim i u svjetskim razmjerima“. Naglasio je kako „državna regulativa, u zakonodavno-pravnom, prije svega poreznom smislu, mora dati čista zakonska rješenja u obračunima, poreznim obvezama i olakšicama, te jamstvo vlasništva, kao i suvišnim administriranjem ne bismo zbunjivali i odbijali kako domaće tako i strane poduzetnike“.
Kao ni u onome političkom segmentu, ni ovdje još nitko nije pokušao provesti te jednostavne naputke u djelo. Tuđman je imao viziju, jasno definirane ciljeve i razrađene strateške smjernice razvoja Hrvatske. Oni koji se budu htjeli na njega pozivati, a sve ih je više, morat će odustati od priproste igre „ustaša“ i „partizana“, okaniti se „nazdravičarenja“ te se prihvatiti puno ozbiljnijeg posla. A oni pak, koji se žele s njim uspoređivati morat će osmisliti, javno predstaviti i provesti program kojim će Hrvatsku izvući iz blata u kojem se danas mnogi (samo)zadovoljno valjaju.
Sada je već potpuno jasno da će se svako rješenje u mnogočemu oslanjati na Tuđmanovo nasljeđe, bez obzira na promijenjene društvene i političke okolnosti. Jasno je i da će se i tom eventualnom rješenju (kakvo god ono bilo) protiviti „za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli“. Onaj tko želi raditi na hrvatskoj budućnosti na njih se ne bio smio previše obazirati.
- Advertisement -

14656 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14.7K Comments
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

MACRON a peur que la Russie conquière l’Europe. Pourquoi a-t-il peur de ça ? Qu’est-ce qui est mal à ce que Paris soit libéré...

Le président français Emmanuel Macron a appelé à une défense européenne plus résolue et intégrée, exposant sa vision d'une...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -